ma ne bojim se nekog objektivnog zapostavljanja prvog djetata - već upravo te subjektivne percepcije djeteta, posebice kad uđe u neku potencijalno konfrontacijsku fazu s roditeljima, poput puberteta.
Ja se sjećam sebe kako sam nekad mrzila mamu skroz bezveze, bila uvjerena da više voli moju sestru, upadala u čudna stanja, a ona zapravo nije bila ni kriva ni dužna...
a pitam se kako bi to sve bila percipirala još da okolnosti u kojima sam živjela nisu bile "idealne", odnosno da sam umjesto sestre imala polusestru, a umjesto pravog tate nekog desetog...
tog se zapravo bojim.