babyface, puno ti hvala!

I da, stvarno, često si mislim - nisam alkoholičar, narkoman, nisam ni pshički bolesna (dok me MM do toga ne dotjera), obožavam svoju djecu, dajem im maksimum, cijeli moji dani su posvećeni samo njima (još sam na porodiljnom), pa zašto se onda bojim. Oni su svi troje dosta vezani uz mene, ja ih uspavljujem, hranim, oblačim, kupam, vodim u šetnje, tješim, igram se s njima, čitam, učim ih. Ja ih vodim doktoru kad su bolesni, ja im dajem lijekove, mjerim i spuštam temperaturu. MM u svemu tome sudjeluje mizerno, ali on ipak odlazi na posao. Dobar je on s njima, kad je doma ima se volje s njima igrati. Ali tu je uglavnom granica, jer kako bi meni otežao ne želi preuzeti druge obaveze.
Svejedno, bojim se da socijalnim radnicima neće teško "zamazati" oči, jer on stvarno zna odglumiti pravo janje.