Pričali smo o prisilnom hranjenju, a mene intresira kako izlazite na kraj s klincima koji nemaju vremena papati.
Moja Gabi ima vremena za sve, ali ne i za jesti. Nas je u stanu previše (troje odraslih + dijete, financijska kriza majka je svakojakih protuprirodnih obiteljskih kombinacija) pa možete misliti kako to izgleda. Moja je da nema trčanja sa žličicom, bijelih peciva i sličnih gluparija, pa sve još uz crtiće na TV-u, samo da jede, nego nećeš jesti - OK, ne moraš, ali nema ničega osim vode i kakve voćkice do slijedećeg obroka. Uostalom, zdravo dijete neće umrijeti od gladi, niti će u vrtiću, a taj nas čeka u rujnu, tete trčati za malenom i nutkati ju. A da se može ogladniti i dobro jesti vidi se kada se vrati iz šetnje s djedom. Pogotovo ako u šetnji nije bilo kinder jajca i banankića.
Ajde ti to sada objasni baki, a znate već kakvi su stariji kad im unučići baš i nisu neki jelci. (vidi gornji pasus kako se to rješava). Već vidim da će biti kazališta u kući kad za mjesec dana krenem na porodiljni.
Kako vi izlazite na kraj s malim antigurmanima?