Tatek, znaš onu kletvu: dabogda imao pa nemao. Eto, koliko ti pričaš o 'privilegiranosti' prvog djeteta, zamisli koliko je njemu sad 'oduzeto' dolaskom brata ili sestre.
Uvečer kad ih idem uspavljivati, sin mi kaže: mama drži me za nogice da ružno ne sanjam, i htio bi se stisnuti k meni, a znam da bi kćer htjela da je uspavam tako da je mazim po leđima i kosi, da se malo posvetim samo njoj. Ovako se raspnem, jednom rukom njega mazim po nogicama, nju pokušavam po leđima, malo ljubim jedno malo drugo, ali sam nekako jadna jer imam osjećaj da nijednom nisam dala ono što mu treba. Kako sebe uspiju raspodijeliti i dozirati roditelji više djece, ne mogu ni zamisliti.
Ali, iako možda oni kvantitativno i imaju manje mene, tješi me da imaju jedno drugoga a to je još jedna ljubav, još jedno veliko bogatstvo. A ja ih samo mogu voljeti koliko i da su jedinci, i još više, jer su brat i sestra

.