Čitam vaše priče i ne mogu se ograditi. Javljam se kao još jedna u situaciji - ni naprijed ni natrag.
Priča podjednako tužna, detalji nisu bitni. Velika ljubav nestala preko noći (još uvijek ne znam zašto), sad sam "luđakinja", "krava", "nesposobna".
Teški su bili ovi blagdani bez mira i sreće.
Ne mogu spakirati stvari i otići, ne želim svoje dijete odvesti iz njegovog doma s koferima i ostaviti ijednu njegovu igračkicu u toj kući. Nažalost, živimo u njegovoj kući. Želim da on ode, da shvati da ima problem i da ga mora riješiti, mora shvatiti koliko je u krivu, i naravno da to nikad neću dočekati, dok u meni ne pukne odluka da sve prekinem. Nadam se da neće biti prekasno za mene i moje zlato, da nađemo svoj mir i sreću. Ja još uvijek želim da u tome ostanemo nas troje, ali bojim se...
Naravno, da me ucjenjuje oduzimanjem djeteta.
I tako, samo da znate da niste same, savjet nemam jer ni sama si ne mogu pomoći, ali znam da vam je teško.