Prednosti prvog djeteta pred mladjom bracom i sestrama

[tatek]

Bas sam otvorio temu o razgovorima s djecom na PF-u 6-9 godina. Prije rodjenja Zrinke sam vodio duge, ponekad i naporne i beskrajne razgovore sa Vedranom o svemu i svacemu ... no, sad su njih dvoje i nema sanse da se i s jednim od njih dvoje zadubim u neki razgovor duzi od pola minute, jer onaj drugi obavezno uleti sa nekom svojom pricom i u tom time sharingu dolaze i odlaze tek komadici razgovora.

I pritom strasno zalim sto nikad necu imati priliku toliko razgovarati sa Zrinkom kao sto sam imao sa Vedranom ... mislim da ce biti zakinuta za nesto vazno. (Isto tako, zao mi je sto sad imam rijetko priliku se tako zadubiti u pricu sa Vedranom).
Naravno, tu i tamo imam i sad priliku popricati s nekim od njih malo duze, ali to su zaista rijetke prilike, u autu do/od vrtica sam uvijek s njih oboje, kod kuce ovisi o igrama, no opet su cesto oboje zajedno ili barem na 2 metra pa svako malo upadaju u razgovor, tako je i za jelom ... prave prilike su samo kad sam ponekad u autu sam s jednim od njih ili pred spavanje sa Vedranom.

Da li i vi ostali s vise djece imate ponekad takav osjecaj, da je prvo dijete na neki nacin privilegirano i da ona ostala nikad nece dozivjeti to iskustvo?

Jel stignete popricati sa svakim od djece preko tjedna koliko zelite?

[Audrey]

Tatek, znaš onu kletvu: dabogda imao pa nemao. Eto, koliko ti pričaš o 'privilegiranosti' prvog djeteta, zamisli koliko je njemu sad 'oduzeto' dolaskom brata ili sestre.
Uvečer kad ih idem uspavljivati, sin mi kaže: mama drži me za nogice da ružno ne sanjam, i htio bi se stisnuti k meni, a znam da bi kćer htjela da je uspavam tako da je mazim po leđima i kosi, da se malo posvetim samo njoj. Ovako se raspnem, jednom rukom njega mazim po nogicama, nju pokušavam po leđima, malo ljubim jedno malo drugo, ali sam nekako jadna jer imam osjećaj da nijednom nisam dala ono što mu treba. Kako sebe uspiju raspodijeliti i dozirati roditelji više djece, ne mogu ni zamisliti.
Ali, iako možda oni kvantitativno i imaju manje mene, tješi me da imaju jedno drugoga a to je još jedna ljubav, još jedno veliko bogatstvo. A ja ih samo mogu voljeti koliko i da su jedinci, i još više, jer su brat i sestra .

[Zorana]

A sta je tek onda s onima s vise djece.....Ja sam bila sigurna da zelim i trece. Pa se onda svaki dan ponovo predomisljam. BAs radi ovakvih razmisljanja.

[Maja]

A ja opet čekam da nam tu svima skupa uleti litala. Ja od nje učila o višestrukom roditeljstvu

[Zorana]

Ja cekam i Martu. Ili Dijanu.

[seni]

Čovjek nije ništa drugo nego njegov nacrt, postoji samo u onoj mjeri u kojoj se razvija. (Jean Paul Sartre)

to se meni cini sukus bivanja covjekom.

pa u tom smislu tatek, na jednom pragmaticnom nivou kuzim tvoje strahove i dvojbe.

na jednom malo transcedentalnijem nivou, mislim da je na neki nacin nevazno u smislu kvalitete kao takve, da li si prvo ili peto dijete, jedino ili vas ima vise.
svakoga od nas dopadnu neke karte u zivotu, neke olaksavajuce, neke otezavajuce okolnosti. (ovdje izuzimam ekstremne situacije)
i od svih njih mozes napraviti cuda ili katastrofe.

mislim da je vazno da je roditelj nacistu s tim sto zeli i moze, da ima onu iskonsku zudnju za zivotom i vedrinu, koju moze predati dalje. (ljubav se podrazumjeva sama po sebi, pa je ne spominjem extra)

sto se tice konkretno pricanja, ako to odgovara vasem mentalitetu, mozes odrediti vrijeme u danu ili tjednu koje pripadea samo tebi i jednom djetetu, odnosno tz-i i jednom djetetu.

[tatek]

Tatek, znaš onu kletvu: dabogda imao pa nemao. Eto, koliko ti pričaš o 'privilegiranosti' prvog djeteta, zamisli koliko je njemu sad 'oduzeto' dolaskom brata ili sestre.
Uvečer kad ih idem uspavljivati, sin mi kaže: mama drži me za nogice da ružno ne sanjam, i htio bi se stisnuti k meni, a znam da bi kćer htjela da je uspavam tako da je mazim po leđima i kosi, da se malo posvetim samo njoj. Ovako se raspnem, jednom rukom njega mazim po nogicama, nju pokušavam po leđima, malo ljubim jedno malo drugo, ali sam nekako jadna jer imam osjećaj da nijednom nisam dala ono što mu treba. Kako sebe uspiju raspodijeliti i dozirati roditelji više djece, ne mogu ni zamisliti.
Ali, iako možda oni kvantitativno i imaju manje mene, tješi me da imaju jedno drugoga a to je još jedna ljubav, još jedno veliko bogatstvo. A ja ih samo mogu voljeti koliko i da su jedinci, i još više, jer su brat i sestra .

Da, to su sad razmisljanja, svaka sa svoje strane.

Stariji je imao sve nase vrijeme do rodjenja sestre i sad ga odjednom ima puno manje -> veliki razlog za pobunu, taj problem smo kako-tako rijesili tek pocetkom ove jeseni (bilo je dosta o tome na Forumu). Razumijem ga i zao mi je sto mu sada ne mogu pruziti ni pola od tog tadasnjeg vremena.

Mladja nikad ne zna da moze biti drugacije ... no, zao mi je sto joj ne mogu pruziti vise.

Ah.

A to da imaju jedno drugoga - zasad to jos nije neki faktor, no bit ce sve vise, nadam se da ce im to biti jedno od cvrstih uporista u zivotu (kao uzor gledam odnos moje sestre i mene kojeg do sada nista nije jace uzdrmalo, iako smo prosli sve tocke kod kojih se ljudi obicno razidju - od geografske udaljenosti do novcanih poslova).

[tatek]

pa u tom smislu tatek, na jednom pragmaticnom nivou kuzim tvoje strahove i dvojbe.

na jednom malo transcedentalnijem nivou, mislim da je na neki nacin nevazno u smislu kvalitete kao takve, da li si prvo ili peto dijete, jedino ili vas ima vise.
svakoga od nas dopadnu neke karte u zivotu, neke olaksavajuce, neke otezavajuce okolnosti. (ovdje izuzimam ekstremne situacije)
i od svih njih mozes napraviti cuda ili katastrofe.

mislim da je vazno da je roditelj nacistu s tim sto zeli i moze, da ima onu iskonsku zudnju za zivotom i vedrinu, koju moze predati dalje. (ljubav se podrazumjeva sama po sebi, pa je ne spominjem extra)

sto se tice konkretno pricanja, ako to odgovara vasem mentalitetu, mozes odrediti vrijeme u danu ili tjednu koje pripadea samo tebi i jednom djetetu, odnosno tz-i i jednom djetetu.

Nije to neki strah, cak niti dvojba, nego vise nekakav nostalgicni pogled unazad - "gle kako je prije bilo, steta sto nije moguce sad napraviti nesto slicno".
Vedran je tu bio malo zakinut za nesto sto je prije imao, no mislim da smo sad opet u "stabilnom" stanju.
Zrinka nije nikako zakinuta zato jer nikad nije ni imala nesto drugo u zivotu. Razvit ce se sigurno u dobrom smjeru i bez toga.

Ostajemo samo mi, roditelji, koji uvijek zele dati najvise od sebe i neki put nam bude zao sto cisto fizicki/psihicki ne mozemo jos i vise.

Dakle, nije sad u pitanju nikakav stvaran problem vec vise ovako nekakav pogled sa strane/unazad ... mozda cisto potreba da mi netko kaze "ma da, razumijem te, i kod nas je tako"

[Poslid]

A meni je ponekad žao Aleksandra jer imam osjećaj da je on kao srednje dijete najviše zakinut. On nikad nije imamo mamu i tatu samo za sebe, a nije dugo bio ni "beba" jer je seka došla kad je on imao tek 22 mjeseca.

[seni]

da cesto se cuje o "sindromu srednjeg dijeteta".

bez obzira na ono sto sam prije napisala, mislim da je zgodno procitati neku od knjiga na tu temu.
npr: "prvorodeno dijete", jirina prekop (na njemackom)

bilo mi je interesantno za citati, a i neke stvari vezane na mm-a (koji je prvorodeni) i odnose u njegovoj obitelji su mi se pokazale u drugacijem svjetlu.

[tatek]

Ja sam prvorodjeni (sestra mladja 2,5 god), a i MZ (bez brace i sestara) tako da nam je tesko zamisliti se u poziciji npr. Zrinke.

Da, cuo sam i ja za sindrom srednjeg djeteta - poznajemo malo bolje samo jednu obitelj s troje djece pa nemamo bas puno infomacija iz zivota o tome.

Kad se malo prijsetim svojih iskustava iz djetinjstva, sjecam se da smo moja sestra i ja uvijek bili puno zajedno, pogotovo sto smo zivjeli dosta na osami, stari je radio od jutra do sutra u firmi, a stara je honorarno radila kod kuce (uz kucanske poslove i radove na vrtu) tako da smo se mi uglavnom sami igrali sa sobom - stara se brinula za osovne potrebe (jelo, spavanje itd), a starog smo jedva i vidjeli doma ...

[litala]

joj majo, sto me zoves ako si naucila - ti lijepo prezentiraj


nego na temu...

ja sam kod sebe primjetila da sve te dvojbe oko rastrzanosti, nestizanja, dijeljenja, mnozenja i inog, koncentriram na sad i ovdje. a mislim, kad bolje razmislim, da je to greska.

nije problem sto je ida skoro tri godine imala svu nasu paznju. ni sto ju vise nema iskljucivo (a ako da to je vrlo rijetko). nije problem ni sto je leo sad mazulja pa dobiva nekako najvise fizicke maznje. ni noa, kao sindrom srednjeg djeteta, nije problem. sto mu nije nesto ni pruzeno ni sto mu je nesto prerano oduzeto...

jest. oni sad imaju puno potreba, svi zajedno, svi odjednom, istovremeno. ili se svi zajedno igraju (i leo s njima sve vise i sve dulje), ili svi zajedno nesto drugo radimo... nema jedan-na-jedan vremena. ali ocito mi je da nema ni neke zestoke potrebe. kad je ima, nadjemo vrijeme, mjesto, prigodu, odradimo to i krenemo dalje...

a za visesatne debate (no, dobro, ne moraju biti bas sati...) bit ce ponovno vremena, i to sa svakim od njih ponaosob. porasti ce, imati druge prioritete, planove i aktivnosti, nece vise visit jedan na drugom ili svi zajedno na meni, pogubit ce se u svojim poslovima pa cemo imati u tim drugacijim organizacijama vise vremena za interakciju za kakvom sad zalimo...

meni cesto izgleda da koncentriramo sve na prve tri-cetiri-pet godina. pa ima toga jos... bit ce vremena za sve. u svoje vrijeme...

kad prestanu svi istovremeno ovisiti 24/7 o nama, roditeljima, za svaku svoju potrebu, bit ce vremena za guste, opustanja, debate, planiranja i ostalo...

ja sam spremna da ovo vrijeme, dok ne dodje to vrijeme, provedem ovako intenzivno. ponekad puknem, naravno, jer sam valjda nesavrsena zena, ali puno cesce sam svjesna toga kako vrijeme brzo prolazi, kako oni brzo i efikasno odrastaju, kako vec primjecujem da, recimo idi, nisam vise u totalnom centru svijeta, da pocinje imati svoje filmove i da ponekad, ja nisam potrebna u njima... tada ostaje prostor za nou i lea... a kako oni rastu, tako ce se opet situacija mijenjati i za svih ce biti boljeg i kvalitetnijeg vremena...

boze, sto sam nadrobila... eto kad svi skacu po meni no, doci ce i moje vrijeme

[tatek]

a za visesatne debate (no, dobro, ne moraju biti bas sati...) bit ce ponovno vremena, i to sa svakim od njih ponaosob. porasti ce, imati druge prioritete, planove i aktivnosti, nece vise visit jedan na drugom ili svi zajedno na meni, pogubit ce se u svojim poslovima pa cemo imati u tim drugacijim organizacijama vise vremena za interakciju za kakvom sad zalimo...

meni cesto izgleda da koncentriramo sve na prve tri-cetiri-pet godina. pa ima toga jos... bit ce vremena za sve. u svoje vrijeme...

Litala, slazem se as vecinom toga sto si rekla ... u stvari, jedino s ciem se ne slazem je to sto kazes da ce posliej biti jso vremena za to. Ja nekako nemam taj osjecaj, imam dojam da smo mi roditelji glavni partner za komunikaciju i pricu tamo negdje do 8-9 godina i sto im do tada ispricamo je ono glavno. Poslije se oni vec malo-pomalo istekavaju od nas i to sto im mi pricamo im je sve manje vazno i sve manje dopire do njihovih mozgova (mozda se varam, moja djeca su jos manja, no sjecam se i svojih iskustava kao djeteta). Vedran je jos tu, najsretniji kad pricamo sa njime, ali ne vjerujem da ce to biti tako za recimo 4 godine (to ce biti zlatno vrijeme za Zrinku, tad cemo vjerojatno imati vise vremena za nju).

Da me ne shvatite krivo, ja vjerujem da ce oni biti nama i tad privrzeni i da cemo rado svi zajedno porazgovarati, ali ce to vjerojatno biti vise ili small-talk (tipa "kak je bilo danas u skoli ili negdje drugdje") ili rjesavanje problema (tipa "ja ovako vise ne mogu!"), a ne siroki razgovori o svemu i svacemu.

Prije 2-3 godine su me takvi intenzivni razgovori sa Vedranom znali strasno umarati, no sad mi cak nedostaju.

[litala]

ja samo odbijam vjerovati da ovaj silni input koji im od rodjenja dajemo nece sprijeciti to da s 8-9-10-kolikogod godina osjete da su rodjeni da zive bez nas...

nadam se da razumijes? ako im sad dajemo bazu, osnovu, da smo tu, razgovaramo s njima (ok, mozda u nekom periodu obiteljskog zivota jednostavno ti razgovori nece biti dugi satima, vec minutama..), ja duboko vjerujem da to vremenom moze samo kod njih stvoriti osjecaj da smo tu, da cujemo, slusamo i razumijemo... ako to negdje po putu naglo i naprasno prestane - ja cu biti licno i personalno jako jako jako razocarana u svoje roditeljske sposobnosti i postignuca :/

[tanja_b]

Da me ne shvatite krivo, ja vjerujem da ce oni biti nama i tad privrzeni i da cemo rado svi zajedno porazgovarati, ali ce to vjerojatno biti vise ili small-talk (tipa "kak je bilo danas u skoli ili negdje drugdje") ili rjesavanje problema (tipa "ja ovako vise ne mogu!"), a ne siroki razgovori o svemu i svacemu.

Ne mora značiti.
Ja sam svoje najbolje i najdublje razgovore s roditeljima imala u gimnazijskom periodu (14-18 godina) 8)
Kako će biti s mojom djecom (djetetom), još ne mogu znati. Nadam se da se nećemo prerano "pogubiti" u komunikaciji.

[tatek]

ja samo odbijam vjerovati da ovaj silni input koji im od rodjenja dajemo nece sprijeciti to da s 8-9-10-kolikogod godina osjete da su rodjeni da zive bez nas...

nadam se da razumijes? ako im sad dajemo bazu, osnovu, da smo tu, razgovaramo s njima (ok, mozda u nekom periodu obiteljskog zivota jednostavno ti razgovori nece biti dugi satima, vec minutama..), ja duboko vjerujem da to vremenom moze samo kod njih stvoriti osjecaj da smo tu, da cujemo, slusamo i razumijemo... ako to negdje po putu naglo i naprasno prestane - ja cu biti licno i personalno jako jako jako razocarana u svoje roditeljske sposobnosti i postignuca :/

ne, ne, nisam mislio da ce se oni potpuno otkaciti od nas, nece sigurno (barem ne djeca nas roditelja koji se trudimo oko njih), ali ce to biti drugacija prica - vise necemo mi biti ti koji im otkrivamo nova znanja i svjetove i koji zajedno sa njima grade osnovu sveg znanja koje ce ikad imati, vec cemo mi biti (tek) oni s kojima ce oni komentirati znanja koja su oni SAMI pokupili drugdje - u skoli, od prijatelja itd. I to je vazna funkcija, ali opet ...

Ma, sve mi ovo malo smrdi na posesivnost, naslucujem da nas tad oni vise nece toliko trebati, a nama ce to tad faliti ...

[Maja]

Meni se pogotovo ovakvi razgovori o kakvima mi se čini da ti pričaš, tatek, dakle, mudrovanja o svijetu i životu, čine da će biti još bogatiji i fascinantniji što su nam djeca veća (uz uvjet da je tu zdravi temelj). I ravnopravniji.

Meni sada već gotovo da i nije problem pričati na jednakom nivou s Janom i Nolom (nama pomaže i to što je jan uvijek bio zatvoreniji, neznatiželjan (to na mamu) a Nola ga onda u razgovoru "otvara" ).

litala uzet ću novog idola - seni

[Maja]

Ma, sve mi ovo malo smrdi na posesivnost, naslucujem da nas tad oni vise nece toliko trebati, a nama ce to tad faliti ...

i meni isto

[tatek]

Da me ne shvatite krivo, ja vjerujem da ce oni biti nama i tad privrzeni i da cemo rado svi zajedno porazgovarati, ali ce to vjerojatno biti vise ili small-talk (tipa "kak je bilo danas u skoli ili negdje drugdje") ili rjesavanje problema (tipa "ja ovako vise ne mogu!"), a ne siroki razgovori o svemu i svacemu.

Ne mora značiti.
Ja sam svoje najbolje i najdublje razgovore s roditeljima imala u gimnazijskom periodu (14-18 godina) 8)
Kako će biti s mojom djecom (djetetom), još ne mogu znati. Nadam se da se nećemo prerano "pogubiti" u komunikaciji.

Vidis, tu puno ovisimo o vlastitom iskustvu iz naseg djetinjstva.

Ja sam sa starcima imao 3 i pol ozbiljna razgovora u zivotu. U onim trenucima kad bi ti razgovori meni nesto znacili (kad sam bio manji, a stari se razbolio, bio po bolnicama, poslije kad sam imao zivotnih problema) njima nije padalo na pamet razgovarati o takvim stvarima, a inace nije meni padalo na pamet da razgovaram sa njima o bilo cemu ozbiljnom.
(iskreno, imam dojam da stari nikad nije cuo ni rijec od onoga sto sam mu govorio ... pa se nisam ni trudio nakon nekog vremena)

[litala]

majo :shock:

[tatek]

Meni se pogotovo ovakvi razgovori o kakvima mi se čini da ti pričaš, tatek, dakle, mudrovanja o svijetu i životu, čine da će biti još bogatiji i fascinantniji što su nam djeca veća (uz uvjet da je tu zdravi temelj). I ravnopravniji.

Valjda budu.
Ja sam u tom pogledu pesimist, valjda zbog loseg iskustva otprije (vidi moj post gore) ... moze biti da ce situacija biti bas suprotna od mojih (zlogukih) predvidjanja, bas zato sto se i ja trudim odgajati klince suprotno od onoga kako su starci odgajali sestru i mene.
Na ovoj temi mi je tesko odvojiti se od onoga vidjenog u mome djetinjstvu i kad mi netko prica da je i sa 15, 20,25,30,35 godina rado popricao sa starcima o nekoj ozbiljnijoj zivotnoj temi to mi zvuci ili kao SF utopija ili kao zafrkancija ... ako sam u ikad u necemu bio rob neke predodzbe, onda je to ovdje.

[Maja]

MOje djetinjstvo je isto bilo daleko od idealnog.
Al ono što mi se čini isto jako važno je ne pokušavati nužno napraviti suprotno od onoga kako smo mi odgajani jer sama suprotnost ne vodi nužno u bolje. (Kao što npr. djeca rastavljenih roditelja mogu imati traume od toga koje dovedu do toga da održavaju brak pod svaku cijenu "zbog djece", a brak je koma i djeca zapravo više pate nego da se to prekine, a i ovo je samo jedan, banalan primjer)
Dobro se ponekad sjetiti da pokušavamo napraviti bolje, a to nije nužno suprotno.

[tatek]

Dobro se ponekad sjetiti da pokušavamo napraviti bolje, a to nije nužno suprotno.

Znam, bas zato sad i preispitujem svoja razmisljanja da vidim jel to samo reakcija na djetinjstvo ili neka ajmo rec moja prirodna potreba.
Istina je vjerojatno negdje u sredini.

[Dijana]

tatek, mislim da si ti to svoje mišljenje definitivno formirao pod utjecajem svog odnosa s roditeljima.
Iz svog iskustva mogu reći da nikada nisam prestala ozbiljno komunicirati sa svojim ocem i da su mi to bili draži razgovori od bilo kojeg s frendicama. Ali mi smo imali zbilja specijalno blizak odnos od mog rođenja.
A ja se trudim i sa svojom kćeri stvoriti takav odnos. Tako i kad dođe do škole da to ne bude "small talk" tipa "kako je bilo u školi" kako ti kažeš, već da zbilja sudjelujem u njenom životu, dakle da ne postanem nekakav "inventar". Nadam se da neću.
A opet, imam na poslu kolegicu koja ima petnestogodišnju kćer koja je samo pošalje van iz svoje sobe. Sva je u cd-ima, pričanjima na mobitel, krpicama... Mama nema pojma o njenim razmišljanjima. A istovremeno je ok u školi, ok ponašanja... Ja ne bih htjela da i meni jednom bude tako.

[Zdenka2]

Meni se pogotovo ovakvi razgovori o kakvima mi se čini da ti pričaš, tatek, dakle, mudrovanja o svijetu i životu, čine da će biti još bogatiji i fascinantniji što su nam djeca veća (uz uvjet da je tu zdravi temelj). I ravnopravniji.

I ja mislim ovako. Osim toga, mislim da se takvi razgovori ne moraju nužno odvijati udvoje. Zašto ne utroje ili učetvero? I mislim da se uvijek može naći neko vrijeme i za razgovor udvoje.

[marta]

Ja cekam i Martu. Ili Dijanu.

Ja uopce nemam sta reci na ovu temu. Moj Andro dok je bio sam nikad nije bio previse zainteresiran za duge razgovore, jer je vise manualni tip. Njega je zanimalo napraviti ovo ili ono i to radi i danas. Rodjenjem brace mu to nije bio ukinuto niti je zakinut. Zapravo moj je stav da je njegov zivot s bracom bogatiji nego sto bi bio da ih nema, unatoc tome sto bi mu u tom slucaju bili roditelji stalno na raspolaganju, jer su razgovori koje si oni medjusobno vode puno zanimljiviji nego oni koje mi vodimo s njima.