Miha, nemam sta vise napisati. Rekla si sve.
 |
|||
|
|
|||
RE:
Miha, nemam sta vise napisati. Rekla si sve.
evo ja slovim kao popaljiva forumašica....po mnogim pitanjima,al ne po ovom....
ja sam sa sobom raščistila sve o svom carskom....i dobro i loše
i tuđa mišljenja me ne diraju ni pol promila...ni pozitivna ni negativna
to što će netko napisati da ja nisam rodila,pa brate nek misli što joj je volja ako je to veseli....ja znam svoje
Možda ti je od prevelikog uzbuđenja, ovim topicom, promaknulo da je pitanje postavila upravo žena koja je rodila na isti način kao i ti. Zar stvarno misliš da je tim pitanjem željela omalovažiti samu sebe i sve ostale koje su rodile carskim?miha prvotno napisa
Na stranu carski (rekla sam što sam imala o tome i neću se ponavljati), ali totalno su mi urnebesni komentari (ne samo tvoji, miha, imala sam ih se prilike naslušati) o tom sektaškom, jednoumnom karakteru foruma - a koliko ja vidim, tu su se fino uklopile i dugodojilje i kratkodojilje i nedojilje i srednjedojilje; pobornice jednokratnih i one koje su za platnene; carice i vaginalke; vjernice i ateisti; one koje se zdravo hrane i one koje vole colu; one koji cijepe i one koji ne cijepe...Itd. Totalno mi je smiješno kad forum koji ima tako šaroliki sastav netko proglasi forumom koji širi jednoumlje. Sorry, ali teško mi te ozbiljno shvatiti kad pročitam tako nešto. Je, je, we are the Borg.
Ja, mozda za razliku od tebe, procitam prvi post a ne zakljucujem sto je pisac htio reci samo iz naslova topika (koji je, btw, ogranicen brojem znakova).
Smijes. Al pripremi se na kontru. I nemoj se ljutiti kad je dobijes.p.s. iako nemam namjeru to činiti, zašto vi smijete uzdizati u nebesa vaginalni porod, a ja ne smijem carski rez?!
Apropos jednoumlja, i na ovom topicu ima bar 5 žena kojima je carski super i jedina opcija za njih. Da je ovaj forum takav kakvim ga smatraš, ne bi li onda sama jurišala na vjetrenjače?
Čitam vas kao buduća carica (jer to je jedini način da sigurno donesem svoju bebu na svijet s obzirom na ograničenja koja mi nameće moje vlastito tijelo) i uopće se ne mislim besmisleno opterećivati razmišljanjem hoću li zbog toga biti manje vrijedna ili manje majka svome djetetu, ili fali li mi doživljaj prirodnog vaginalnog poroda ili ne...
Presretna sam da sam uopće uspjela ostvariti trudnoću, i nitko sretniji od mene da rodim živo i zdravo dijete.
Ono što mene zanima je, ono što je uspjela sorciere, imati dijete pored sebe odmah nakon carskog poroda pod spinalnom analgezijom i dojiti ga od samog početka, a ne sa zadrškom od dan, dva ili tri.
To je jedino što me muči vezano uz carski... izboriti se za normalan i prirodan tijek poslije carskog poroda... tada ću biti zdovoljna i sretna jer je moje živo i zdravo dijete uz mene od samog početka 8)
lidali
ja sam intuitivno, od prvog časa kad sam shvatila da sam trudna - inzistirala na carskom. intuicija se pokazala ispravnom. isto tako - tražila sam punu anesteziju, jer mi je to bilo prihvatljivije.
kad sam dobila bebu na ruke - stavila sam ju tako da čuje otkucaje mog srca. i to je bilo dovoljno.
ako ti želiš spinalnu, i želiš bebu kraj sebe - daj to jasno i glasno do znanja. ne prihvaćaj "ne" kao odgovor. vjeruj mi - za sve se možeš izboriti.
sretno
Sanjica, maria
a evo i 'my two cents'. vjerujem da je normalni vaginalni porod za zenu jedno neusporedivo iskustvo. takodjer i da prirodni tijek zbivanja u zeninom tijelu za vrijeme trudova i poroda ima odredjenu ulogu u pripremi djeteta na susret s vanjskim svijetom. ali, isto tako, i da je carski rez dragocjeno sredstvo u rukama moderne medicine koje stupa na scenu u slucaju kad drugacije ne moze ili je prerizicno. i da nema razloga za preispitivanje i zaljenje kad prekrasno novo bice dodje na ovaj svijet takvim nacinom.
osobno, za vrijeme svojih trudnoca i poroda, nikad nisam pozeljela otici na planirani carski (osim, naravno, u slucaju medicinskih indikacija), i jos uvijek tako osjecam. jednostavno zato jer je to, eto, porod operacijom, a vaginalni - prirodnim putem. takav mi je mentalni sklop, jos iz vremena prije nego sto sam cula za rode
ali - cak i nakon svoja tri vaginalna poroda, mogu se zapitati 'jesam li doista rodila svoju djecu?'. hm... jesam li? nisu ih, doduse, samo izvadili iz mene, kao na carskom... ali su ih istjerivali dripom (iako mi je zapravo samo jedan porod bio - s razlogom - induciran). i nalijeganjem na trbuh. i ja sam 'operirana' - ni jedan put me nisu propustili rezati. da li mi fali dio filma? o, ne, ne fali... imam ja i cak i viska filma. s grubim i bahatim likovima u glavnim ulogama, u surovom i hladnom okruzenju. i rado bih taj visak filma izbrisala, ali ne mogu...
znam da ovo moze zvucati kao traljav pokusaj utjehe curama koje su tuzne jer nemaju iskustvo vaginalnog poroda, ali, eto, moram ovdje reci da se ne osjecam osobito privilegirana cinjenicom sto su moja djeca izasla iz mog tijela putem kojeg je priroda predvidjela za to
Potpisujem u cjelosti.
Miha, stvarno ne znam zasto se toliko frustriras obicnim topicom na forumu. Pa u svojoj frustraciji stavljas u usta nekome nesto sto uopce nije rekao. Rekla sam vec jednom, nije mi jasno odakle ti ideja da ja icije dijete usporedjujem s tumorom, kurjim okom ili cimvec :/ . Ali carski rez je operacija, operacija kojom se dijete donese na svijet. I tu je za mene kraj price.
Eto, vratile smo se mom komentaru. Čekam drugi porod i nadam se da će nam se posrećiti vaginalni.
Iz osobnog iskustva mogu zaključiti da porod i prvih par dana poslije uopće nema utjecaja na povezanost s djetetom. Evo zašto:
Prvi porod:
2 neprospavane noći u trudovima, od toga jedna na dripu
trudovi do izgona, disproporcija, carski u općoj, u 14.30
dijete mi pokazali oko 17, drugo jutro prvo dojenje, rooming in maksimalno koliko je moguće u Petrovoj
apgar 9/10 a naknadno dijagnoza distoni sy, terapija...
sada s adhd-om i još uvijek motorički deficitaran
dojenje 13 mjeseci uz konstantni dodatak adaptiranog (nakon jednog neuspješnog pokušaja "skidanja" s 3 tjedna)
Drugi porod:
pukno vodenjak, trudova nema, dijete visoko, ja prehlađena - iako sam htjela probati vaginalno, nakon pitanja "hoćete carski sad ili ćete čekati jutarnju ekipu?" sve mi je jasno...još sam i krvnički prehlađena i nemam snage ni za što
komplikacije na carskom (dijete se izgubilo u maternici :shock: :? ) hipoksija, kisik, inkubator, 3 dana beba u intenzivnoj
prvi pogled nakon 36 sati, prvo dojenje nakon 3 dana
sama skraćujem rooming in jer sam prehlađena (gnojna upala sinusa a neće mi dati antibiotik) i ne mogu izdržati cijeli dan s maskom, još me stavljaju u sobu sa ženom koja ima gripetinu
prvi put ga pomirisala 2 tjedna poslije poroda
postupno izbacivanje adaptiranog (prije rode, bez informacija, isključivo po instinktu napravila dobro)
bez motoričkih i psihičkih smetnji (malo frflja, to je sve)
Puno sam više i kvalitetnije povezana s drugim djetetom - i to mislim samo zato što je on dijete kakvo sam očekivala. Dok je prvo nastavilo s početne pozicije jednako - koliko god se ja trudila rezultati su jadni (tj. tako je završio i pokušaj vaginalnog poroda). Kod mlađeg svaki moj input daje odgovarajući output. Vrijeme koje sam s njima provodila u prvoj godini života je podjednako, ako ne čak i veće s prvim, i na njega sam bila puno više "fiksirana" dok je bio jedini.
Jest da ne mogu uspoređivati carski i vaginalni, ali u prvom sam odradila velik dio vaginalnog.
Jedino ako nije stvar u dripu :?
Sorry, malo sam elaborirala...
Moram spomenuti da sam imala i nešto slično ptsp-u nakon oba poroda, mjesecima sam u mislima rađala vaginalno i sve je bilo savršeno. Koma. S drugim možda i jače, jer je nagrabusio baš zbog carskog (da je bio prvi vjerojatno bi se normalno namjestio i s normalnim trudovima rodio vaginalno, jer je imao puno užu glavu.)
mamazika nemoj se ljutiti ali jednostavno moram reagirati na ovo da si više povezana sa drugim djetetom. Nije mi jasno kako je to moguće i kako se to dogodi. Sigurna sam da tvoje prvo dijete to osjeća i da će ti to uvijek zamjerit. Ja kad o tome razmišljam baš se brinem jer kad bi mi se to dogodilo osjećala bih se kao da sam debelo fulala u životu i jaaako bi me boljelo...
Ma htjela sam boldati samo mamzika
I mene jako boli, tim više što mi se čini da sam njegovom odgoju posvetila puno više pažnje, a ovo drugo odgajala "usput". I sad (stariji je prvašić) više vremena provodim s njim, ali on zapravo s nikim nema neku pravu povezanost. Možda s tatom - koji je najstroži u njegovom odgoju. Bit će da je do razlike u karakteru.
No poanta je da je prema porodu i poslijeporođajnom razdoblju trebalo biti upravo obrnuto nego što je ispalo.
Mislila sam na Sanjiculidali
Nadam se da ću i ja uspjeti... (poznata sam po tvrdoglavosti i upornosti
za nekoliko mjeseci ponovno ću rađati i prepustiti ću se prosudbi liječnika (iako on moju želju već zna) - nisam dovoljno hrabra da se kockam sa zdravljem i životom bebe
Ja sam rodila carskim nakon dva dana nepravilnih trudova, srećom bez dripa.
Disproporcija.
Koliko god sam se pripremala za prirodan porod. pred kraj trudnoće počela sam razmišljati da ću vjerovatno završiti na carskom.
- beba se nije spuštala u malu zdjelicu (iako mi je doktorica govorila da se to može desiti i zadnji dan).
- nije se umirila, udarao je bez prestanka cijeli deveti mjesec
- imam uske bokove, a UZ je pokazivao dosta veliku glavicu
No i kada sam otišla u bolnicu, sedam dana nakon termina, ipak sam se nadala vaginalnom.
Nakon užasno loše napravljene aminoskopije počela sam dosta krvariti i "lažnjaci" su postali jači.
Tako sam provala dva dana i jednu noć šetajući po hodnicima bez da sam se imalo otvorila, nakon čega me dok pitao hoću li na carski ili se mislim još "truditi"?
Još uvijek nisam bila načisto sama sa sobom što želim, bojala sam se za bebu, a ja sam bila već jako iscrpljena (jer svo to vrijeme u bolnici nisam upoće spavala),
zatim mi buše vodenjak
babica, nakon što mi je po stoti put zavukla ruku do lakta, zaključuje kako nema šanse da glavica prođe, u tom trenutku bila sam otvorena dva prsta!
i to zbog njene ruke, a ne mojih trudova
i tako slijedi hitan carski....
beba je dobro, apgar 10/10
vidjela sam ga tek drugi dan ujutro, dojenje tek treći dan
nisam htjela uzeti ništa protiv bolova (davali su nam analgin!?)
bila sam tak euforična da me ništa nije ni boljelo
nakon početih problema isključivo smo dojili do 6 mjeseci.
nije bilo nikakvih problema, bez grčeva, bez plača, nije čak nikada ni bljukcao ni slinio.
do sada svega par prehlada.
izuzetno veselo i inteligentno dijete, ali i jako zahtjevno
još uvijek dojimo
kada su mi ga prvi puta dali u ruke, jako čudno sam se osjećala, kao da to nije moje dijete, bilo mi je jako teško zbog toga i sramila sam se tog osjećaja.
Dobila sam mali paketić, bebicu već okupanu, obučenu, umotanu u jastuk.
Uvijek sam mislila da ću se zaljubiti u to malo stvorenje na prvi pogled, i bila sam skroz izgubljena.
(pogotovo zato što sam osjećala jaku povezanost u trudnoći, stalno smo se mazili i puuuno sam mu pričala...)
no to je brzo prošlo i danas smo jako povezani i
ne znam, možda bi se tako osjećala i nakon normalnog poroda, ja to pripisujem carskom.
I dan danas se pitam jesam li mogla roditi prirodno, hoću li drugi puta moći prirodno...
Bravo miha, bravo Sanjica! Lara01
Znate, nakon pet godina potpomognute - a zapravo zbog idiopatske neplodnosti - nebrojenih pretraga od koje su mnoge jako bolne, nebrojenih inseminacija, nekoliko IVF-ova, tri izgubljene trudnoće, pa dvije kiretaže... i tak, pa zapravo ne znam što bih vam rekla, cure drage. Ne mislim i ne tvrdim da zato što sam ja prošla takav put to moraju i sve ostale žene ovoga svijeta, naprotiv, ali nekad mi se čini da postavljajući ovakva pitanja (mislim na naslovno) imate previše vremena u životu. Da skratim, nakon svega nabrojanog, moje dijete je začeto prirodno, imala sam potpuno urednu trudnoću, rodila sam na carski bez ijedne indikacije za carski. Potpuno zdravo dijete. I rodila bih još sto puta na uho ako treba samo da se dijete rodi živo i zdravo. Moj liječnik, a imao je prilike na to utjecati, vjerojatno nije želio da mi se nakon svega što sam prošla dogodi neki 'strelec'. I hvala mu na tome. Carski jest operacija i ja ga smatram operacijom i mislim da bi ga bilo u najmanju ruku neuko ne smatrati operacijom. Dijete sam na dojenje dobila tek nakon dva dana, do tada sam ga vidjela pa možda tri puta na par minuta. Dojimo bez ijednog mastitisa i ikakvog problema već skoro 10 mjeseci, savršeno je zdrav od prvoga dana. Toliko o raznim argumentima na razne gorenavedene teme.
ja nemam takav osjecaj.
mozda jer sam zahvalna da je Lea s nama. ipak sam od 25. tjedna hospitalizirana i gurale smo dan po dan.
svoju Leu sam rodila! tako se osjecam.
vise me muci ono sto je slijedilo, kad su mi je uzeli i kad mi je nisu dali.
a sto se tice povezanosti...sprdaju se s nama da postajemo patoloski slucaj
iskreno, mislim da majka koja nije rodila na carski ne moze pricati o istom kao ni o osjecajima za vrijeme i nakon cina. i obrnuto, majka koja nije rodila vaginalno ne moze o takvom porodu pricati.
s druge strane i porodi se razlikuju kao i osobe i trenuci.
ja apsolutno osjećam da sam rodila! i nikada nisam ni mislila drugačije, čak ni nakon "ispiranja mozga"
nego što sam htjela reći... čudan mi je bio osjećaj jer sam otišla u op salu oko pola devet navečer sa trbuhom i bebicom unutra, zaspala i kada sam se probudila nisu mi ga htjeli donijeti, nisam ga ni vidjela ni barem čula...
Cijelu tu noć mi je bilo grozno, stalno sam si pipala stomak i nisam mogla vjerovati da nije više unutra, a nema ga ni pokraj meneosjećala sam se tako sama..
a kad su ga i donijeli, to je bilo na par minuta i samo mu je glavica virila iz onih jastuka u koje su ga umotali.
Prvu "vezu" sam osjetila tek kad su mi ga dali na dojenje, nakon tri dana
nakon toga nismo se dali razdvojiti ni trenutak
Kad je jednom davno MM naivno izletjelo "kad su ju izvadili" misleći na moj prvi porod, sasula sam mu u lice strašnu bukvicu.
Vidjevši večeras naslov ove teme mogu samo ponoviti ono što sam njemu tada rekla na kraju: da ti takva formulacija više nikada nije pala na pamet, a kamoli da si ju izrekao!
Preletila sam malo vaše postove i rasprave o tome čija je muka uzvišenija su potpuno bezpredmetne.
Ono što mogu jasno i glasno reći:
- naslov ove teme, bez obzira koliko on bio osoban doživljaj jedne majke, je za mene uvreda,
- okruženje koje je nju vjerojatno potaknulo na takvo zbunjujuće razmišljanje je neprijateljsko,
- sve takve dileme treba potpuno i promptno odbaciti - u stresnim situacijama i nemjerljivoj brizi koje su pratile moja oba poroda (carska), najdraže se prisjećam jednog savjeta: "Uživajte u svom djetetu!"
U životu se nekome dogodi carski, nekome nešto drugo. To je tek jedan detalj na putu, ali ni po čemu ne treba biti presudan. Problemi u razvoju ili odgoju koji se kao povezuju s njim, javljaju se tamo gdje bi i inače postojala sklonost.
Kao profesionalac (koji nije izravno involviran, ali itekako razumije problematiku pogotovo jer je isprobana na vlastitom primjeru), mogu vam samo reći: porod je čudo prirode, ali u prirodi se ne događa samo život. Ja to gledam svaki dan. Medicina (i njene intervencije) u cijelu se priču uključila ne zato što nije imala drugog posla, već zato što je trebalo pomoći. Druga strana medalje je naravno odlazi li se predaleko i pretjeruje li se, ali tako je nažalost u svemu danas. Potičem nastojanja da se takve stvari spriječavaju, ali isto tako moramo znati da je indicirani carski rez neizmjerno vrijedan.
P.S. Voljela bih kad bi se u pitanju iz naslova promijenilo drugo lice množine u prvo lice jednine, onda ne bih bila tako uvrijeđena ... 8)
Slučajno sam zalutala na ovaj pdf i odmah napominjem da sam potpuni outsider u ovoj diskusiji. Ali, eto moga mišljenja sa strane. Zanimljivo mi vas je čitati kako govorite s jedne strane o osjećaju zakinutosti, nedostatnosti, pa čak i krivnje, a s druge strane, o ženskoj moći, o snazi poroda, o tome što je to rođenje, što nije. Legitimno i jedno i drugo - to su vaši osjećaji, pa ih možete i iskazivati. Ja svoje dijete nisam ni rodila, ni začela, ni nosila devet mjeseci, ni dojila, ni brinula o njemu prvu godinu dana njegova života. Ali, za razliku od vas, ja nemam nikakav osjećaj zakinutosti. Osjećam se potpuno kao mama i osjećam da je on potpuno moj. Nisam mu dala njegov život, ali mu dajem svoj. To toliko da se zna, a ono što želim reći je to da imam dojam da su neke od vas više usredotočene na sebe nego na djecu. Budite sretne što imate djecu, sve ste im mame, bez obzira na to kako su izašla iz vas.
Zdenka, oduševljavaš me iz dana u dan
zdenka - citajuci ovaj topic bas sam pomislila kako se sad osjeca jedna majka poput tebe dok ovo cita, il ochevi ovih zena. rodila sam carskim rezom i stvarno se ne opterecujem ovakvim pitanjima. mislim da zene po tim pitanjima znaju nepotrebno sebi zagorchati zivot takvim razmisljanjima.
mami - odlicno receno. i mihine postove potpisujem.
mozda ne zlonamjerno, al iz njenih postova sam upravo stekla takav utisak, da "to nije isto" da "nije rodila", da zali sto je imala cr.Zar stvarno misliš da je tim pitanjem željela omalovažiti samu sebe i sve ostale koje su rodile carskim?
I zasto netko ne bi smio zaliti sto je imao carski rez?
Zdenka
Ja žalim jer imam ožiljak kao Golden Gate Bridge.
RE:
Dobro si me sjetila: i ja zalim jedino radi oziljka: pukao mi unutarnji sav pa mi je oziljak debeo i zadebljan.
Mami
ja nemam ožiljaka i ne žalim. i da su mi ostali ožiljci - ne bih žalila. boli me ona stvar za estetiku. imam svoje dijete.
mami je sve odlično napisala, pa neću ponavljati.
slažem se i sa svim onim što je zdenka napisala. jer ja bih s jednakom ljubavi voljela djevojčicu koju su usvojili moji prijatelji (a ja ju nisam mogla dobiti) - da je postala moja kćer.
p.s. ako imate viška vremena , pomozite onima koji su manje sretni od vas.
Bez uvrede, ali mi koje osjećamo žaljenje, krivnju, uskraćenost, što god već (a ja to STVARNO OSJEĆAM), prozvane smo da smo nezahvalne i nemamo pametnija posla, jer eto toliko je oštećene djece i parova bez djece. Pa, uvijek će se naći gorih slučajeva, uvijek će biti majki čija su djeca preminula ili ljudi čije su cijele obitelji nestale u trenu, i koje nas sve skupa mogu poklopiti da smo čopor dokonih baba kojima je predobro u životu pa zmišljavaju bedastoće.
I radi toga ja ne smijem reći što mislim i osjećam?!
Ništa, odoh ja u Afriku liječiti gubavce i prestati tratiti svoj život.
jer netko rekao da se netko ne smije zalit sto je imao cr? :? nije. al da zali, to je ona sama napisala.
opet "smijes - ne smijes".I radi toga ja ne smijem reći što mislim i osjećam?!smijes ti svasta nesto, ako te to cini sretnom. no, jel te takav osjecaj cini sretnom, zudis li za tim da te pere krivnja i zaljenje ? zar ne bi sama voljela da tako ne osjecas? i zar ti postovi ostalih cura ne nude barem malchice utjehe, il si ljubitelj mazohizma?
a i postavlja se pitanje (koje je i miha spomenula): otkud taj osjecaj krivnje kod nekih zena sto nisu imale prirodni porod iz snova, nego "samo" cr ?
Uhhh, izgleda da bih prije Afrike trebala i na psihoterapiju.
Cure, nemojte se frustirat, svatko može izrazit svoje mišljenje ili osjećaje, no molim da kritike ne budu tako oštre - to je očito trenutak u životu koji nam je važan i ne volimo kad ga netko omalovažava - bez obzira kojim putem je dijete došlo na svijet.
Ja sam rodila carskim rezom, nakon 12 sati trudova i sporog otvaranja.
Nisam imala osjećaj krivnje, ali sam se nakon poroda osjećala manje vrijednom. Stalno su me opsjedale misli da sam roba s greškom, slabija jedinka koju bi priroda, da nije bilo liječnika - eliminirala. Čak me hvatao strah da sam ovaj put uspjela prevariti prirodu, ali će me ona prvom prilikom "dohvatiti i srediti".
"Srećom"
vidis, a bas sam nastojala biti ljubazna. sto inache nije moj stil na forumu
mama courage, s obzirom na tvoju situaciju naravno da se ti ne opterečuješ s ovim pitanjima. I mislim da se po tom pitanju uopće ne možemo razgovorati. Jer naravno da nećemo naći zajednički jezik. Čisto sumnjam da se bilo koja mama baš opterečuje. Niti ja se ne opterečujem što nisam odmah svoju Niu dobila na prsa, što nije mm bio na porodu, ali kad se sjetim da je moglo biti bolje nego što je žao mi je. I bilo bi mi žao da je bio carski.
I? To znači da nemam pametnijeg posla ili da sam sebična? Glupost! Ovdje smo zato da razgovaramo, podijelimo osjećaje, misli i stavove, i eventualno pomognemo jedna drugoj. To ne znači da nemamo pametnijeg posla u životu!
Neke od nas su pokušale svojim primjerima utješiti i smanjiti osjećaj krivnje ili žaljenja kod nekih majki, no vidim da se to uporno krivo tumači.
Meni bi bilo najdraže da sam pročitala reakciju tipa:" Pa da, cure drage, ja sam se svo ovo vrijeme opterećivala ružnim osjećajima i sjećanjima a nisam vidjela ono zaista bitno. Kad pogledam svijet iz vašeg ugla, nije baš tako crno kako se meni činilo..."
Pa kad kažem da su mi osobe koje vide samo sebe sebične, one se još i uvrijede jer se netko usudio reći da su sebične. A kak bi se drugačije nazvala ta osobina?
Onaj tko je shvatio i kome je bar mrvicu lakše nakon ovih postova - drago mi je zbog njih.
Onaj tko će i dalje tonuti u samosažaljenje - ne preostaje nam drugo nego ih žaliti. Njima je definitivno najteže. I ovo nije ironično napisano, već zaista najistinitije što može biti.
Carski-jeste li rodile svoju djecu?
DA!
miha
Sanjica, ne može se na taj način tješiti. Zapravo, ženama koje imaju ove loše osjećaje o carskom ne treba utjeha, njima treba da o tome pričaju i da vide da nisu usamljene u takvim osjećajima, da nisu čudne.
Pa kad netko kaže da osjećati se tako znači biti nezahvalna Bogu (jer ti je dijete zdravo) ili imati viška vremena - to je kao da im se kaže da su ti osjećaji loši i da ih moraju potisnuti.
Meni je jako žao što je topic krenuo ovakvim putem, iako, jasno mi je da pitanje iz naslova može zvučati uvredljivo.
Apsolutno!
:shock: :shock: :shock: Dakle, ti smatraš da su žene koje su rodile carskim rezom koji je bio medicinski indiciran "ROBA S GREŠKOM"????!!!!Ja sam rodila carskim rezom, nakon 12 sati trudova i sporog otvaranja.
Nisam imala osjećaj krivnje, ali sam se nakon poroda osjećala manje vrijednom. Stalno su me opsjedale misli da sam roba s greškom, slabija jedinka koju bi priroda, da nije bilo liječnika - eliminirala. Čak me hvatao strah da sam ovaj put uspjela prevariti prirodu, ali će me ona prvom prilikom "dohvatiti i srediti".
"Srećom"
Ne osjećam se ni kao roba, niti mi nemogućnost moga tijela da rodim vaginalno znači da sam pogrešna. Pogrešan je tvoj post, i to jako. Upravo je cinično da se ovakve stvari izjavljuju na portalu Udruge koja se između ostalog bori za pomoć parovima s problemom neplodnosti.
Još jednom: nemogućnost prihvaćanja vlastitog tijela i onda kad je ono "nesavršeno" jest znak nezrelosti.
nina, lijepo zena kaze da se ona tako osjecala. citaj sto pise.
Ako misli da žene koje su medicinski indicirano rodile na carski nisu roba s greškom, kako to da joj je laknulo kad je shvatila da "greška" nije u njenom tijelu?
Pravila pisanja postova
