Killbill, čitam te od početka i nadala sam se da ćete uspjeti. Mi smo imali isti scenarij, ali skoro od prvog dana, točnije od kad smo došli doma. Podršku nisam imala nikakvu - svi su samo znali reći - morate vježbati dojenje - ma što god to značilo jer moj P. bi plakao, vrištao, tukao me grizao.... ma grozote. Kad je patronažna to vidjela, samo je slegnula ramenima....Možda sam prerano odustala, pokušavala sam svega nekoliko tjedana...ali ti tjedni, ko godine, ja vatreno želim dojiti, a on niti da bi...sve mi je to na kraju izgledalo kao mučenje, prvenstveno djeteta, a onda i sebe, jer frustracija, umor i tuga uzeli su danak.
Izdajala sam dva mjeseca, znajući da tako ne može dugo, to je oduzimalo duplo vremena, izdojiti i dati djetetu, a s obzirom da sam cijele dane bila sama s njim, nisam više imala vremena (ipak sam morala zadovoljiti i neke svoje fiziološke potrebe - pojesti, otuširati se...), a i uslijed toga svega i volje je ponestajalo.
Uspjela sam izdajati puna dva mjeseca (to mi je valjda najveći uspjeh u životu) uz lagano uvođenje i adaptiranog, i žalost je bila pregolema, svaki put kad bih djetetu mućkala bočicu, kao da mu dajem otrov...mlijeka je tada skoro potpuno nestalo, a nekako, kako i ti kažeš, i sve one muke, ne zbog toga da više ne dojim, nego zbog toga što sam imala osjećaj da ćemo nekako svi biti sretniji u smislu, pregolem je to teret za nas.
I da, kao što kažeš, puno je teže prati, sterilizirati bočice, kupovati adaptirano (naše su torbe kad bismo nekamo išli bile ko da idemo na sjeverni pol).....i ne znam koja bi si to majka koja može dojiti priuštila.
Ovo, naravno nikako nije poziv za nedojenje , ovo je samo moje iskustvo koje sam željela podijeliti s vama i za koje mi je trebalo dosta vremena da prebolim. No, kad sam to konačno učinila, shvatila sam da moje dijete ne treba frustiranu i tužnu majku, nego onu koja će zadovoljiti njegove potrebe, onakve kakve one jesu