Naš mali mishek je sad krenuo u život, puza sve u šesnaest i prohodava. A sve je tako šareno, svjetleće, sve to treba omirisat, opipat, okusit, dodirnut.. Pokušavam ga što manje sputavat u njegovom upoznavanju okoline. Ali ponekad je tako teeeško. Uhvatim se da cijeli dan samo ponavljam, ne to, ne ovo, pazi!, nemoj, stani... Uz more objašnjenja, i uvijek se nadam da me bar malo kuži. I onda stanem, zagrlim ga, sama sebi sam dosadna, mogu mislit kako je tek njemu. U potpunosti sam prihvatila odgoj bez "po prstićima i po guzi". Ali sada sam svjesna da se nisam dovoljno raspitala kako se treba postaviti prema djetetu, da se sve ne svede na zanovijetanje. Namjeravam to istražiti, a vama u metropoli zavidim što imate mogućnosti saznati o odgojnim mjerama od stručnih ljudi.
I na kraju kakav nam god dan bio, da li sam ja puno ili malo "zanovijetala", a Š. bio više ili manje nestašan, najljepši osjećaj na svijetu mi je kada se umiri na mojim prsima i mirno utone u san. Onda ga obasipam pusama i laku noć :D