Dosta razmišljam o tome.
Moja mama je bila sama samnom i tako je ostalo.
Ona nije požalila, bar to meni ne pokazuje.
Ja mislim kad bi se našla u takvoj situaciji da bi ostala sama.
Bilo bi me strah da se moja V ne osjeti zapostavljenom.
Moje prijateljice baka je ostala udovica s kćeri, prijateljičinom mamom.
Udala se i rodila sina. I prijateljičina mama je govorila da se uvijek osjećala zapostavljenom i to ne od očuha, koji ju je obožavao, već od mame, koja je, po njenom mišljenju više pažnje posvećivala sinu baš da joj suprug ne bi prigovorio da zapostavlja njegovo dijete.
Moj poznanik se rastao, ima sina od 15 godina i u drugom braku curicu od 1.5 god. Svi koji gledamo sa strane imamo osjećaj da je dosta zapostavio tog malog, npr. prije nego se rodila curica mali bi spavao vikend kod
njega, sad više ne može jer mala ima svoju sobu, a u DB se ne razvlači krevet. Ne znam ja nekako imam primjere da dijete iz prvog braka "nastrada", raspadne mu se obitelj, ma kakva ona bila, i uglavnom s novim djetetom ode u drugi plan.