Bok svima!
Čitam vas već duže vrijeme... I svaka čast svima koje ste imale hrabrosti i snage sve to proći i dalje nastaviti.
Naime, u braku sam tri godine i imam sina od 2,5 god. Prije par mjeseci nas je svekrva na fin način istjerala iz kuće i sada smo u stanu. Ja sve sama financiram, muž neda ni lipe u kuću. Odnosi su nam strava. Pričamo čisto službeno. U par navrata je bio i fizički nasilan(šamar, guranje i navlačenje)...
I preko toga ne mogu preći a zaboraviti nikako.
Nakon jedne takve svađe sam mu rekla da se hoću rastati i da ne želim više tako živjeti.
Naravno da se prijetio da će mi uzeti sina itd.
Rekla sam mu da se iseli što prije ili ću ga sama iseliti, ali on se ne da nikuda.
Mislim da ni nema kuda otići. Da se vrati kod mame mislim da bi mu krv popila, jer je i ona saznala za te fizičke obračune i očitala mu bukvicu.
I mi tako sada živimo zajedno, a ne živimo...
A ja jednostavno nikako da sakupim snage da kažem sada je dosta.
I tako sam ni na nebu ni na zemlji, a dani prolaze.
A sin je sve veći.
Govorim sama sebi ajde da probam spasiti taj brak, kao promijenit ću se, ali kada dođem doma i kada ga vidim ne ide... Ne mogu ga više smisliti, sve mi smeta na njemu. MIslim da ga jednostavno više ne volim. A i on se trebao promijeniti i potruditi a nije. I ono što bi mogao napraviti neće. Jedva da pričuva dijete. Lakše ga je odvesti kod bake..
Ma, mogla bih pričati do sutra.
Tako da ja tapkam na mjestu...
Eto malo sam si olakšala dušu, nemojte zamjerit.....