Evo mene i tu!

Stvarno su jadne te nesvrstane muške spodobe. Kod mene ti je situacija dosta slična. MM je digao ruku na mene 2-3 puta, prijetio mi da će mi oduzet malog 15-16 puta. Skupa sa njim i svekrva mi je prijetila oduzimanjem djeteta, a o alkoholu i inim opijatima da i ne govorim.

Ispred mene je sad nalaženje stana, plaćanje, snalaženje s djetetom u ovom kapitalističkom svijetu. Bilo je tek prije koji mjesec trenutaka da sam sjela i plakala. Osjećala sam se skroznaskroz nemoćno. Živuć u kući moje svekrve sa muževom sestrom i njim. Svi troje su me često maltretirali zbog toga što im nisam spremila, skuhala, prigovarali mi za odgoj djeteta. Uvrede i ponižavanje sam trpila dosta dugo jer sam mislila da ako dam od sebe još malo ljubavi da će biti bolje.

E, A ONDA! Onda sam prije 2-3 tjedna poluuuuuuuuuuuuudila!

Nakon što se svekrva izderavala na mene nekih pola sata i to pred djetetom od godinu i 8 mjeseci. (djete mi se jadno ukočilo od nevjerice i straha) okrenula sam se i odlučila da odlazim od te proklete izopačene obitelji.
Rekla sam im svima sa smješkom da se selim. A kad onog trenutka kad napokon uzmem i poslijednju stvar iz te kuće najsretnijim ću glasom zaurlati booooooooooooooooooook svimaaaaaa!

A ukoliko mi netko i pokuša uzeti sina imam osjećaj da ću se pretvoriti u čudovište. Nekako na neku foru od onog trenutka kad sam ja odlučila otići bez žaljenja za ičim ili ikim, od kad sam odlučila uzeti svoje dijete i krenuti napraviti sebi i njemu kao da se u meni stvorilo snage za 25 ljudi.

Osječam se odlučno i odlično. Pa mislim da svaka od nas to može, samo moramo biti sigurne što želimo.