 |
|||
Kazna - je li nuzna?
Zanima me da li mislite da je moguce "odgojiti" djecu bez kaznjavanja?
Sto se postize kaznjavanjem? Koje ponasanje zasluzuje kaznu?
Sto bi se desilo kad biste prestali koristiti kaznu? Koje rezultate kazne vidite - na samom djetetu i u njegovom ponasanju te u vasem odnosu?
Mi odgajamo djecu bez kazni i zabrana.
I djeca su sasvim u redu. Više gledamo škakljive situacije riješiti nekim dogovorima.
Ne sječam se da smo ikad izrekli rečenice tipa: nema crtića radi toga što nisi napisao zadaću, lil da mora stajati u kutu zato jer je bio neposlušan ili da nesmije kod prijatelja jer nije pospremio sobu, a što nerjetko čujem od naših prijatelja, rodbine, a nažalost i u vrtićima i školama.
Ovakvim odgojem kakav provodimo MM i ja djeca su nam vrlo razumna i jako smo ponosni na naše klince.
Ja isto nemam nikakvu kaznu za Rinu, par puta sam ju poslala u sobu, ali to je za nju bilo ravno smaku svijeta, pa ni to više ne prakticiram. Nema mi druge nego nadat se da će sve biti u najboljem redu, jer ako si odgojim dijete koje će me za par godina sterat u p.m. mislim da će mi srce puknut!
Vaša je dužnost preuzeti nadzor nad djetetovim ponašanjem u situacijama u kojima ono nije sposobno poštovati va?a pravedna i razumna pravila (jer je previše uzrujano ili previ?e nestašno). Kazna je tek uvjerljiviji način da mu kažete da je stiglo do granice koju vi niste spremni pomaknuti.
Prije nego ?to nastavim, želio bih vas uvjeriti da kazna nije loša. Kazna nije nešto zlo ili užasno što biste trebali izbjegavati. Iako kažnjavanju nikada ne biste trebali pribjegavati zbog bijesa, osvete ili zlobe, ona je presudno važno sredstvo kojim se zaustavljaju djeca koja nisu sposobna ili se ne žele sama zaustaviti. Iskusni se roditelji odlučuju za kaznu kad im djetetovo pona?anje ne ostavlja drugi razumni izbor.
Trebate znati da dijete zaslužuje kaznu u tom trenutku u kojem je samo sebi najveći neprijatelj.
Dakako, prije nego ?to odlučite kazniti dijete, razmotrite korake opisane od osmog do jedanaestog poglavlja kako biste izbjegli tu situaciju - govoreći dječjim jezikom, čestim razdobljima druženja, postavljanjem jasnih granica, igrom na otvorenom, nuđenjem razboritih kompromisa i tako dalje. No, ako vaše dijete ne popušta, možda mu je doista potreban nešto uvjerljiviji podsjetnik da ste vi autoritet u kući.
S malom djecom najdjelotvornija su tri oblika kazne: ignoriranje, ukidanje povlastica i time-out.
Evo izvadih najkraće i najjasnije iz jedne knjižice koja je mrak.
bit cu slobodna pa cu pitat kolika su djeca?rinama prvotno napisa
Meni se čini da je tanka linija između kazni i posljedica i ja se trudim biti više na strani posljedica. Ne uspijem uvijek, ali trudim se.
Nedavno sam ja baš mislila o tome nije li riječ posljedica samo blaža za riječ kaznu?
Jer gledajući kažnjavanje kao čin zaustavljanja djeteta da si učini nesto nažao i nije strašno. I iz perspektive razumnog roditelja.
potpisujem. odgoj bez kazni i samo uz nagrade je kao skola sa samim peticama, a bez jedinica. koja je ucinkovitost takvog podizanja djeteta? iz mog iskustva, vrlo slaba.
bit cu slobodna pa cu pitat kolika su djeca?[/quote]
D.ima sedam godina, a M.ima četri.
Mislim da je moguce. ne kaznjavam niti ne nagradjujem jer mi to nekako vise slici na "dresuru". Neki dan sam pricala sa poznanicom kojoj je pedagogica u vrticu rekla da se djeca odgajaju samo kaznama i nagradama jer ce jedino tako spoznati sta smiju a sta nesmiju. Ja se s time nimalo ne slazem ali vidim da oko mene vecina ljudi misli suprotno.
ne znam sta ce biti kako bude rasla, ali valjda cu i ja "rasti" zajedno s njom pa cemo se medjusobno "odgajati".
Ne kažnjavam dijete, ali to ne znači da ne idem za nekim svojim odgojnim ciljevima i da ne postavljam granice. To itekako činim, ali poštivanje tih granica i pravila ponašanja ne potičem u njemu kaznama. Djeca čine ono što mi činimo, a ne ono što govorimo. Dakle, prije svega tu je primjer. Zatim razgovor, poticaj, racionalizacija, objašnjavanje o čemu se radi, što točno i zašto tražim. Za neke stvari koje je njemu teško postići služim se i bodovima i nagradama. On na to dobro reagira - kad osjeća ljubav, podršku, razborito postavljanje granica uz svo uvažavanje njegovih potreba i njegove osobe, on sluša. Ima 6 godina.
Ono što sam ja primjetila kod našeg načina odgoja, jest da ja više griješim nego što mia zaslužuje kaznu. Kad spoznam kako sam pogrešno procjenila situaciju, ona se odmah drugačije ponaša.
Udaljavanje iz prostorije prilikom njenog histeričnog napadaja ne smatram kaznom, već sprječavanjem da se ozljedi ili što je češće, negodovanje drugih na njeno ponašanje, koje je meni potpuno prihvatljivo.
Kao što gore napisah, primjereni oblici kazne su mi ignoriranje, ukidanje povlastica, i time-out.
Mi koristimo kazne - rijetko i za izdvojena ponasanja. Mislim da su nam kazne razumne, nikada, ali nikada ne koristimo fizičko kažnjavanje ili kažnjavanje hranom. primjenimo kaznu onaj čas kada se ružno ponašanje pojavi (nema, dakle, odgode) i kratkotrajnu kaznu.
Kada iznednjacavate kaznu sa posljedicom onda ja bas ne razumijem sto pod time mislite. Posljedica nekog ponasanja bi trebala biti nešto sto prirodno slijedi neko ponasanje, bilo to dobro ili lose. Ne razumijem koja je racionala zastićivanja djeteta od prirodnih posljedica njegova ponasanja (mislim na svakodnevne zivotne situacije a ne na ekstremne ili opasne). Po meni je posljedica toga da se dijete ne uči životu...Sposobnost učenja iz ranijih iskustava, pozitivnih ili negativnih, spada u jedan od dijagnostičkih kriterija kod procjene ličnosti...
Kada ovako razgovaramo o odgoju i posljedicama uvijek se sjetim kolegice sa kojojm sam vrlo kratko radila, bila je nasa pripravnica...sto god bi ona zezla ona je sa takvom nonsalancijom primala i uz komentar: "pa dobro, pogrijesila sam...". Ona jednostavno nije bila naucena da ponasanja imaju posljedice koje su cesto i negativne, i bez obzira sto bi gresku bez problema priznala gotovo ju nikada nije ispravljala....
Ovo mi zvuči tako poznato
ako je dijete odgajano s mrkvom i batinom,tako funkcionira i u školi,kod takvih ne pali demokracija ( na žalost) jer je ne razumiju
ako je dijete odgajano na drugačiji način,sve se da dogovoriti
to se najbolje vidi u školi
naravno da je kazna potrebna
svi znamo što je mačka. i kako izgleda. ali, probajte postaviti to pitanje prijateljima. ili samo svojim ukućanima. i tražite od njih da opišu mačku kakva im je taj tren pala na pamet. sigurno će se razlikovati - po boji, veličini, spolu, da li spava, trči, skače...
isto tako se događa i kod riječi "kazna". isti postupak će netko nazvati usmjeravanjem, netko posljedicom - netko kaznom.
posebnim naglašavanjem samih termina - nagrada i kazna - može se postići suprotan učinak. ako ih preimenujemo u "poticaj i posljedica", možemo dobiti odlične rezultate.
Leon ima tek nesto vise od 2 godine i bas je jucer dobio prvu kaznu - naljutila sam se na njega (da sad ne duljim zasto) i rekla mu da sad ide u sobu i gotovo.
Bio je tamo ma niti 10 sec. i skuzila sam da je to vrijeme bilo potrebno zapravo meni da se skuliram, jer sam shvatila da je bio nemoguc iskljucivo zbog mene. Skulirala sam se i sve je bilo ko prije. Inace, sve rjesavamo dogovorima i kada on vidi da odluku koju on moze donijeti njemu prepustim uvijek je OK, iako treba dosta strpljenja s nase strane, jer on to svoje donosenje odluke rosta i rosta po glavi
Ne znam kak ce biti kad bude stariji, da se ne bismo zabunili ovo pisem za dobne skupine 1-3
A na ovo sto Bubica navodi kao primjer mogu samo reci da kazne nisu jedini nacin da se dijete nauci ispravljati pogreske.
Osim toga, sta nije u danasnjem svijetu prevaranata, manipulanata i inih dovoljno velika stvar da netko prizna pogresku?
Vidim da postoje neke nedoumice oko termina kazne.
Pod tim terminom iskljucivo mislim na nase smisljene i promisljenje (ili nepromisljene) posljedice za neko ponasanje - ukidanje bilo cega, zabrana bilo cega, stavljanje djeteta u time out. Znaci koristenje nase moci i koristenje vanjskih utjecaja da bismo promjenili nepozeljno ponasanje. A sad hocete li to zvati kaznom ili posljedicom, tak je nebitno.
Ja se trudim ne koristiti kaznu, ali ponekad me fakat dovede do toga da moram. Npr. jednom prilikom smo bili s frendovima vani i onda je uporno bacala smeće po podu. Štogod da sam rekla, koliko god da sam ju molila da ga pokupi, kako god da sam argumentirala zašto se to ne smije raditi, nije upalilo, samo me gledala, smijala se i nastavila ga bacati.
Onda sam pukla i mirno joj rekla: ako ne pokupiš smeće, večeras nema Pčelice Maje. Pokupila ga je u roku keks i više nije bacila nijedan jedini komadić. Nikad. Nigdje.
"Ona", a ne "onda". Tipfeler.
Sanja, jel to onda kazna ili ucjenjivanje?
Ti zapravo kaznu nisi provela, samo si njome prijetila.
Anchie, jesi zamislila da i to "spada u isti kos"
Što je kazna i kakva ona treba ili može biti?
Kad ručamo i ona se sto puta digne od stola da se poigra ili da neku igračku donese,odnese..................uglavnom sve radi osim da jede.Onda ja pospremim igračku da ne može do nje,oštro(više ozbiljno) je sjednem za stol i kažem "dok ne pojedeš nema igranja".Neki dan smo bili kod godinu dana starijeg bratića i njih dvoje se se tukli sat vremena.Ona ga je grebla po licu da jadničak ima kraste.Velim joj da ako se nastave tući idemo kući.Nakon dvije minute isti scenirija i ja sam ju uzela i otišle smo doma iako su plakali i on i ona i obećavali da neće više. Sutradan je situacija vjerovali ili ne bila puno bolja.Ne vjerujem u kažnjavanje djece za svaku sitnicu i sto put na dan ali ponekad vjerujem da je kazna potrebna.
Sta ja znam jel spada
Pitanje je kako bi mala reagirala da se sanja spustila na njen nivo, savrseno je ozbiljno pogeldala u oci i rekla:
"Kad bacas papirice, oneciscujes park i to me uzasno ljuti. Zelim da prestanes bacati i da ove pobacane pokupis"
A drugo pitanje je Zasto je ona bacala papirice. Sto je time htjela postici? Moguce je npr. da joj je bilo dosadno pa da je privlacila paznju time.
A zbog čega misliš da to nisam učinila?
I to nekoliko puta.
A pažnju je imala, igrali smo se svi skupa. (Naravno, možda je htjela još, ali dobila je koliko je u tom trenu bilo moguće.)
Pa ne bih joj "prijetila" iz hobija.
kažnjavam. nema dugoročnih kazni tipa ako sad ne prestaneš sa tim i tim , kad odđemo kući nećeš to i to
ipak, kada se hiti na pod i urla iz neke svoje histerije ili 7. put ignorira kad mu kažem ne, pošaljm ga u sobu. naime, manje scene radi kad ga nitko ne gleda..nije zanimljivo
i da, mislim da treba biti i kazni i nagrada. ko ne voli biti nagrađen? što su nama pohvale od šefa i božnice to je njima pusa i autić recimo
a i kazne imaju svoju funkciju
Ma naravno da joj nisi prijetila iz hobijaA zbog čega misliš da to nisam učinila?
I to nekoliko puta.
A pažnju je imala, igrali smo se svi skupa. (Naravno, možda je htjela još, ali dobila je koliko je u tom trenu bilo moguće.)
Pa ne bih joj "prijetila" iz hobija.
Sorry, glupo je ispalo
Da moguce je da jednostavno doslo do sukoba potreba i mogucnosti.A pažnju je imala, igrali smo se svi skupa. (Naravno, možda je htjela još, ali dobila je koliko je u tom trenu bilo moguće.)
Sto ako to uvjetuje dijete na djelovanje na osnovu "vanjskih" utjecaja, a ne zbog toga sto se ONO osjeca dobro kad nesto napravi ili zbog toga sto ONO osjeca da nesto nije dobro sto je napravilo?
Naravno da imaju. Da nemaju nitko ih ne bi koristio. No pitanje je jel se moze bez njih? I sto bi ne koristenje kazni ucinilo za odnos djete-roditelj?a i kazne imaju svoju funkciju
Re: Kazna - je li nuzna?
da
to mi je prilicna tajna
Re: Kazna - je li nuzna?
Da. Ja i moj brat smo "zivi primjeri". Nikada nismo za nista bili kaznjeni. A nije nas ni trebalo kaznjavati, jer upravo time sto nas nisu kaznjavali, mi se nismo ni ponasali tako da bi nas trebalo kazniti.
Kaznjavanjem se ne postize ama bas nista. Samo jos veca agresivnost i ponasanje koje "zasluzuje" kaznu s pojacava. Ne znam koje bi ponasanje kod "prosjecnog" djeteta zasluzilo kaznu - eventualno agresivnost i namjerno ozlijedjivanje drugog djeteta - ali tek ako se ponavlja, a druge odgojne mjere (objasnjavanje, uvjeravanje, udaljavanje iz odredjene situacije) nisu dale rezultata.
Na svom primjeru: ja nisam nikada za nista kaznila, a nadam se da ni necu. Ponekad sam zaprijetila: ne polijevaj vodu iz kade, ici ces odmah van, ali me je nakon 10x poslusala.
Re: Kazna - je li nuzna?
mozda je problem u nedosljednosti? ja na primjeru svoje djece znam da dok sam molila, kumila i prijetila, nitko nije obracao paznju niti pol posto. kad sam pocela dosljedno reagirati i dodijelila par kazni za isto ponasanje, odmah su promijenili plocu.
i nagrada i kazna itekako ima svoju ulogu, kao i promaknuca i otkaz na poslu, ocjene u skoli, odlicja i zatvorske kazne. iako bi bilo pozeljno da kao ljudi reagiramo iz unutarnje, a ne vanjsko, motiviranih razloga (kao sto je netko vec napomenuo) to se razvija postepeno, a i kao drustvo smo si postavili granice, pa bi bilo fer djecu nauciti dok su mali kako to funkcionira. bilo bi lose da ne znaju nista, ili vrlo malo, o autoritetu kad dodu u pubertet. ona djevojka s kojom je Bubica radila je super primjer vec jedne odrasle osobe kojoj taj pojam nikada nije do kraja pojasnjen.
možda san ga dosada kaznila 2-3 puta i to tako šta san ga poslala
u soba a i to nisan već skoro 2g
tako da kad san mu nekidan zaprijetila kaznom ako se ne smiri samo mi
je rekao ali doma nema kazni toga ima samo u vrtiću
kod njega ne pali ni ako napraviš to i to dobit češ xyz,trebao bi ići popraviti dva zuba i bili smo par puta ali čim se uključi bušilica počne vrištanje,odtada mu nismo ništa kupili ni crtane ni priču ni kinder jaje šta je inače barem jedno od to troje dobivao barem jednom sedmično
čak mu je i svNikola donio kapulu ali nije upalilo :/
Re: Kazna - je li nuzna?
Da, problem je u nedosljednosti. Jednostavno je nemam srca kazniti. Osjecala bi se licemjerno da je udarim, a zatim da joj govorim kako je volim. Meni to ne ide skupa. Bas sam imala neki dan raspravu s poznanicom:ispricala je kako njena curica od 3g nije htjela ici u pekaru, vukla ju je prema parku, pa ju je ona nalupala po guzi, odvukla doma i zatvorila u sobu dok joj se nije ispricala. Onda su mirno odsetale u pekaru. Ja sam je pitala: a da li kad se tvom muzu ne ide u shopping njega nalupas po guzici i zakljucas ga u sobu? Meni je to grozno - znaci, naucila si dijete da mozes istjerati svoju volju tako da ga nalupas i zakljucas u sobu. Stvarno jako dobar primjer :?mozda je problem u nedosljednosti? ja na primjeru svoje djece znam da dok sam molila, kumila i prijetila, nitko nije obracao paznju niti pol posto. kad sam pocela dosljedno reagirati i dodijelila par kazni za isto ponasanje, odmah su promijenili plocu. .
Pa hajde nam dajte neke konkretne sugestije za rješavanje situacija kakva je npr. ova Sanjina, a bez kazne i prijetnji kaznom. Podrazumijevam da je dijete više puta ozbiljno upozoreno da ne radi ono što ne želimo.
Lea je, naime, ušla u zloćkastu fazu pa bi me jako zanimali savjeti.
Ja naime mislim da prijetnje koje se ne ostvaruju nemaju smisla, a kazniti mi je žao :/ Ja sam Leu, npr, nakon više upozorenja + prijetnje izvukla iz kade kad je prolijevala van vodu, a onda mi je bilo krivo što sam to napravila jer znam da se jako voli brčkati. Ali što jest jest, vodu iz kade više ne prolijeva.
ovo je rasprava na više nivoa
evo deaedi kaže "da li bi nalupala u muža da nije htio ..", (nisam za batine i ovo je nije za primjer pro batinjanja nego nemogućnosti usporedbe)
jer...par postova gore sam rekla da princip božićnica funkcionira kao princip sitnih darova kod djece. bi li vi bili sretni (oni koji ne kažnjavaju i ne nagrađuju) da vas šef potapša po ramenui kaže "super si" umjesto da vam to pokaže božicnicom
i mislim da kazne funkcioniraju da ne bi iblo anarhije. ja kad zahebem kazne me, on kad se ogluši na petu molbu kažnjen je
Da, žurila sam, pa sam općenito napisala
a meni se osobno ovdje podrazumijeva silazak na njezinu visinu, pogled u oči i argumentiranje ozbiljnim glasom, to mi je prvo što ću napraviti.Štogod da sam rekla, koliko god da sam ju molila da ga pokupi, kako god da sam argumentirala zašto se to ne smije raditi
Imaš pravo, ne mora biti i drugima.
Inače, što se tiče argumenata, zanima me koje koristite?
Ja, recimo, uvijek navedem stvarni razlog zbog kojeg se nešto ne smije raditi, a nikad ili gotovo nikad svoje osjećaje.
Ostanimo kod navedenog primjera s bacanjem smeća - reći ću da se to ne smije raditi jer se ne smije onečišćavati priroda (prostorija), da to nije pristojno, da postoje pepeljare ili kante za smeće, da će to netko morati očistiti (pokupiti) iza nas.
Neću reći da sam ja zbog nepoželjnog ponašanja tužna, razočarana ili već nešto.
Razlog broj jedan: ako mene neko ponašanje rastužuje, ona će se truditi da ga ne prakticira dok sam ja prisutna, ali dok mene nema, može slobodno bacati smeće, jer ja to neću vidjeti. Znači, ne učim ju univerzalno pravilo ponašanja, (=smeće se ne baca na pod), nego samo kako bi se trebala ponašati kad ja to ponašanje vidim.
Razlog broj dva: smatram da nije u redu ucjenjivati dijete svojim osjećajima. Svatko od nas bira kako će se osjećati (tužno, razočarano, ljutito), no dijete nije i ne može biti odgovorno za taj izbor. To me podsjeća na moju svekrvu, koja svojim sinovima (a pogotovo mlađem) uporno ponavlja da je kriv za njezin visoki tlak, da će zbog njega doživjeti infarkt, da će ju otjerati u grob i slično. Ovo s "bit ću tužna ako ćeš bacati smeće" mi je samo blaža varijanta iste stvari. O takvom emocionalnom ucjenjivaju u knjizi "Otrovni roditelji" postoji cijelo jedno poglavlje, preporučam svakako pročitati.
Razlog broj tri: stavite se u obrnutu situaciju - recimo da dijete želi nešto što vi nikako ne možete dozvoliti i pritom vam govori "ali ja ću biti jako tužna ako mi to ne dozvoliš". Što biste učinili? Od djeteta tražite da vas sluša kako vi ne biste bili tužni-razočarani-ljutiti, a kad je situacija obrnuta, pronalazite argumente kako biste objasnili da nešto jednostavno nije dozvoljeno i djetetovu tugu, razočaranje ili ljutnju ne smatrate protuargumentom. Ok, pretpostavljam da će svaki roditelj utješiti dijete koje plače jer mu nešto nije dozvoljeno (recimo to bacanje smeća), ali zbog dječjih suzica neće reći "ok, ovaj put ipak baci omot od čokolade, glavno da nisi tužna".
Mi kaznjavamo (ne za gluposti).
Npr., ako Robi uzme stap i njime mlati, i nakon sto ga opomenem da me (ili sestru ili stol ili vrata) ne mlati ne poslusa - oduzimam stap.
Ili npr. ako Petra (ili Robi) ode kod susjeda i onda kod njih zasjedne pred televiziju - a da od mene nije dobila dozvolu, a zna da mora - onda joj slijedi kazna - taj i sljedeci dan ne smije se igrati van nase kuce ili dvorista.
To su kod nas kazne.
Al su rijetke i sve rijede.
A kaj se tice argumentiranja, mi radimo kao i Sanja, i uz istu logiku.
Baš NIKAD vam argumenti nisu (vaši ili tuđi) osjećaji? Pa postoje ponašanja koje izbjegavamo baš zbog nečijih osjećaja, meni je to isto normalno i normalno mi je to onda djeci reći. Naravno, onak kak moja baka zna reći djeci "ja ću sad bit tužna ako to napraviš" mi isto ide na živce, ali postoje ponašanja koje modeliramo baš zbog tuđih osjećaja.
kod nas je identična situacija(pogotovo ova skolost ka teatralnomkažnjavam. nema dugoročnih kazni tipa ako sad ne prestaneš sa tim i tim , kad odđemo kući nećeš to i to
ipak, kada se hiti na pod i urla iz neke svoje histerije ili 7. put ignorira kad mu kažem ne, pošaljm ga u sobu. naime, manje scene radi kad ga nitko ne gleda..nije zanimljivo
i da, mislim da treba biti i kazni i nagrada. ko ne voli biti nagrađen? što su nama pohvale od šefa i božnice to je njima pusa i autić recimo
a i kazne imaju svoju funkciju
i slažem se sa ninochkom
Ja uvijek govorim o svojim osjećajima, ali o svojim istinskim osjećajima. Ne izmišljam ništa u odgojne svrhe. Ja nikad neću reći: Bit ću tužna, ako ti bacaš smeće na pod, jer to nije istina. Ali ću reći: Netko mora baciti smeće u koš, jer smeće ne može biti na podu/stolu itd. Ako ti ne baciš ovaj omot od čokolade u smeće, onda ću morati ja, a nije fer da ja moram skupljati svo smeće po kući. Ako smo vani, a on ne želi podignuti s poda neko svoje smeće, onda kažem: Ali, onda će to morati striček smetlar podignuti - kako bi tebi bilo da moraš svačije smeće skupljati po Zagrebu? (U primjeru smeća došli smo do toga da je počeo skupljati tuđe smeće po vani i stavljati u koš, pa sam mu objasnila zašto to ne mora.)
Kad sam ljuta, kažem da sam ljuta, kad sam tužna i to kažem i da sam umorna, nervozna, a kažem i kad sam vesela, sretna, zadovoljna. Mislim da pokazivanje svojih osjećaja pred djetetom nije nikakva ucjena nego iskrenost i, osim toga, učenje empatiji mi je jedan od primarnih odgojnih ciljeva. A ja i tata smo osobe s kojima naše dijete živi i zbog toga prvi na redu da s nama suosjeća. Onda slijede i druge, šire zajednice u kojima se on mora učiti živjeti vodeći računa o tuđim osjećajima. Dakako, razgovaramo i o njegovim osjećajima i učimo ga strategijama kako se s njima nositi, kako ih i kome pokazivati, što je društveno prihvatljivo što nije.
Lažno manipuliranje osjećajima, tipa: Mama će plakati ako ti ne pojedeš ovaj čušpajz, smatram neiskrenim i podcjenjivačkim prema djetetu. Ali za mog M. nema zime, on bi to provalio.
Zdenka je toliko lijepo odgovorila da ću je samo potpisati.Ja uvijek govorim o svojim osjećajima, ali o svojim istinskim osjećajima. Ne izmišljam ništa u odgojne svrhe. Ja nikad neću reći: Bit ću tužna, ako ti bacaš smeće na pod, jer to nije istina. Ali ću reći: Netko mora baciti smeće u koš, jer smeće ne može biti na podu/stolu itd. Ako ti ne baciš ovaj omot od čokolade u smeće, onda ću morati ja, a nije fer da ja moram skupljati svo smeće po kući. Ako smo vani, a on ne želi podignuti s poda neko svoje smeće, onda kažem: Ali, onda će to morati striček smetlar podignuti - kako bi tebi bilo da moraš svačije smeće skupljati po Zagrebu? (U primjeru smeća došli smo do toga da je počeo skupljati tuđe smeće po vani i stavljati u koš, pa sam mu objasnila zašto to ne mora.)
Kad sam ljuta, kažem da sam ljuta, kad sam tužna i to kažem i da sam umorna, nervozna, a kažem i kad sam vesela, sretna, zadovoljna. Mislim da pokazivanje svojih osjećaja pred djetetom nije nikakva ucjena nego iskrenost i, osim toga, učenje empatiji mi je jedan od primarnih odgojnih ciljeva. A ja i tata smo osobe s kojima naše dijete živi i zbog toga prvi na redu da s nama suosjeća. Onda slijede i druge, šire zajednice u kojima se on mora učiti živjeti vodeći računa o tuđim osjećajima. Dakako, razgovaramo i o njegovim osjećajima i učimo ga strategijama kako se s njima nositi, kako ih i kome pokazivati, što je društveno prihvatljivo što nije.
Lažno manipuliranje osjećajima, tipa: Mama će plakati ako ti ne pojedeš ovaj čušpajz, smatram neiskrenim i podcjenjivačkim prema djetetu. Ali za mog M. nema zime, on bi to provalio.
Naravno da se priča i o našim i o tuđim osjećajima, ali na sasvim drugi način.
Pa tako sam i pretpostavljala, samo me ovo recimo:
malo zbunilo, nekada naši osjećaji stvarno jesu stvarni razlog zašto se nešto ne radi.
Potpisujem Ninochku u cijelosti.
Što se tiče pričanja o osjećajima kod nekih stvari poput bacanja smeća na pod, nepospremanja igračaka i sl. neću govorit o osjećajima, već konkretno zašto se nešto ne smije.
Ali, evo dat ću konkretno jučerašnji primjer, igramo se na krevetu, mazimo, ljubimo i on iz čista mira krene rukom prema meni i ošamari me da se nisam ni snašla. Dakle ne iz igre, nije bio zbog ničeg ljut, uznemiren, već dapače smiren, mazan i ne slučajno već namjerno.
Ja sam ostala :shock:
I naravno da sam mu rekla da me to boli i da se to ne radi, ali i da sam jako žalosna jer nisam mislila da bi on mogao to tak mirno napravit i da me to jako pogodilo, jer me stvarno je. Mi njega nikad fizički ne kažnjavamo, nitko se ne šamara i to od nas nije vidio. I naravno da sam u takvoj situaciji svoje osjećaje stavila u prvi plan.
Kaznila sam ga s neprićanjem priče u krevetu, već smo samo zajedno legli i tak je zaspao, te sam mu rekla da sutra (sada danas) neće dobiti ništa kad dođem s posla (znam da je dugoročno, ali te dvije stvari ga najviše diraju)..
Istina, ali pričala sam o primjeru tipa bacanje smeća - tu osjećaji nisu primarni razlog. Kad jesu, naravno da ih navedem. Uvijek se trudim navesti ono što je razlog broj jedan, a konkretno kod stvaranja nereda moji osjećaji to nisu.Pa tako sam i pretpostavljala, samo me ovo recimo:
malo zbunilo, nekada naši osjećaji stvarno jesu stvarni razlog zašto se nešto ne radi.
Ja "dugujem" objašnjenje o tome što su po meni kazne a što posljedice. Npr. kad se oni svađaju, pa potuku, pa niš ne pomogne nego ih treba razdvojiti, to razdvajanje je po meni čista posljedica nepoželjnog ponašanja. Ako ti mlatiš sestru,mene, koga god, njega to boli, maknut će se od tebe (ili će te sestra udarit natrag, al to isto spada pod nepoželjno
Ne znam jel me itko kuži :/ , al, to sam gore mislila, pokušavam da je posljedica što više, a ne kazni, ali i sama sam mrvicu nesigurna može li se bez ikakve kazne.
kuzim te, kuzim.
posljedice su dio "prirodnog procesa". kazna je ono sto mi dodjelimo procesu.
ako se video pokvari onda je to posljedica.
a ako zabranis crtic, jer je dijete napravilo ili nije napravilo ovo ili ono onda je to kazna.
nekada je granica jako zamucena.
nije da mi nikada ne puknemo i da nismo nekada u ocaju pokusali nesto sa tim minusima i plusevima, ali smo jako brzo odustali.
ja jednostavno u to ne vjerujem i neeticki mi je.
i sto vrijeme prolazi vidim da nam je sve lakse.
i granice najbolje funkcioniraju tako da ja postavljam svoje, a ne djetetove. saljem "ja poruke". i kada se stvari ticu nase interakcije ili interakcije sa drugim ljudima, itekako govorim o osjecajima.
nikad ne bih za odnos moje kceri i mene (i njeniog tate i nje) uzimala reference tipa odnosa u firmi i slicno.
nas odnos (nase obitelji) nije poslovan, niti opcenit, on je duboko osoban, poseban, jedinstven i pun ljubavi.
sto znaci da paralele sa situacijama - ja sam nesto zabrljala na poslu, pa sam kaznjena, zaboravila sam platiti racun za struju, pa mi dosla kazna, itd.. nisu referentne.
ah, seni
RE:
Ja sam mozda zabrazdila protiv fizičkog kažnjavnja. Vidim se da oko toga skoro svi slažu, ali primjenjujete kazne druge vrste, npr. uskracivanje necega, izdvajanje iz drustva i sl.
Mi ni to ne primjenjujemo. Mozda je H jos premala, ali ja sam u nacelu i protiv takvih stvari.Vec sam rekla, meni je to nepoznato. Nikad u mojoj obitelji ja ili moj brat nismo npr. bili poslani u sobu da se smirimo, ili nismo gledali crtice jer se iz parka nismo dali doma. MM joj ponekad tako zaprijeti, H se rasplace i onda se on njoj ispricava, odmah svemu udovoljava. Zato mislim da smo MM i ja totalno nedosljedni i onda bolje da nikako ne kaznjavamo, jer kazna bi vise pogodila nas, nego H.
No, H je mozda jos mala, nisam imala nekih slucajeva "zlocestoce", pa se javim na ovaj topic za par mjeseci. A do tada cu citati vasa iskustva.
kad toncek puno gleda svoje omiljene shit crtice (trenutno yu-gi-oh), ponekad se pocne ponasati grubo i divlje. Onda mu ja lijepo objasnim da to nije ok, da ocito crtici na njega lose djeluju jer ga poticu na takvo ponasanje, i da ce ih morati manje gledati.
Jel' to posljedica ili kazna, recite vi meni?
Pa neznam, to je ovo sto seni kaze, da su granice mutne, ali ja bi rekla da je to tvoja roditeljska procjena. Ja isto nekad procijenim da je od nekih crtića agresivniji, nekad mu je to dovoljno osvijestiti i/ili diskretno smanjiti količinu.
a ako otmeš daljinski prije nego što uspije pokvariti video?
ponekad želiš izbjeći posljedicu, a uz to jednostavno ne možeš (nedostatak vremena, baviš se mlađim djetetom i sl) zadovoljiti potrebu zbog koje dijete uopće uništava video (hoće tvoju pažnju).
nije ista kazna ako mu taj tren uzmeš daljinski ili ako kažeš "e, sad nema crtića dva dana". ja kaznu koristim jako rijetko (andrej rijetko gubi samokontrolu i najčešće uspijem doprijeti do njega), i uvijek tako da spriječim ili preduhitrim posljedicu.
ovisi valjda i o dobi - prošli smo fazu preusmjeravanja pažnje, a "ja poruke" i pomaganje da spozna što ga u tom trenu zapravo muči ponekad ne pale, plus ponekad nisam u stanju dati mu ono što traži. ali, ovakvi topici mi pomažu da vidim u kojem smjeru trebam ići.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom