Ajme fancy, ja bih ti tako rado rekla sto mislim, ali se mojim da nemam dovoljno umijeća da doprem do tebe. Da se možemo razumijeti, kao žena ženu.
Evo, mi smo u Zadru pokrenule jednu udrugu koja za razliku od Rode ne djeluje reformatorski već nam je prioritet djelovati afirmativno. Surađujemo s osobljem rodilišta koje je vrlo otvoreno i srdačno prema nama. Zapravo su simpatije obostrane. Ono što nas veseli je svaki njihov pomak u smislu uvažavanja žene i njezinih želja i želimo da oni znaju koliko nas to veseli. To im je jedina nagrada za njihov trud koju mogu opipati.

Istovremeno imamo radionice za trudnice na kojima pričamo ženama o fiziologiji poroda i načinima na koji ga mogu učiniti ljepšim. Pokušavamo im osvjestiti i činjenicu da same sebi moraju dati šansu da se osjećaju dostojanstveno na svom porodu tako da ne pristanu na to da se ponašaju kao pacijentice u polusvjesnom stanju već kao zdrave žene koje su došle roditi.

Uvjeti? Nazalost, cesto su iskljucivo mentalne prirode. U nasem rodilistu je postao standard dojiti odmah po rodjenju. Taj postupak je netko ucinio standardom. Vjerojatno uz otpore dijela osoblja. Sada ima je vecini na ponos to sto rade. Nema veze s materijalnim resursima. Ovo je samo jedan primjer, ima ih puno.

Tebi jedno pitanje: ako su materijalni razlozi tako presudni, zašto se tako pozitivno priča o epiduralnoj na bolničkim tečajevima. A znamo koliko ona košta bolnicu. U redu je da je žene kojima je zbilja potrebna imaju na raspolaganju, ali čemu je toplo preporučivati na tečajevima? Valjda je za bolnicu jeftinije pustiti ženu da odradi svoje trudove u položaju koji joj najviše pomaže, dišući kako joj najviše odgovara, povremeno prateći otkucaje.