Cure, osjeca li ijedna od vas strah kod pomisli o neasistiranom porodu?
Kad ja razmisljam o svoja dva poroda, odvazem sve dobro i lose, prisjetim se tocno onih osjecaja koje sam prozivljavala kroz tranziciju, znam, jednostavno znam da je porod u samoci jedini stvarno "ispunjen" porod. Jedino takav porod bi bio za mene nekakav "kozmicki dogadjaj" u kojem bi mogla citavim svojim bicem osjetiti sto to znaci roditi novi zivot.
Ali, nije da bas nisam pod utjecajem odredjene kolicine straha. Pod utjecajem onoga: Sta ako? (koje se citavo vrijeme provlaci kroz usta ljudi koji se zgrazaju na ideju o neasistiranom porodu)

Zanima me razmisljate li vi o tome i ako razmisljate, kako se nosite sa tim sumnjama i strahovima?
Bas iz tog razloga sam ja napisala da bi htjela uz sebe imati jednu dobru babicu. Koja bi manje-vise bila nevidljiva. Ali, mislim da bi mi saznanje da je netko tu "za taj -sta ako- slucaj-, pomogao da se oslobodim straha.

Mislim da ja na svoj neasistirani porod ne bi gledala kao nesto sto bi se desilo kao kruna obiteljske intime. Znaci, ne bi da to bude uz prisutnost muza, djece ili bilo koga. Meni je jako vazna ta apsolutna samoca i totalna iskljucenost od ostatka svijeta.

Sto se tice prakticnih stvari, vjerovatno bi najvise zamarala oko Rhogama.

Ja sam jako voljela kretati se kroz svoje porode. Tranziciju pogotovo. Tako da, sto se tice samog tijeka poroda, imam prilicnu jasnu predodzbu o tome kako bi i sta trebalo biti i kako da se pustim da me rijeka nosi.....