Kazna - je li nuzna?

[Maja]

Evo nekih negativnih strana kaznjavanja:

- osjecaj ponizenosti
- agresivnost (pogotovo usmjerena na mladje/slabije od sebe) ili usmjerena na osobu koja ima moc
- povlacenje u sebe
- manje ugodnih interakcija
- generalno izbjegavanje bilo koje situacije koja bi mogla rezultirati dodatnim kaznjavanjem

A to sve gore navedeno utjece na povjerenje, sigurnost i intimnost bilo koje veze. Te sve stvari pogorsavaju odnos roditelj - dijete.

Zanimljivo je to da ljudi radje kaznjavaju clanove obitelji nego prijatelje, jer su svjesni da se prijatelji mogu izgubiti kroz tu kaznu. Valjda se pretpostavlja da clanovi obitelji ne mogu otici, no naravno da mogu i ponekad zaista i odu.
_________________

Mene ovo navodi na zaključak da si ti protiv bilo kakvog kažnjavanja. No, kažnjavanje je ružna riječ, ja bi se radije odlučila za uskraćivanje. Uskraćivanje kao posljedica nekog lošeg ponašanja.
Npr. kad odnesem kocke u drugu sobu na par dana jer mi je dosadilo skupljati ih nekoliko puta dnevno, jer moja kćer iz hira samo izvrne cijelu kutiju, a onda se ni ne igra s njima. A i kad se igra, poslije igranja trebalo bi pokupiti. Pokupi u dva posto slučajeva. U vrtiću uvijek.
Ili kad sam joj sasvim ozbiljno rekla da nema više kikića ukoliko odbija navečer prati zube. I provela bih to da nije promijenila stav.
Je li to kazna, najava kazne, prijetnja, ucjena, nešto drugo? Ne znam, ali ponekad mi se čini neizbježna.

Meni su oba ova tvoja primjera legitimna, kako god ih nazvali. Odnosno, i ja bih tako napravila.

[seni]

Ok, ja se sad gubim

Jel mislite da je uopce moguce izreci svoje osjecaje drugom bez uvaljivanja krivnje tom drugom?

Ja sam mislila da mogu, a sad vise nisam sigurna.

mislim da je moguce. kod cega se naravno opet radi i o mjeri i o nacinu.
i o terminologiji, naravno. (ocito te ja poruke svatko tumaci na svoj nacin)

osim toga mi govorimo o djeci. ja poruke, vasim partnerima, prijateljima, poslovnim kolegama, ljudima na salterima banke i slicno se naravno poprilicno razlikuju.

ako naprimjer moje malo dijete (2,3 godine) u restoranu smeta drugim gostima, ja cu mu objasniti da takvo ponasanje nije pozeljno jer drugi ljudi zele uzivati u svom obroku, itd..
dodati cu isto tako da me njeno ponasanje smeta/ljuti ili sto vec, jer mi ne mozemo uzivati u obroku i razgovoru ako stalno moramo paziti na to sto ona radi.
dakle tu je i objasnjenje i osobno poruka (uz to, po mom misljenju, su kod male djece nase emocije u tom slucaju vazne, jer mozda su ostali gosti jako pristojni i ne pokazuju djetetu izravno da ih nesto smeta, mada mi neizravno to vidimo i osjecamo po drugim znakovima. dakle mi "prevodimo" "poruke" ostalih gostiju na djetetu "razumljiv" nacin.)

naravno da ce nacin objasnjena biti drugaciji ako se radi o 6 godisnjem ili vecem djetetu.

drugo sto je meni izuzetno vazno to je osobnost i autenticnost moje ja poruke.
ne volim nikako izjave: tako se to radi, svi kazu, svi to tako rade, ne prica se dok se.... lijepo ponasanje je... i sve u 3 licu jednine.
slusala sam to cijelo djetinstvo i sa bakama sam se natezala u pocetku, jer nisam htjela da se tako razgovaraju sa inom.

osim odredenog broja da kazem "pravila" tipa ne ubij, ne kradi, ne udari i ostalo, postoji jedan jako siroki spektar nacina ponasanja i zivljenja koji se razlikuje od pojedinca do pojedinca. i jako mi je vazno da to ina razumije i postuje, te trazi i da drugi postuju njene nacine.

primjer:
u nasoj kuci su mnoge stvari poput napr. penjana na stol, crtanja po zidovima (dok je bilo aktualno) i slicno, dozvoljene. mami od mm-a se je na to dizala kosa na glavi. i stalo je ini pricala u tom famoznom 3. licu kako se to ne radi. ako bi je upitao zasto, odgovor bas i nije znala, osim da se to jednostavno ne radi.
mi smo ini govorili da u bakinoj kuci penjanja na stol nema, jer to baka ne voli i njoj smeta, u nasoj kuci je to ok, jer to nama ne smeta.
(interesantno je da se baka ljutila na nasa objasnjenaj, jer joj je ocito to nepenjanje bilo na razini svemirskog zakona )
i nasa kcer odlicno hendla s tim. i kuzi da mnogo toga sto je u kuci ok, u skoli ili na nekim drugim mjestima se radi drugacije.

prosli tjedan mi je bila frendica koja se lagano usokirala vidjevsi inu koja se popela na stol u kuhinji da dohvati nesto sa police.
sva zgranuta joj je pocela drzati "odgojnu prodiku" kako je to ruzne i ne radi se jer se na stolu jede, a ne hoda.....
ina joj je lijepo rekla, da je njoj u redu da ona to u svojoj kuci ne dozvoljava, ali da je to kod nas dozvoljeno i odleprsala dalje na igranje.

[Maja]

Ja se, kad "odgajam" (a više nikada ni ne "odgajam", samo zapravo živim s njima), ne pokušavam igrati stručnjaka niti ih oponašati, sve se više vodim jednostavno osjećajem. I skoro uvijek mogu osjetiti jesam li krenula spominjanjem ili pokazivanjem svojih emocija u emocionalnu ucjenu djece ili sam ih samo iskazala (kao flo u ovom prekrasnom primjeru s toboganom). Vidim to zapravo odmah u njihovim očima, ili kasnije u nekim drugim reakcijama. Još uvijek dovoljno brzo da to ispravim.

Ovo potpisujem.

Al, samo da napomenem, jer ni ja nekad ne uživam u osjećaju "bezgrešnosti" koji se nekad zamjera na forumu, i ja griješim, nekad umjesto posljedice opalim kaznu, nekad prijetim, nekad skrenem na put ucjene, daleko sam miljama od one savršene slike roditelja kakva stoji u mojoj glavi. Samo, djeca su mi nekako dovoljno velika i predivna da se sve manje bojim pogriješiti, nemam više osjećaj kakav sam imala ranije, da ću napraviti nešto nepopravljivo. Ne dok razmišljam, preispitujem se i poštujem ih.

[tatek]

Mislim da je uvijek OK reci "Ne zelim da gledas vise od pola sata crtica dnevno, jer smatram da je to stetno za tvoj vid" ili "Ne zelim da gledas one nasilne crtice, jer nakon toga svaki put udaras sestru".

Ovime samo izrazavamo svoju brigu ad ne dodje do nekih neugodnih posljedica.

Isto tako mislim da je 100% OK reci "Ljuti me kad vices dok telefoniram, uopce ne mogu cuti sto mi baka prica" ili pak "Nemoj nositi sam tu tesku staklenu vazu, bojim se da ne padne" - ovdje je, mislim, sasvim jasno da je to u stvari izjava tipa "Zelim da ne nosis tu vazu, jer en zelim da se razbije ili padne tebi na nogu".

Ja cesto kazem "Zelim da se obuces za deset minuta jer inace necu stici na sastanak na psolu. Ljuti me kad kasnim na posao zato sto cekam da se ti obuces." Mislim da je tu jasno da se od njega ocekuej da se obuce na zato sto me inace ljuti, vec ponajvise zato sto ja moram stici na posao.

Da li je neka "ja-poruka" ucjenjivacka ili ne mislim da se uglavnom to skuzi na prvi mah, skuzimo to i mi u sebi, osjetimo mi kad manipuliramo, a mislim da skuzi i dijete.

Sto se problema kod ovakvog odgoja tice, meni osobno je najveci taj sto nema svaka akcija neku logicnu posljedicu koju dijete moze razumjeti. Danasnji primjer: treba popiti lijek protiv glista, ima ih Zrinka, ali ga zbog toga moramo piti i mi ostali pa i Vedran iako ih vjerojatno nema. Sto uciniti kad nece piti lijek?
Kazem da zelim da ga popije jer ce time biti siguran da nema gliste. Kaze on "pa nemam ih ni ovako". Ali, kazem ja, u to nismo sigurni, cesto ih se uopce ne vidi. Na to nema odgovora, ali ne zeli ni popiti. Logicna posljedica je da on ne popije taj lijek i dobije gliste (i tu posljedicu mu ja opisem rijecima i kazem da ne zelim da dodje do toga). On opet nista.
Sta sad? To je pat pozicija.
- uvjeravanje u korisnost? Vec pokusano, opisah sto se dobiva uzimanjem lijeka odnosno sto se dogadja kad se ne uzima.
- kaznjavanje? Greska, to mi en pada na pamet.
- nagrada ako popije? Ni to ne zelim.
- prepustanje posljedicama? "Nisi popio pa nek ti onda budu gliste. Zelim da to popijes i nemas gliste, no ne mogu te na to natjerati silom." Na kraju (mentalnih) snaga sam i to rekao i krenuo oblaciti cipele. Reakcija je bila da se rasplakao, ali nije htio popiti.
- nesto drugo? Ne znam sto. Zna li netko neku drugu metodu?


Na srecu, u takvim situacija obicno bude neki skriveni izlaz, ovaj put je to bila MZ. Ona obicno u ovakvim situacijama brzo posizi, no ovaj put je Zrinku i mene istjerala van i kad su Vedran i ona ostali sami nagovorila ga je za par minuta.

Na kraju za mene osobno je najvazniej da je on taj lijek ipak uzeo i da ja nsiam ucinio nista sto se kosi sa mojim nacelima i sto djeluje negativno na njega ili nas odnos (ono "nek ti budu gliste" ne racunam u to, jer smatram da je to zaista logicna posljedica takvog ponasanja, a ne "baba roga" plasenje).

[mamma Juanita]

Al, samo da napomenem, jer ni ja nekad ne uživam u osjećaju "bezgrešnosti" koji se nekad zamjera na forumu, i ja griješim, nekad umjesto posljedice opalim kaznu, nekad prijetim, nekad skrenem na put ucjene, daleko sam miljama od one savršene slike roditelja kakva stoji u mojoj glavi. Samo, djeca su mi nekako dovoljno velika i predivna da se sve manje bojim pogriješiti, nemam više osjećaj kakav sam imala ranije, da ću napraviti nešto nepopravljivo. Ne dok razmišljam, preispitujem se i poštujem ih.

ta sam , potpis!

[BusyBee]

Meni posljedica nije ljepsa rijec za kaznu. Ja sam misljenja kao Bubica (cini mi se).
Posljedica je nesto sto prirodno slijedi iza nekog postupka - probusen balon, opekotina, mokre noge, a ne ono sto mi odredimo da slijedi ukoliko se nesto ne postuje.

[seni]

Definitivno negdje kratki spoj. Ja se, kad "odgajam" (a više nikada ni ne "odgajam", samo zapravo živim s njima), ne pokušavam igrati stručnjaka niti ih oponašati, sve se više vodim jednostavno osjećajem. I skoro uvijek mogu osjetiti jesam li krenula spominjanjem ili pokazivanjem svojih emocija u emocionalnu ucjenu djece ili sam ih samo iskazala (kao flo u ovom prekrasnom primjeru s toboganom). Vidim to zapravo odmah u njihovim očima, ili kasnije u nekim drugim reakcijama. Još uvijek dovoljno brzo da to ispravim..

ovo je super receno. bas tako: mi zivimo s njom. (dugo sam trazila neki izraz umjesto odgoja, ne volim tu rijec)

dok sam ja natipkala svoju kobasicu, vi ste vec otisli u druge vode.

[apricot]

Ja cesto kazem "Zelim da se obuces za deset minuta jer inace necu stici na sastanak na psolu. Ljuti me kad kasnim na posao zato sto cekam da se ti obuces." Mislim da je tu jasno da se od njega ocekuej da se obuce na zato sto me inace ljuti, vec ponajvise zato sto ja moram stici na posao.

Kod vas je ovo kraj priče?

Kod nas nije jer ona ne shvaća posljedice kašnjenja na posao: onda tu počinje priča o sankcijama koje mogu biti uzrokovane kašnjenjem (od strane nadređenih na poslu), a... to je već imputiranje osjećaja krivnje...

Super ako vaša djeca popuste nakon prvog razumnog objašnjenja. Moje ne.

Doduše, naša jedina kazna je uskraćivanje crtića jer ja pod "kazna" ne shvaćam sklanjanje nepospremljenih igračaka na tavan

[Maja]

Meni posljedica nije ljepsa rijec za kaznu. Ja sam misljenja kao Bubica (cini mi se).
Posljedica je nesto sto prirodno slijedi iza nekog postupka - probusen balon, opekotina, mokre noge, a ne ono sto mi odredimo da slijedi ukoliko se nesto ne postuje.

Pa tako nekako rekoh gore.

[BusyBee]

daleko sam miljama od one savršene slike roditelja kakva stoji u mojoj glavi

Ne boj se, nitko ne misli da si savrsena.
Ali opet potpisujem tvoj post. Najopasniji su oni koji misle da uvijek sve rade najbolje i nikad se ne preispituju.

[Maja]

daleko sam miljama od one savršene slike roditelja kakva stoji u mojoj glavi

Ne boj se, nitko ne misli da si savrsena.
Ali opet potpisujem tvoj post. Najopasniji su oni koji misle da uvijek sve rade najbolje i nikad se ne preispituju.

Ti se boj, ja nekad mislim da ti jesi

[BusyBee]

Eh, jako daleko od toga.

[tatek]

Ja cesto kazem "Zelim da se obuces za deset minuta jer inace necu stici na sastanak na psolu. Ljuti me kad kasnim na posao zato sto cekam da se ti obuces." Mislim da je tu jasno da se od njega ocekuej da se obuce na zato sto me inace ljuti, vec ponajvise zato sto ja moram stici na posao.

Kod vas je ovo kraj priče?

Kod nas nije jer ona ne shvaća posljedice kašnjenja na posao: onda tu počinje priča o sankcijama koje mogu biti uzrokovane kašnjenjem (od strane nadređenih na poslu), a... to je već imputiranje osjećaja krivnje...

Super ako vaša djeca popuste nakon prvog razumnog objašnjenja. Moje ne.

Doduše, naša jedina kazna je uskraćivanje crtića jer ja pod "kazna" ne shvaćam sklanjanje nepospremljenih igračaka na tavan

Ovo "neoblacenje na vrijeme" ima svoju logicnu posljedicu: iznesem van i Vedrana (jos u pidzami) i njegovu odjecu i obucu i onda se oblaci ili na stubistu ili vani pored auta. To ga ozlovolji, ali mislim da razumije da je to znak da mi je vec dosta i da nije pametno dalje me ljutiti tako da se onda obuce uz gundjanje, no za 2-3 minute je opet sve OK.
(ovo smo primjenili dosad jedno 4-5 puta i radi)

Alternativa tome je da dodjem kasnije po njega u vrtic (on voli da dodjem ranije), no to ne volim jer je tako kaznjena i Zrinka, a tako ne mogu uloviti i njene tete pa ne cujem kako je bilo preko dana (Vedranove ostaju dulje u grupi, jer ima je radno vrijeme pomaknuto na kasnije).

[anchie76]

Al, samo da napomenem, jer ni ja nekad ne uživam u osjećaju "bezgrešnosti" koji se nekad zamjera na forumu, i ja griješim, nekad umjesto posljedice opalim kaznu, nekad prijetim, nekad skrenem na put ucjene, daleko sam miljama od one savršene slike roditelja kakva stoji u mojoj glavi. Samo, djeca su mi nekako dovoljno velika i predivna da se sve manje bojim pogriješiti, nemam više osjećaj kakav sam imala ranije, da ću napraviti nešto nepopravljivo. Ne dok razmišljam, preispitujem se i poštujem ih.

Pa mislim da smo svi dovoljno odrasli da znamo da SVI grijese i da je nezivedivo ne-pogrijesiti. Mislim u konacnici siroto dijete ak mu roditelji ne grijese Pogrijesis, ispricas se, naucis nesto iz toga i idemo dalje.

A i s druge strane se trava uvijek cini zelenija, pa svi kontamo da su oni drugi s manje grijeha nego mi. Al ne pisemo svi o apsolutno svemu sto nas muci, pisemo o onome sto zelimo pisati

[seni]

Ja cesto kazem "Zelim da se obuces za deset minuta jer inace necu stici na sastanak na psolu. Ljuti me kad kasnim na posao zato sto cekam da se ti obuces." Mislim da je tu jasno da se od njega ocekuej da se obuce na zato sto me inace ljuti, vec ponajvise zato sto ja moram stici na posao.

Kod vas je ovo kraj priče?

Kod nas nije jer ona ne shvaća posljedice kašnjenja na posao: onda tu počinje priča o sankcijama koje mogu biti uzrokovane kašnjenjem (od strane nadređenih na poslu), a... to je već imputiranje osjećaja krivnje...

Super ako vaša djeca popuste nakon prvog razumnog objašnjenja. Moje ne.

ni moja nije. i trajalo je godinu i pol. nakon pocetnih pucanja po savovima i pokusaja raznoraznim metodama (cak i onim slavnim plusevim ai minusima) smo jednostavno to uzeli kao "prirodnu pojavu", gledali kako da u dvoje (mm i ja) to nekako ubrzamo, obucemo je spremimo, budemo potpuno cool, sto god da bude.
i proslo je. bezbolno.
(hvala bogu )

[anchie76]

Najopasniji su oni koji misle da uvijek sve rade najbolje i nikad se ne preispituju.

O da. Ti me roditelji najvise zabrinjavaju.

[Maja]

Ja cesto kazem "Zelim da se obuces za deset minuta jer inace necu stici na sastanak na psolu. Ljuti me kad kasnim na posao zato sto cekam da se ti obuces." Mislim da je tu jasno da se od njega ocekuej da se obuce na zato sto me inace ljuti, vec ponajvise zato sto ja moram stici na posao.

Kod vas je ovo kraj priče?

Kod nas nije jer ona ne shvaća posljedice kašnjenja na posao: onda tu počinje priča o sankcijama koje mogu biti uzrokovane kašnjenjem (od strane nadređenih na poslu), a... to je već imputiranje osjećaja krivnje...

Super ako vaša djeca popuste nakon prvog razumnog objašnjenja. Moje ne.

ni moja nije. i trajalo je godinu i pol. nakon pocetnih pucanja po savovima i pokusaja raznoraznim metodama (cak i onim slavnim plusevim ai minusima) smo jednostavno to uzeli kao "prirodnu pojavu", gledali kako da u dvoje (mm i ja) to nekako ubrzamo, obucemo je spremimo, budemo potpuno cool, sto god da bude.
i proslo je. bezbolno.
(hvala bogu )

Ja sam skužila zadnje vrijeme da imam sve manje nekakvih "loših" primjera, da jednostavno ne pamtim skoro uopće te neke situacije koje me muče, pa način kako sam ih riješila i tak (kao što sam prije imala u glavi neki "katalog" problema i rješenja). Nemam više onaj osjećaj koji sam znala imati, kao da je dijete recimo auto, pa ima neki kvar koji moram popraviti (i valda se sad nitko neće naći prozvan, kriv, štoli, ovo su moji osjećaji, moje perspektive vezane uz MENE i MOJU djecu isključivo), ili neku "manu" koju treba ispraviti. Baš ono, samo "živimo". Sve manje stvari tretiram kao Problem (s velikim slovom).
Ne znam kuži li itko o čemu pričam.

[ms. ivy]

ih, vi iskusne višedjetetne mame

/hvatam bilješke/

[Bubica]

pojavilo se tu nekoliko dilema, prva - mogu li se emocije izražavati na prihvatljiv, ne manipulativan način?

naravno da mogu i naravno da je to vrlo teško. Ljudi teško pričaju o emocijama, ljudi često i nevole čuti o tuđim emocijama posebice ako nisu na čisto je su li ih oni izazvali ili ne. I onda svaku pricu o emocijama doživljavaju ugrožavajućim.

Bilo bi lijepo kada bi i mi znali i naucili svoju djecu pricati o emocijama na nacin koji ne ugrozava druge, koji omogućava da postujemo i tuđe ali i svoje emocije. To nam lijepo omogućavaju ja-poruke.

No, to isto tako ne znaci da se cijela nasa komunikacija sa djetetom treba svesti na ja poruke po svim njihovim pravilima. To bi naprosto bilo umjetno. Nekada cemo naglasak staviti na ponasanje, nekada na emociju, nekada ma misli ali dobro je znati da je sve to skupo jedan povezani krug...

Sto se lijekova tice - B pije lijek dvije i pol godine, svaki dan dva puta, lijek koji je odvratnog okusa. U pocetku je bilo otpora - skvatima sam da nam jedino pomaze odlucna upornost. Bez ljutnje, ucjena, izjava tipa: "OK, ne moras popiti, pa ces biti bolestan..."
Uporno, odlucno ali i njezno smo mu objasnjavali zasto je vazno da popije lijek, kako je B vrlo odlucno dijete razgovori su znali trajati i po pola sata ali vrlo brzo nije bilo vise nikakvog problema u uzimanju lijeka.

[apricot]

trenutno nam najviše pali rečenica: imaš izbor!
Čini joj se da ONA odlučuje o sebi i to je čini važnom i subjektom u nečemu.
Ali, alternativa je uvijek neka "ucjena" :/

Dakle: Imaš izbor: ili ćeš se spuštati niz tobogan kao i sva druga djeca (a ne u smjeru obrnutom od pada) ili idemo kući.
Je li to ucjena?
Kazna?
Pogađanje?
Posljedica?

Ne znam, ali pali.
I ona bude sretna što je aktivno sudjelovala u promjeni.
A mi sretni isto.

[Maja]

Uporno, odlucno ali i njezno smo mu objasnjavali zasto je vazno da popije lijek, kako je B vrlo odlucno dijete razgovori su znali trajati i po pola sata ali vrlo brzo nije bilo vise nikakvog problema u uzimanju lijeka.

Ja OBOŽAVAM takve tvoje razgovore s B, užasno puno sam iz toga naučila (kao i iz Ivkinih istih takvih s Ivarom).

[seni]

apri, kako se to spusta u smjeru obrnutom od pada? :?

[BusyBee]

Ne znam kuži li itko o čemu pričam.

Evo ja, ja, ja. Ali usporediti djecu s autom i kvarom, ccccc

[Maja]

I mene muči je li to penjanje po toboganu umjesto da se ide ljestvicama (što ja recimo dozvoljavam ako su sami na toboganu) ili spuštanje naglavačke (što dopuštam uvijek).

[apricot]

ne spušta se, penje se.
svi dolje, ona prema gore.

[seni]

Bilo bi lijepo kada bi i mi znali i naucili svoju djecu pricati o emocijama na nacin koji ne ugrozava druge, koji omogućava da postujemo i tuđe ali i svoje emocije. To nam lijepo omogućavaju ja-poruke.

No, to isto tako ne znaci da se cijela nasa komunikacija sa djetetom treba svesti na ja poruke po svim njihovim pravilima. To bi naprosto bilo umjetno. Nekada cemo naglasak staviti na ponasanje, nekada na emociju, nekada ma misli ali dobro je znati da je sve to skupo jedan povezani krug...

kao i u svemu prava mjera vrijedi zlata.

[Maja]

Ne znam kuži li itko o čemu pričam.

Evo ja, ja, ja. Ali usporediti djecu s autom i kvarom, ccccc

Pjesnička sloboda

[tatek]

Sto bi rek'o Juul: ti si roditelj i odgovorna si za dijete, donosis odluke i moras biti spremna snositi njihove posljedice (ljutnja djeteta itd).

Ovo sa toboganom je tvoja odluka, razumna,a to sto je jos upakirana u malo sarenog celofana zvanog "odluka" ... thja, ne moze skoditi.

[apricot]

I mene muči je li to penjanje po toboganu umjesto da se ide ljestvicama (što ja recimo dozvoljavam ako su sami na toboganu)

naravno da dopuštam ako smo sami.
ali na bundeku nikada nismo sami i bojim se da se netko ne ozlijedi.
a dolje... neka ide kako hoće: potrbuške, poleđice, naglavačke, trčeći...
samo neka ne ometa druge.

[seni]

ne spušta se, penje se.
svi dolje, ona prema gore.

kuzim.
ako je puno druge djece, onda je valjda problem.

ali inace?
to je inin omiljeni nacin "osvajanja tobogana". pa skine i cipele, ako joj se klizu.

[Maja]

I mene muči je li to penjanje po toboganu umjesto da se ide ljestvicama (što ja recimo dozvoljavam ako su sami na toboganu)

naravno da dopuštam ako smo sami.
ali na bundeku nikada nismo sami i bojim se da se netko ne ozlijedi.
a dolje... neka ide kako hoće: potrbuške, poleđice, naglavačke, trčeći...
samo neka ne ometa druge.

Pa to je skroz ok. Moji obično poslušaju nakon 2-3 puta što im se kaže da tak smetaju druge.

[seni]

Ne znam kuži li itko o čemu pričam.

Evo ja, ja, ja. Ali usporediti djecu s autom i kvarom, ccccc

Pjesnička sloboda

dobra ti je pjesnicka sloboda.

meni se isto cini da sam pred neko vrijeme dosla na taj stupanj - "samo zivimo".
(tebi to nesto brze ide. ili dvoje djece ubrzavaju put spoznaje?)

[Maja]

Mislim da ubrzavaju. Ali, ja ne znam za tebe, ali ja sam imala i preko foruma i uživo, STRAŠNO dobre i raznolike učiteljice i od njih sam, gledajući ih s njihovom djecom i pričajući s njima, jako jako puno naučila.
Plus što imam stvarno jako lako odgojivu djecu (naročito Jana), iako to i ne smatram uvijek plusom.

[ninochka]

Ja Fioni jednostavno kažem da nije dobro da dugo gleda televiziju, jer će ju boljeti glava i okice, a da za to vrijeme ima puno knjiga i igračaka koje će biti tužne ako ih ostavi dugo same.

ja sam sa izjavama tipa past ces, boljet ce te tiba, gladna si...i slicno.
jako oprezna. to mi spada u iskljucivu domenu djeteta.
da li je gladno zedno, umorno, pospano.
ja zaista ne mogu znati, da li ce je nesto boljeti.
eventualno bih rekla: mogla bi pasti, moglo bi se dogoditi da te bole oci.

meni je recimo ovo preannaliziranje na n-tu. naravno da možeš znati. dijete ima 3 ja 27. i da, znam da će ga boliti ako se poreže, padne s tobogana ili razbije glavu.

i ako je kenjkav jer spava popodne, a danas je to preskočio, ja ZNAM da je on umoran, kao i što ja imam isukustvo da me bole oči od npr. 3 sata TV-a pa eto znam da će i njega

[a zakaj]

ja samo kužim kada sam odmorna, ne u žurbi, smirena, da sam puno bolji roditelj nego kad je obrnuto.
i najčešće u prvom slučaju su i djeca upravo takva- smirenija i ako dođe do sukoba lako ih je riješiti.
za razliku od ove druge situacije gdje je lako eksplodirati (jer napetost negdje mora kulminirati, a igra dvoje predškolske djece je dobar teren za povuci-potegni situacije) i samo pogoršati stvar.

nisam baš s vremenom puno pametnija, jer su mi reakcije podložne mom trenutnom stanju, htjela si ja to priznati ili ne.
jer kad sam ja ok, onda uvijek nađem konstruktivnog načina.
problem je kada nisi u dobrom izdanju, a sam si s klincima koji imaju svoje potrebe.
i mislim da je stvarno velika, velika razlika kad imaš jedno ili više djece.
čini mi se, barem iz vlastitog iskustva, da je i odgojno vrlo izazovno kad dobiješ drugo dijete, pristup se mijenja i širi, jer nekih situacija prilično drugačijih do tada jednostavno nije bilo.

zato sam nakon pročitanog "kompetentnog djeteta" rekla da bi trebao Juul imati još jedno dijete, pa napisati još jednu knjigu , bez obzira što se može činiti da su principi isti, ali i razlike su velike.

mamma ju, potpisujem svaku rijec

[apricot]

i ako je kenjkav jer spava popodne, a danas je to preskočio, ja ZNAM da je on umoran, kao i što ja imam isukustvo da me bole oči od npr. 3 sata TV-a pa eto znam da će i njega

može to sto puta biti istina, ali...
Ja ne bih preuzela "tutorstvo", bez obzira na iskustvo, osim ako nije u nekoj opasnosti.
Pa što onda ako TI znaš da će biti umoran ako ne spava?
ili da će biti gladan ako ne doručkuje?
mislim da su to stvari koje im moramo prepustiti da sami odluče, makoliko živaca nas to stajalo.

ja priznajem da mi je do njezinog popodnevnog spavanja vikendom više stalo zbog moje komocije, nego njezine nervoze: ona će to kompenzirati, ali meni će nedostajati taj sat i pol za ono što sam bila isplanirala...

[ninochka]

apri nisi kvotala dio posta o bolovima i lomovima koji mi je važniji pa ga ne pustim da sam iskusi

glad ga pustim da iskusi, ali spavanje provjereno treba njemu. ja ionako nigdje van ne idem bez njega, a ni ne spremam dok on spava tako da bi radije da ne spava pa da lutamo po vani

[apricot]

ja ionako nigdje van ne idem bez njega, a ni ne spremam dok on spava tako da bi radije da ne spava pa da lutamo po vani

ma poanta je u stavu "ja imam više iskustva" i "ja to bolje znam".
meni se čini da to njima ništa ne znači i da sami do toga trebaju doći...

[ninet]

ja samo kužim kada sam odmorna, ne u žurbi, smirena, da sam puno bolji roditelj nego kad je obrnuto.
i najčešće u prvom slučaju su i djeca upravo takva- smirenija i ako dođe do sukoba lako ih je riješiti.
za razliku od ove druge situacije gdje je lako eksplodirati (jer napetost negdje mora kulminirati, a igra dvoje predškolske djece je dobar teren za povuci-potegni situacije) i samo pogoršati stvar.

nisam baš s vremenom puno pametnija, jer su mi reakcije podložne mom trenutnom stanju, htjela si ja to priznati ili ne.
jer kad sam ja ok, onda uvijek nađem konstruktivnog načina.
problem je kada nisi u dobrom izdanju, a sam si s klincima koji imaju svoje potrebe.
i mislim da je stvarno velika, velika razlika kad imaš jedno ili više djece.
čini mi se, barem iz vlastitog iskustva, da je i odgojno vrlo izazovno kad dobiješ drugo dijete, pristup se mijenja i širi, jer nekih situacija prilično drugačijih do tada jednostavno nije bilo.

zato sam nakon pročitanog "kompetentnog djeteta" rekla da bi trebao Juul imati još jedno dijete, pa napisati još jednu knjigu , bez obzira što se može činiti da su principi isti, ali i razlike su velike.

mamma ju, potpisujem svaku rijec

I ja. Dobro ne bas svaku jer imam jedno dijete...ali to je to...

[Luna Rocco]

Ja bih se osvrnula na Floweričin primjer s toboganom. Njezina kći je prava mala, odlučna hrabrica i super joj je odgovorila , no mislim da je izražavanje straha za djecu općenito dvosjekli mač - naime, moja mama je to radila (radi i dan danas), točno na način na koji je Flo to opisala i ja nisam dopustila da na svjesnoj razini to utječe na mene, no zbog nečega (a ne znam ni sama je li zbog toga, no slutim) sam danas, kao odrasla osoba, krcata fobijama i strahovima svih vrsta, a sad kad vidim da je ninetina mama imala isti modus operandi, a da ninet dijeli mnoge moje strahove, hmmmmm....

Već sam odavno odlučila da ću se truditi pred Kalebom prikrivati strah za njega jer mi se čini da tu mnogi roditelji upadnu u stupicu (konkretno što se izražavanja straha/zabrinutosti tiče, ne govorim sad o ostalim emocijama) - misle i vjeruju kako samo iskreno dijele svoje osjećaje s djetetom, a ipak mu stavljaju time veliki teret...

Što mislite o toj mogućnosti?

[ninochka]

ja ionako nigdje van ne idem bez njega, a ni ne spremam dok on spava tako da bi radije da ne spava pa da lutamo po vani

ma poanta je u stavu "ja imam više iskustva" i "ja to bolje znam".
meni se čini da to njima ništa ne znači i da sami do toga trebaju doći...

slažem se, ali je life is a bitch i neću ga pustit da slomi ruku da sazna da to boli

[Maja]

Ja bih se osvrnula na Floweričin primjer s toboganom. Njezina kći je prava mala, odlučna hrabrica i super joj je odgovorila , no mislim da je izražavanje straha za djecu općenito dvosjekli mač - naime, moja mama je to radila (radi i dan danas), točno na način na koji je Flo to opisala i ja nisam dopustila da na svjesnoj razini to utječe na mene, no zbog nečega (a ne znam ni sama je li zbog toga, no slutim) sam danas, kao odrasla osoba, krcata fobijama i strahovima svih vrsta, a sad kad vidim da je ninetina mama imala isti modus operandi, a da ninet dijeli mnoge moje strahove, hmmmmm....

Već sam odavno odlučila da ću se truditi pred Kalebom prikrivati strah za njega jer mi se čini da tu mnogi roditelji upadnu u stupicu (konkretno što se izražavanja straha/zabrinutosti tiče, ne govorim sad o ostalim emocijama) - misle i vjeruju kako samo iskreno dijele svoje osjećaje s djetetom, a ipak mu stavljaju time veliki teret...

Što mislite o toj mogućnosti?

Ja nemam pojma kakav je tvoj odnos s mamom i kakva ti je mama, ali meni je recimo velika razlika između mame koja je stalno ispunjena strahom i sve ili gotovo sve u životu gleda kroz mogućnost da se nešto loše dogodi i mame koja ima neke realne strahove, ali je generalno osoba koja uživa u životu i realna je. Mislim, ovo su možda dvije krajnosti, ali tko zna na kojem dijelu skale ste se "našle" i ti i tvoja mama.

[Luna Rocco]

Razlika je golema, naravno, samo sam htjela naglasiti kako je strah osjećaj koji je najpogodnije tlo za manipulaciju (najčešće nanamjernu, naravno), jer se sva djeca prirodno boje da se nešto ne dogodi njihovim roditeljima.

[Maja]

A možda se to tako tebi, iz tvoje perspektive čini, ja recimo sa svojim "emocionalnim bremenom" imam sasvim druge osjećaje oko toga koji je osjećaj najpogodniji za manipulaciju. Ne velim da je to nužno loše ilikrivo, ali dobro je biti svjestan.

[zrinka]

ah, seni

[zrinka]

Ja bih se osvrnula na Floweričin primjer s toboganom. Njezina kći je prava mala, odlučna hrabrica i super joj je odgovorila , no mislim da je izražavanje straha za djecu općenito dvosjekli mač - naime, moja mama je to radila (radi i dan danas), točno na način na koji je Flo to opisala i ja nisam dopustila da na svjesnoj razini to utječe na mene, no zbog nečega (a ne znam ni sama je li zbog toga, no slutim) sam danas, kao odrasla osoba, krcata fobijama i strahovima svih vrsta, a sad kad vidim da je ninetina mama imala isti modus operandi, a da ninet dijeli mnoge moje strahove, hmmmmm....

Već sam odavno odlučila da ću se truditi pred Kalebom prikrivati strah za njega jer mi se čini da tu mnogi roditelji upadnu u stupicu (konkretno što se izražavanja straha/zabrinutosti tiče, ne govorim sad o ostalim emocijama) - misle i vjeruju kako samo iskreno dijele svoje osjećaje s djetetom, a ipak mu stavljaju time veliki teret...

Što mislite o toj mogućnosti?

ja mislsim da ne treba glumiti, da je to kontraproduktivno i da djeca itekako osjete

ono sto mi se cini kao rjesenje jest da pokusas sebe promijeniti, ispraviti ono sto smatras da je pretjerano (a sad imas motiv - kaleba )...

jer mozes ti njemu govoriti i praviti se da te nije strah, ali ne mozes taj strah potpuno sakriti i dijete kuzi da jedno govoris a drugacij mislis i ponasas se...

[Arwen]

trenutno nam najviše pali rečenica: imaš izbor!
Čini joj se da ONA odlučuje o sebi i to je čini važnom i subjektom u nečemu.
Ali, alternativa je uvijek neka "ucjena" :/

Dakle: Imaš izbor: ili ćeš se spuštati niz tobogan kao i sva druga djeca (a ne u smjeru obrnutom od pada) ili idemo kući.
Je li to ucjena?
Kazna?
Pogađanje?
Posljedica?

Ne znam, ali pali.
I ona bude sretna što je aktivno sudjelovala u promjeni.
A mi sretni isto.

kod nas je ovakav sistem palio do nedavno
ali sada on zna reći prije nego ja uspijem progovoriti;mama ajmo se dogovoriti ti odluči ili.... ili ..... i naravno obje mogučnosti su ono šta njemu odgovara ako probam provući nešto treče odma viče ne,ne rekli
smo dogovor je ili jedno ili drugo nema treće
jer san ja njemu tako govorila
nakraju mi se čini da se odgoj ili kako je netko ljepše napisao život svodi na tešku diplomaciju,htjela bi da je uvik sretan i zadovoljan a i mi oko njega ali mi baš uvijek i ne uspjeva

[bubimirko]

naravno da DA kazni......samo u večini slučaja se služim ovime već gore rečeno......ima izbor ili ILI......tak da sudbina tj. kazna nije u mojim rukama......

[Sanja]

Puno toga ste napisali, baš mi je bilo zanimljivo čitati (i neugodnjak kad sam vidjela koliko sam tipfelera napravila).

Previše je toga za citiranje, pa ću probati općenito odgovoriti, po temama ili kako već. Bojim se da će post biti malo duži , inspirirale ste me.

Ispada da sam najveći svjetski protivnik ja-poruka koji postoji - a nisam. S njima sam, naime, započela svoju pregovaračku karijeru, no rezultati su bili poprilično manjkavi, o čemu sam već pisala (kao prvo, dijete mijenja svoje ponašanje samo ako mu je u tom trenu stalo da ja ne budem ljuta - zabrinuta - štoveć, a kao drugo, dijete mijenja svoje ponašanje samo u mojoj prisutnosti). Naravno da sam i dalje razmišljala, tražila, kopala i eksperimentirala dok nisam pronašla način koji za nas najbolje funkcionira - ne stavljati svoje osjećaje u prvi plan prilikom ispravljanja ili iskorjenjivanja nepoželjnog ponašanja, nego zaista nastupiti argumentirano i reći zbog čega se nešto ne smije raditi ili se mora raditi na neki drugi način. To ne znači da neću spomenuti svoje osjećaje, no neću ih navesti kao argument, kao razlog, oni neće imati tu težinu.

Ne znači da funkcionira uvijek i svugdje, ne znači da i ja ponekad ne prestanem biti dosljedna i reagiram u stilu "nemoj to... zato jer ja...", ali u takvim me slučajevima uglavnom ne posluša. Kad odvrtim film, vidim da joj nisam objasnila zašto nešto ne bi trebalo raditi, nego sam samo navela što njezino ponašanje čini meni, a to njoj očigledno nije dovoljan argument. Vjerojatno su i djeca različita, pa ima djece kojoj je dovoljno reći da ne ide na hladnoću bez kaputa, jer se mama brine. Mojoj treba reći mnogo konkretnije, treba joj reći kakvu posljedicu njezino ponašanje može imati za nju, treba joj konkretno reći da se bez kaputa može prehladiti. Mogu i ne moram dodati da se brinem, ali nekako smatram da se moja (roditeljska) briga podrazumijeva.

Općenito, otkad sam skužila da je bit u davanju vrlo preciznih i svakoj različitoj situaciji prilagođenih argumenata, čini mi se da se puno lakše dogovoriti s njom.

To ne znači da mi ne pričamo o osjećajima, no to radimo u drugim prilikama i na drugi način, zapravo, naglasak je drugačiji - Fiona jako dobro zna što je ljutnja, što je veselje, što je tuga, što je radost... pogotovo se trudim objasniti joj fine nijanse između osjećaja koji često dolaze "u paketu", poput tuge, razočaranja i ljutnje ili veselja, ushita i zadovoljstva. Jako puno razgovaramo općenito o stvarima koje nam se događaju, pa tako i o osjećajima, no, ponavljam, ne koristim vlastite osjećaje kao argumente za ispravljanje njezinog ponašanja (što ne znači da joj neću reći kako se u pojedinoj situaciji osjećam - eto, baš danas poslijepodne sam joj rekla da sam ljuta, ali nisam očekivala da zbog moje ljutnje promijeni ono što radi krivo, nego sam joj vrlo konkretno rekla što je krivo napravila, zašto je to krivo i što bi trebala napraviti da sve bude ok - i poslušala me bez problema).

Anchie pita je li moguće izreći svoje emocije bez emotivne ucjene. Vjerujem (odnosno, nadam se) da je, ali smatram da je tlo vrlo sklisko. Također smatram da su i internet i knjige hladni mediji i pritom dosta nezahvalni za neke konkretnije savjete po tom pitanju, jer nude samo verbalna rješenja. Komunikolozi tvrde da je verbalni dio komunikacije tek njezin manji dio, dok uvjerljivo veći dio otpada na ton, boju i glasnoću glasa, grimase lica, gestikulacije rukama, govor tijela i još sto drugih stvari, od kojih mi ovdje nijednu ne možemo predočiti.

Idemo se igrati glume, uzeti jednu neutralnu ja-poruku, što manje opterećenu emotivnim nabojem, i vidjeti što možemo napraviti iz nje. Npr. "nemoj ići na kišu bez kišobrana, brinem se za tvoje zdravlje". To se može izgovoriti na tisuću načina, od kojih su neki skroz neutralni (smireni, tihi glas, minimalna gestikulacija, otvoreni govor tijela), neki mogu biti i smiješni (recimo, vježbe radi tu rečenicu možemo izgovoriti s osmijehom, ali pritom prijeteći rukom ispruženog kažiprsta), dok ta ista poruka može biti i poprilično zlokobna, izgovori li se glasno, oštro, uz namrgođeno lice i prijetnju kažiprstom. Verbalno gledano, to je i dalje identična ja-poruka, samo što ona to već odavno nije. Naravno da će dijete kojemu je mama tu poruku rekla mirno i staloženo u slučaju prehlade imati manju grižnju savjesti (ako uopće) od djeteta kojem je mama prijetila povišenim glasom i mašući rukama. I naravno da će ovo drugo dijete osjećati krivnju. A poruka je, formalno gledano, jednaka.

Zato mislim da je na Anchieno pitanje teško odgovoriti - da, trebalo bi moći podijeliti svoje emocije bez nametanja emotivne ucjene. No, u praksi je dovoljna jedna mala nijansica u tonu, izrazu lica ili gesti da dijete dobije sasvim drugu poruku i da emocija posluži u neku sasvim drugu svrhu. Na žalost, čini mi se da je u praksi mnogo više ovih drugih slučajeva. :/ Emocije su, po meni, najzloupotrebljavanije oruđe međuljudske manipulacije.

Primjer s toboganom je zgodan primjer izmjene informacija o osjećajima, primjer kakav se, vjerujem, svakom od nas događa gotovo u svakodnevnom ritmu kad naši malci žele isprobati neku novu ludoriju u parku za koju mi kao roditelji još nismo spremni, no oni misle da jesu, međutim, ne čini mi se dobro odabranim za ovu argumentaciju, jer djevojčici iz primjera spuštanje toboganom nije bilo zabranjeno, nego dozvoljeno, a informaciju o maminom strahu dobila je tek usput. Zanima me kako bi u konkretnom slučaju izgledala zabrana spuštanja. Ja je, recimo, ne bih bazirala na ja-poruci. Vjerojatno bih spomenula i svoju brigu (a možda i ne bih, ne znam dok nisam u spomenutoj situaciji), no radije bih konkretno rekla da smatram da je tobogan previsok, prezavojit, da je voda u njemu prebrza i da je bazen u kojem završava predubok za nju.

Luna je dotakla roditeljske strahove. Ja sam po tom pitanju dosta ambivalentna, zaista ne znam što je ispravno. S jedne strane, voljela bih sa svojom djecom biti što iskrenija, pa tako i podijeliti svoje strahove s njima. Međutim, ne bih željela da zbog mojih strahova postanu nesigurne ili da razviju neke fobije za čije postojanje inače ne bi ni znale. Ne bih željela da moji strahovi stoje na putu njihovog razvoja (trenutno su ti strahovi zbog njihove dobi usmjereni uglavnom na motorički razvoj), a istovremeno ne bih željela ignorirati svoje strahove da im se nešto ne dogodi. Kako biti s djetetom iskren, a ne stvoriti preopreznu, nesigurnu ili plašljivu osobu, to još nisam dokučila. Ponekad reagiram i pokažem strah (recimo, u prometu mi se to događa toliko spontano da nikakva racionalizacija ne dolazi u obzir), a ponekad se ugrizem za jezik. Griješim li, nemam pojma.

I, konačno, potpisujem post Mamme Juanite o kvaliteti roditeljstva koja ovisi o našem trenutnom stanju. Na žalost, mnogo mi se puta dogodi da reagiram i istog se trena ugrizem za jezik, no što je tu je. Isprika, razgovor i idemo dalje. Zapravo, rekla bih da ponekad previše analiziram. Ovaj post je sasvim solidan dokaz.

[Bubica]

Zato mislim da je na Anchieno pitanje teško odgovoriti - da, trebalo bi moći podijeliti svoje emocije bez nametanja emotivne ucjene. No, u praksi je dovoljna jedna mala nijansica u tonu, izrazu lica ili gesti da dijete dobije sasvim drugu poruku i da emocija posluži u neku sasvim drugu svrhu. Na žalost, čini mi se da je u praksi mnogo više ovih drugih slučajeva. Emocije su, po meni, najzloupotrebljavanije oruđe međuljudske manipulacije.

ovo je, po meni, jako pesimističan stav o emocijama. Kao sto si rekla verbalna komunikacija je samo jedan dio komunikacije tako da, ako odlučimo i ne govoriti o emocijama, djeca ih vide, reagiraju na njih. Ja razumijem tvoj point, naravno da svako djetetovo ponasanje nećemo uvjetovati maminim emocijama, objasnjavamo zasto se nesto ne radi, ali, ja osobno, nemam taj "strah" od emocija, ne mislim da mogu nesto puno zeznuti ako djetetu objasnim da me neka situacija ili njegovo pponašanje ljuti, veseli, žalosti...I, iako u nekom trenutku možda to i ne bude najsretnije receno, iako netko i vidi tu malu nijansicu u tonu, ja vjerujem da od toga ne moze biti velike stete ako sam ja kongruentna kao roditelj...a posebice ako skuzim da sam pogrijesila pa to djetetu i priznam.