U "trenucima ocaja" (ako ih nisi imala, onda si ne mozes ni zamisliti sto to znaci) zeni treba podrska i volja da joj se stvarno pomogne i da joj se postuju zelje - samo je prvo potrebno ispitati koje su stvarno to zelje. Ako zena ne zna i ne ponudi joj se alternativa, ona ce zaista misliti da je epiduralna jedini spas. Mozda joj je epiduralna na kraju zaista ono sto je najbolje za nju - ali to neces saznati ako je ne pitas, ako je ne informiras, ako joj ne pruzis podrsku.
svaka rodilja bi se o alternativama trebala ranije raspitati i odlučiti koje joj pašu, koje ne i u kojim slučajevima. moj cijeli porod (50min) je bio tranzicija, ali cijelo vrijeme sam bila prisebna. kad sam shvatila da je krenulo najradije bi, da sam samo mogla, poput gazele, zaustavila sve i ostala do kraja života trudna.
onda sam si kratko razmislila i došla do zaključka da ću, ako mi na pregledu kažu da će trajati manje od tri sata, tražiti da me puste na miru, samu, da se njišem na sve četiri. da su mi rekli da će trajati duže, tražila bi carski (epiduralnu nisu radili). tada je dežurni doktor bio baš moja veza, a već sam uspjela odbiti indukciju par dana ranije i vjerojatno bi mi uslišio molbe.

bit ovog gore je da po meni, a i po nekim rodinim izjavama, ženu treba gledati kao subjekt u porodu i ako ona nešto želi ili ne želi, to treba ozbiljno shvatiti. naravno, u granicama zdravog razuma i onih mogućnosti koje to rodilište ima.