Kazna - je li nuzna?

[Zdenka2]

Ako ja pokazujem svom djetetu emocije onda sam prije svega iskrena, otvaram se za iskrenu komunikaciju, učim njega da i on može jednako tako pokazivati svoje osjećaje, pokazujem mu da sam čovjek, pa makar i nesavršen. Ne patim od nekih fobija, strahovi koje imam su sasvim obični i realni, tako da me nije strah pokazati ih pred njima. Ljutnju pokazujem kontrolirano i tako ga učim da i on može pokazati svoju ljutnju, ali ne bez kontrole. Slažem se da je verbalna komunikacija samo dio ukupne komunikacije, ali emocije pokazujem i verbalno i neverbalno i, budući da sam pri tome iskrena, to dvoje ne stoje u kontradikciji. Neverbalni dio je izuzetno važan, zato i stoji ono da djeca čine ono što roditelji čine, a ne ono što govore. Oni su jako osjetljivi na neverbalno - npr. možeš se ti na riječima praviti da se nečega ne bojiš, ali oni nepogrešivo detektiraju tvoj strah (nervozu, napetost, tugu) i onda dolazi do blokade u komunikaciji, ako ti govoriš suprotno od onog što je. I učiš dijete da osjećaje treba prikrivati.
U ovakvim slučajevima kao što je tobogan nikada ne bih posezala za svojim emocijama kao argumentom nego bih objasnila realne opasnosti. Treba prihvatiti i to da nekad djeca, pogotovo kad su već malo veći, realnije procjenjuju svoje mogućnosti nego zaštitnički nastrojeni roditelj. MM često misli da M. nešto ne može ili da je to za njega opasno, a M. misli da može i ima pravo. Sada nekad u parku gledam roditelje manje djece i mislim kako griješe time, u svom strahu za dijete i društvenim obzirima, stalno opominju djecu i određuju im kako će se oni igrati.

[anchie76]

Koliko divnih stvari za citati i uciti, ovo mi je jedan od drazih topica u zadnje vrijeme

Ne znači da funkcionira uvijek i svugdje, ne znači da i ja ponekad ne prestanem biti dosljedna i reagiram u stilu "nemoj to... zato jer ja...", ali u takvim me slučajevima uglavnom ne posluša. Kad odvrtim film, vidim da joj nisam objasnila zašto nešto ne bi trebalo raditi, nego sam samo navela što njezino ponašanje čini meni, a to njoj očigledno nije dovoljan argument.

Ak cemo sad detaljirati kak treba JA poruka izgledati, to "nemoj to.. zato jer ja..." ne stima jer fali dio u kojem se objasnjava ZASTO. U kompletnoj "ja poruci" govoris cinjenice o tome sto se desilo, STO TO IMA ZA POSLJEDICE i tvoje osjecaje u svezi tih posljedica. Znaci u tom dijelu gdje objasnjavas posljedice objasnjavas u stvari 'zasto' bi nesto bilo dobro ili ne bi bilo, i poslije toga dajes svoje osjecaje/misljenje (tipa 'i meni se to ne svidja' ' i to me bas ljuti' itd. ). Znaci nije naglasak iskljucivo na tome da dijete treba nesto napraviti zasto da ti ne budes ljuta ili zabrinuta (ili sta god vec), nego na tome sto onda kuzi sto ce se desiti ak nastavi to raditi (i posljedica i sto ti mislis/osjecas o toj posljedici).



Svakako se slazem s cini mi se Bubicom koja je rekla da se ne treba i ne moze govoriti samo u ja porukama. Naravno, to bi bilo pre umjetno. Ja poruke su zaista zgodne kad se treba izreci kritika ili pohvala (i to NE samo djeci ). Nuzno je u toj cijeloj prici pronaci sebe i biti iskren s djecom - jer je to ono sto se broji, to je ono sto ima tezinu. Takve ja poruke i osobni jezik nas u biti uci kako da se vratimo tom iskrenom i otvorenom nacinu komuniciranja (bez optuzivanja i napadanja) - koji smo zaboravili i ne koristimo vise zbog socijalizacije, zbog obrambenih stitova, zbog ovog, zbog onog. A najzanimljivije je da djeca koriste osobni jezik (ja zelim/ne zelim, ja hocu/necu....). U principu stalno govore tako i to otvoreno, jasno, iskreno i bez griznje savjesti. Ironija je ta da mi sad moramo uciti kako ponovo tako komunicirati.

[nevena]

joj toliko toga je pametno napisano da vise i ne znam tko je sta rekao i koga bi potpisala.

netko je rekao da se boji roditelja koji se ne preispituju. mislim da takvih bas i nema na ovom forumu jer svi koji i citaju i pisu se peispituju i znaju da su daleko od savrsenih. svidja mi se kako je to JJ rekao; nije bitno da roditelji nikada ne pogrijese jer onda i djeca osjecaju da moraju biti savrsena i nepogresiva i to je tek ogroman teret na njima. treba samo uvidjeti gresku i reci oprosti. ali i to je tesko. tj. kad preko vikenda kad smo svi naspavani i nema zurbe lakse je nego radnim danima

[summer]

Ne znam, citam vas i slazem se s Lunom, svaka je napisala nesto sto mi zvuci tako tocno i ispravno - a opet ne dijelite isto misljenje, mada mislim da se oko biti sve slazete. Mislim da mi je najblize Sanjino razmisljanje. A i Apricotino.

Nekad se bojim odgajanja ovog mog malog srca, strah me da ce sve poci krivo, da cu zeznuti s koristenjem ili nekoristenjem JA poruka, strahovima, ILI izborima, nagradama, kaznama, posljedicama - a nekad mi se cini da je 'odgoj' najjednostavnija stvar na svijetu ako volis i postujes svoje dijete i uvazavas i njegove i svoje potrebe. U svakom slucaju, bit ce zanimljivo...

A vas iskusne mame bas uzivam citati!

[LeaB]

a nekad mi se cini da je 'odgoj' najjednostavnija stvar na svijetu ako volis i postujes svoje dijete i uvazavas i njegove i svoje portrebe

Ovo je apsolutno točna definicija odgoja.

[Sanja]

Zato mislim da je na Anchieno pitanje teško odgovoriti - da, trebalo bi moći podijeliti svoje emocije bez nametanja emotivne ucjene. No, u praksi je dovoljna jedna mala nijansica u tonu, izrazu lica ili gesti da dijete dobije sasvim drugu poruku i da emocija posluži u neku sasvim drugu svrhu. Na žalost, čini mi se da je u praksi mnogo više ovih drugih slučajeva. Emocije su, po meni, najzloupotrebljavanije oruđe međuljudske manipulacije.

ovo je, po meni, jako pesimističan stav o emocijama. Kao sto si rekla verbalna komunikacija je samo jedan dio komunikacije tako da, ako odlučimo i ne govoriti o emocijama, djeca ih vide, reagiraju na njih. Ja razumijem tvoj point, naravno da svako djetetovo ponasanje nećemo uvjetovati maminim emocijama, objasnjavamo zasto se nesto ne radi, ali, ja osobno, nemam taj "strah" od emocija, ne mislim da mogu nesto puno zeznuti ako djetetu objasnim da me neka situacija ili njegovo pponašanje ljuti, veseli, žalosti...I, iako u nekom trenutku možda to i ne bude najsretnije receno, iako netko i vidi tu malu nijansicu u tonu, ja vjerujem da od toga ne moze biti velike stete ako sam ja kongruentna kao roditelj...a posebice ako skuzim da sam pogrijesila pa to djetetu i priznam.

Nije pesimističan. Mislim, je, kad tako prekrojiš citat, izbaciš dio i od njega napraviš nešto što on uopće nije ni pokušao reći, ali ako pročitaš originalni kontekst, vidjet ćeš da nije.

Odlomak s neverbalnom komunikacijom (kojeg si izbacila, a na kojeg se odnosi kraj citiranog dijela) napisala sam zbog Anchienog prijedloga da se emocionalno "problematične" izjave pokušaju napisati u obliku ja-poruka. Moj je stav da je te poruke lako napisati, ali da je njihov verbalni oblik tek manji dio cjelokupne komunikacijske poruke koja se prenosi. Bez gesta, emocionalno obojanog glasa, gestikulacije i drugog što čini određenu komunikacijsku situaciju to su samo prazne (i ponekad smiješno zvučeće) rečenice.

Također apsolutno stojim iza toga da je izražavanje emocija sklisko tlo. To nipošto ne znači da zagovaram neizražavanje istih, dapače (a to sam već dovoljno puta napisala u većini svojih postova na ovoj temi).

A što se tiče manipulacije emocijama, nemoj mi reći da ne primjećuješ kako ljudi jedni drugima uvaljuju krivnju, grižnju savjesti ili bilo koju drugu emociju kako bi postigli svoj cilj? A reklamna industrija? A politika? Čime svi oni manipuliraju, nego emocijama? :? (Ali to je apsolutno tema za sebe, poprilično udaljena od kazni i ja-poruka kojima se ovaj topic bavi, ne bih je sad proširivala.)

nekad mi se cini da je 'odgoj' najjednostavnija stvar na svijetu ako volis i postujes svoje dijete i uvazavas i njegove i svoje potrebe.

Ovo si prekrasno napisala , čini mi se da to zapravo i jest početak i kraj svega.

[tatek]

Ova tema se vec dosta rasirila u razne "rukavce" , evo da i ja otvorim jedan, nama bitan.

Ono sto je nama zanimljivo u "ja-porukama" i izricanju emocija kroz njih je to sto Vedran inace nije osobito "emocionalno osjetljivo" dijete. Ne govori skoro nista o njima, nemam dojam da dozivljava tudje emocije (odnosno, zna ih prepoznati) i opcenito sto se emocija tice je vrlo zatvoren. Naravno, to je sve negdje u njemu, no pitanje je da li je on svjestan svega toga (pa samo to ne izrazava) ili je to jos uvijek u nesvjesnom podrucju.

DAkle, mislim da mi veliki izricanjem nasih emocija kroz "ja-poruke" pomazemo njemu da on prepozna svoje emocije i lakse ih izrazi. Na tom polju smo isto vec dosta daleko dosli - u zadnjih enkoliko tjedana je par puta spomenuo "ljut sam" ili "tuzan sam" ili "sretan sam", mislim da te rijeci prije nije nikad upotrijebio.

Naravno, tu mi moramo paziti da ti izricaji ne budu opterecenje za njega, no obzirom da mislim da to radimo s mjerom da to nece biti problem.

[AdioMare]

... ali da je njihov verbalni oblik tek manji dio cjelokupne komunikacijske poruke koja se prenosi. Bez gesta, emocionalno obojanog glasa, gestikulacije i drugog što čini određenu komunikacijsku situaciju to su samo prazne (i ponekad smiješno zvučeće) rečenice.

Doslovno tako.
Iako se apsolutno slažem sa Sanjom od prvog do zadnjeg posta, ovaj dio pocrtao je bit mog osobnog stava kod JA poruka.

Inače, cure, više nego potreban topic, izvrstan.

[ninochka]

u zadnjih enkoliko tjedana je par puta spomenuo "ljut sam" ili "tuzan sam" ili "sretan sam", mislim da te rijeci prije nije nikad upotrijebio

Ian recimo (3 godine i mjesec dana) već pola godine vrlo često govori "tužan sam" i "sretan sam" pa ja izbjegavam nametati mu još svoje osjećaje jer ih on vrlo dobro prepozna.

dobar primjer kako jedno pravilo ne vrijedi za sve klince

[tatek]

dobar primjer kako jedno pravilo ne vrijedi za sve klince

U potpunosti se slazem!

[Bubica]

Ian recimo (3 godine i mjesec dana) već pola godine vrlo često govori "tužan sam" i "sretan sam" pa ja izbjegavam nametati mu još svoje osjećaje jer ih on vrlo dobro prepozna.

ja ovo ne razumijem...dijete lijepo prepoznaje svoje emocije, barata terminima...a ti onda izbjegavas govoriti o svojim osjecajima? Zasto ako dijete razumije o cemu pricas. I zasto je to "nametanje".
Pa sati i sati psihoterapija se svode na to da se čovjeka nauci prepoznati svoje emocije, pravilno ih imenovati pa tek onda nositi s s njima. Znate li koliko odraslih ljudi uopće ne zna imenovati emociju koju osjećaju...koliko ljudi će, kada ih pitamo kako su se osjećali u nekom trenutku reći: trasao sam se, šetao sam okolo, vikao ili sl. I, uopće ne kuži da ne priča o emociji, da ju ne zna imenovati...

Tatek, odlican point, djetetu se stvarno može pomoći da nauci prepoznavati i svoje i tuđe emocije i to je važno...

Sanja, nisam ja nis prekrajala niti vadila, izvukla sam onaj dio koji mi je upao u oci - meni je uoap kao takva cjelina i bas zato sto si ranije spominjala neverbalnu komunikaciju mi taj dio nije bio jasan. Ja sam htjela naglasiti da govorili mi o emocijalam ili ne neverbalni dio ostaje, dakle nis nismo rijesili odlukom da ne govorimo o tome kako se mi u nekom trenutku osjecamo.

[tatek]

Ja mislim da sam shvatio ninochku: ona smatra da kod njih nema problema sa izrazavanjem emocija pa onda ne namjerava davati neki NAGLASAK ili POSEBNI TRETMAN izrazavanju emocija. Vjerujem da ih ona ne skriva od Iana vec samo izrazava u obliku uobicajenom i inace za nju, bez da ih recimo naglasava.

Ninochka, jel sam dobro skuzio?

[Sanja]

Sanja, nisam ja nis prekrajala niti vadila, izvukla sam onaj dio koji mi je upao u oci - meni je uoap kao takva cjelina i bas zato sto si ranije spominjala neverbalnu komunikaciju mi taj dio nije bio jasan. Ja sam htjela naglasiti da govorili mi o emocijalam ili ne neverbalni dio ostaje, dakle nis nismo rijesili odlukom da ne govorimo o tome kako se mi u nekom trenutku osjecamo.

Slažemo se po pitanju da neverbalni dio ostaje. Međutim, dio koji si izvukla samo je zaključak moje argumentacije zbog čega "prazne" ja-poruke, pisane u knjizi ili na netu, ne funkcioniraju kao goli tekst.

Drugo je kad čovjek osvijesti svoje emocije i iskreno funkcionira u skladu s njima te se asertivno izražava. No, tada je samo imenovanje emocija često suvišno, o tome ja pričam. (Recimo, meni je glupo prekidati divan trenutak sreće kad Fiona i ja u nečemu uživamo i ona se sretno smije da bih joj rekla "sad smo sretne". Dijete uživa, lijepo joj je, a ja joj, ako je potrebno, kasnije objasnim ono što treba. Čemu prekinuti i pokvariti trenutak? I ne mislim da će joj biti potrebna psihoterapija kako bi naučila imenovati emocije i nositi se s njima, barem se nadam da neće.)

Mislim da ti pričaš puno općenitije o emocijama, a ja pišem u kontekstu imenovanja emocija i njihovog korištenja kao argumenta prilikom zabrane ili korigiranja određenog ponašanja i tu dolazi do povremenog kratkog spoja.

[Bubica]

OK, mozda zato sto ja mislim da se o emocijama opcenito treba pricati pa onda i u kontekstu kazni i korekcije određenog ponašanja.

Jer, ne treba zaboraviti da neverbalne poruke često i krivo interpretiramo, da dijete može nečiju tugu, zabrinutost ili slično interpretirati kao ljutnju...zato je sigurnije ako se djetetu i dodatno verbalno objasni ono sto se osjeća...

[Sanja]

Jer, ne treba zaboraviti da neverbalne poruke često i krivo interpretiramo, da dijete može nečiju tugu, zabrinutost ili slično interpretirati kao ljutnju...zato je sigurnije ako se djetetu i dodatno verbalno objasni ono sto se osjeća...

Slažem se, zato sam već i napisala

To ne znači da mi ne pričamo o osjećajima, no to radimo u drugim prilikama i na drugi način, zapravo, naglasak je drugačiji - Fiona jako dobro zna što je ljutnja, što je veselje, što je tuga, što je radost... pogotovo se trudim objasniti joj fine nijanse između osjećaja koji često dolaze "u paketu", poput tuge, razočaranja i ljutnje ili veselja, ushita i zadovoljstva. Jako puno razgovaramo općenito o stvarima koje nam se događaju, pa tako i o osjećajima,

ali ti je vjerojatno promaklo. (Boldala sam naknadno.)

[anchie76]

Znate sto mi je sad palo na pamet oko ovog uvaljivanja osjecaja krivnje s JA porukama. Mislim da tu uopce nije problem koristenje JA poruka kao takvih, nego je stvar u tome jel zelis uvaliti djetetu osjecaj krivnje ili ne. Ak ja zelim da se on lose osjeca sto sam ja ljuta/zabrinuta/itd. - to cu napraviti koristila ja poruke ili ne koristila. A s obzirom da mi ni na kraj pameti nije da se on treba lose osjecati i promjeniti zbog mojih osjecaja, nego zbog toga sto ja MISLIM o tome svemu (i na tome je naglasak, a ne npr. na mom tugaljivom glasu i izazivanju sazaljenja), ne vidim kak bi mu uspjela uvaliti osjecaj krivnje zbog izrazavanja svog misljenja/osjecaja.

Pala mi na pamet paralela s produzenim dojenjem i manipulacijom. Ak ce mama koristiti dojenje da bi manipulirala djetetom, nije problem dugo dojenje, nego manipulacija koja bi se onda opet pokazala kroz nesto drugo da nema dojenja. Tako i s JA porukama, ak se hoce uvaliti osjecaj krivnje, on ce biti uvaljen ovako ili onako. Nije tu problem koristenja JA poruka.

My two cents

[Bubica]

Nije mi Sanja nista promaklo 8) Meni su jednostavno tvoje izjave kontradiktorne(da sada ne nabrajam primjere, opet ces reci da vadim iz konteksta - dakle, opci dojam), moguće da samo ja imam problem u interpretaciji svega onoga sto si ti navela 8)


Anchie, slazem se s tobom

[tatek]

Anchie, ja bih jos vise sazeo tvoju poruku:

- onaj tko hoce manipulirati (svjesno - ima li takvih? - ili nesvjesno) taj ce to raditi i nece uopce razmisljati radi li to mozda ili ne
- onaj tko je svjestan te mogucnosti, ima to na umu te to nece raditi odnosno radit ce to u maloj mjeri (vjerojatno u situacijama umora, stresa itd)

Ne vjerujem da ima puno ljudi koji svjesno manipuliraju djecjim osjecajima (to su vjerojatno samo ljudi zreli za lijecenje ovakve ili onakve vrste), vecina to radi nesvjesno. E sad, ako si ti svjestan te mogucnosti, a ne zelis da se to desava tad si napravio divovski dio posla.

Rezime: mi koji ovdje diskutiramo smo svjesni tog problema i en vjerujem da to itko od nas radi u iole znacajnijoj mjeri ... a oni koji to rade su vani, na cesti, u susjedstvu, medju rodbinom ... pa bogami i u nasim "izvornim" obiteljima ... i mi koji najvise pazimo da se to ne desi vjerojatno imamo najvise iskustava s time iz mladosti pa se sad vise ili manje panicno bojimo da to ne prenesemo svojoj djeci.

Ja imam lose iskustvo sa svojim ocem koji je bio majstor u manipulaciji osjecajima ... naravno, nije on to radio namjerno, ali je on imao svoj podsvjesni cilj do kojeg nije mogao stici "normalnim" putem pa je onda igrao na taj nacin, "iza ledja".

Dakle, mislim da se mi, koji se najvise plasimo toga, u stvari ne trebamo previse brinuti - ako smo svjesni te opasnosti i trudimo se da ne upadnemo u istu sablonu tad smo vec napravili lavovski dio posla.

[mamma Juanita]

anchie, ja to isto tako vidim.
na kraju opet dođeš do toga da su iskrenost prema samom sebi, tvoj vlastititi osjećaj za pojedinu situaciju i intuicija jel radiš dobro ili ne- najbolji i najmudriji učitelji 8).
ali moram priznat da me ovakvi topici i razgovori baš nadahnjuju i imam osjećaj da nam svima trebaju i koriste na ovom putu , jer biti roditelj je ipak svojevrsni put (u neizvjesno).

[seni]

anchie, dobro receno.

ne stignem sada vise, jer moram zavrsiti neke hitne stvari, ali bih dodala da mi se cini, da se ja poruke previse izjednacavju sa izrazavanjem emocija.

ja poruka ne mora uopce iskazivati emocije, ona moze biti tvoj stav o mnogim stvarima koje se rade ili ne rade bez ikavih pravih razloga, cisto iz navike. a ja porukom objasnjavs zasto ti to bas tako radis, a ne drugacije.

[Sanja]

Meni su jednostavno tvoje izjave kontradiktorne

Nimalo ti ne negiram pravo na dojam. Bitno je da meni nisu.

moguće da samo ja imam problem u interpretaciji svega onoga sto si ti navela 8)

Moguće.

[Sanja]

Znate sto mi je sad palo na pamet oko ovog uvaljivanja osjecaja krivnje s JA porukama. Mislim da tu uopce nije problem koristenje JA poruka kao takvih, nego je stvar u tome jel zelis uvaliti djetetu osjecaj krivnje ili ne. Ak ja zelim da se on lose osjeca sto sam ja ljuta/zabrinuta/itd. - to cu napraviti koristila ja poruke ili ne koristila. A s obzirom da mi ni na kraj pameti nije da se on treba lose osjecati i promjeniti zbog mojih osjecaja, nego zbog toga sto ja MISLIM o tome svemu (i na tome je naglasak, a ne npr. na mom tugaljivom glasu i izazivanju sazaljenja), ne vidim kak bi mu uspjela uvaliti osjecaj krivnje zbog izrazavanja svog misljenja/osjecaja.

Pala mi na pamet paralela s produzenim dojenjem i manipulacijom. Ak ce mama koristiti dojenje da bi manipulirala djetetom, nije problem dugo dojenje, nego manipulacija koja bi se onda opet pokazala kroz nesto drugo da nema dojenja. Tako i s JA porukama, ak se hoce uvaliti osjecaj krivnje, on ce biti uvaljen ovako ili onako. Nije tu problem koristenja JA poruka.

My two cents

S ovim se posve slažem.

[mamica13]

Pokusavam odgojiti dijete uz sto manje kaznjavanja, ali ih ipak primjenjujem kad vidim da gubim zivce i da cu puknuti. Onda mi je bolja alternativa kazna (koja je kod nas odbrojavanje do 3 - pa ako ne upali crtanje za stolicem u njenoj sobi) nego da se pocnem derati.

[ninochka]

Ian recimo (3 godine i mjesec dana) već pola godine vrlo često govori "tužan sam" i "sretan sam" pa ja izbjegavam nametati mu još svoje osjećaje jer ih on vrlo dobro prepozna.

ja ovo ne razumijem...dijete lijepo prepoznaje svoje emocije, barata terminima...a ti onda izbjegavas govoriti o svojim osjecajima? Zasto ako dijete razumije o cemu pricas. I zasto je to "nametanje".
Pa sati i sati psihoterapija se svode na to da se čovjeka nauci prepoznati svoje emocije, pravilno ih imenovati pa tek onda nositi s s njima.

Tatek, odlican point, djetetu se stvarno može pomoći da nauci prepoznavati i svoje i tuđe emocije i to je važno...

tatek ti je već pojasnio, pa samp da dodam da sam njemu odgovarala. dakle radilo se o pojašnjavanju zašto ja ne moram svom djetetu putem JA poruka pomagati da prepozna i izrazi svoje emocije pa ih utoliko ni ne koristim više ili intenzivnije

[Ancica]

Ja se ne smatram savrsenim roditeljem (u stvari nemam niti pribliznu viziju sto bi to trebalo znaciti, neku univerzalnu sliku) al moram priznati da se i ne preispitujem (mozda zbog manjka te univerzalne slike?). Barem niti priblizno u toj mjeri koliko se preispituje na ovom topiku (Pa da usput i priznam da nisam u stanju procitat sve postove - i od ovog sto sam procitala mi se vrti u glavi.)

U mojem slucaju mislim da bih poludila i da u stvari ne bih bila dobar roditelj da se konstanto preispitujem. Al to na osnovu mojeg karaktera i mojeg roditeljevanja (koje je takvo kakvo je). Drugima preispitivanje koristi. Pretpostavljam. Nemrem se stavit u njihovu kozu.

Pa vas pustam da dalje preispitujete

Ovaj post je bio vise terapija za mene - da si poslozim zakaj mi nije toliko vazan (ili mozda je - jer sam si poslozila zakaj nije (ili mozda jer sam si poslozila zakaj nije (ili mozda je - jer sam si poslozila zakaj nije (ili... )))).

Ignorirajte me

[BusyBee]

Ancice

[Hana_Sara]

Ja se ne smatram savrsenim roditeljem (u stvari nemam niti pribliznu viziju sto bi to trebalo znaciti, neku univerzalnu sliku) al moram priznati da se i ne preispitujem (mozda zbog manjka te univerzalne slike?). Barem niti priblizno u toj mjeri koliko se preispituje na ovom topiku (Pa da usput i priznam da nisam u stanju procitat sve postove - i od ovog sto sam procitala mi se vrti u glavi.)

U mojem slucaju mislim da bih poludila i da u stvari ne bih bila dobar roditelj da se konstanto preispitujem. Al to na osnovu mojeg karaktera i mojeg roditeljevanja (koje je takvo kakvo je). Drugima preispitivanje koristi. Pretpostavljam. Nemrem se stavit u njihovu kozu.

Pa vas pustam da dalje preispitujete

Ovaj post je bio vise terapija za mene - da si poslozim zakaj mi nije toliko vazan (ili mozda je - jer sam si poslozila zakaj nije (ili mozda jer sam si poslozila zakaj nije (ili mozda je - jer sam si poslozila zakaj nije (ili... )))).

Ignorirajte me

mozda je to bas ono do ceg sam i ja dosla: sto vise djece i prakticnog iskustva, manje filozofiranja

[Ancica]

Kod mene to nema veze s iskustvom i praksom

[Hana_Sara]

Kod mene to nema veze s iskustvom i praksom

nego....?

[maria71]

Ancice X na tvoj post

[maria71]

mislila sam potpis

[mama courage]

Ja se ne smatram savrsenim roditeljem (u stvari nemam niti pribliznu viziju sto bi to trebalo znaciti, neku univerzalnu sliku) al moram priznati da se i ne preispitujem (mozda zbog manjka te univerzalne slike?). Barem niti priblizno u toj mjeri koliko se preispituje na ovom topiku (Pa da usput i priznam da nisam u stanju procitat sve postove - i od ovog sto sam procitala mi se vrti u glavi.)

U mojem slucaju mislim da bih poludila i da u stvari ne bih bila dobar roditelj da se konstanto preispitujem. Al to na osnovu mojeg karaktera i mojeg roditeljevanja (koje je takvo kakvo je). Drugima preispitivanje koristi. Pretpostavljam. Nemrem se stavit u njihovu kozu.

Pa vas pustam da dalje preispitujete

Ovaj post je bio vise terapija za mene - da si poslozim zakaj mi nije toliko vazan (ili mozda je - jer sam si poslozila zakaj nije (ili mozda jer sam si poslozila zakaj nije (ili mozda je - jer sam si poslozila zakaj nije (ili... )))).

Ignorirajte me

drago mi je sto nisam.

kazna da. iskustvo me naucilo da uz kaznu manje propovijedam i objasnjavam. barem za sada.

moja frendica iz amerike ne samo da ne koristi kaznu, nego uopce ne koristi rijech "Ne", dijete odgaja antiautoritativno. objasnjavajuci svoj stav rekla je da ona zeli da njeno dijete ne plache, da bude sretno (kao da ja zelim da moje bude nesretno ?!?).

onda smo se posvadjale na mrtvo ime. ona se duboko uvrijedila kad sam njenoj mezimici rekla "NE dolazi u obzir". o cemu se radilo? mala je u toku voznje (ja sam vozila) pozeljela izaci iz autosjedalice, mater vec krenula ju odvezivati i mene uvjeravati da ce ona platiti kaznu ako nas zaustave. rekoh joj da mi se fucka za kaznu, nego da necu da mi tudje dijete proleti kroz sofersajbu. mala se dernjacila iz sveg glasa (i pretpostavljam bila duboko nesretna, ko nikad u svom mladom zivotu i dobila sigurno brojne "traumchice"), al je ostala zavezana do kraja voznje.

[puhovi obožavaju smokve]

onda smo se posvadjale na mrtvo ime. ona se duboko uvrijedila kad sam njenoj mezimici rekla "NE dolazi u obzir". o cemu se radilo? mala je u toku voznje (ja sam vozila) pozeljela izaci iz autosjedalice, mater vec krenula ju odvezivati i mene uvjeravati da ce ona platiti kaznu ako nas zaustave. rekoh joj da mi se fucka za kaznu, nego da necu da mi tudje dijete proleti kroz sofersajbu. mala se dernjacila iz sveg glasa (i pretpostavljam bila duboko nesretna, ko nikad u svom mladom zivotu i dobila sigurno brojne "traumchice"), al je ostala zavezana do kraja voznje.

he, he, kako dobar primjer!

[puhovi obožavaju smokve]

naime, je sam bila jednom u gotovo identičnoj situaciji u kojoj mi se jedno tako odgajano dijete slično ponašalo u autu (napominjem da se radilo o starijem djetetu, kojih 5 - 6 god). urlikao je iz petnih žila neopisivo prodornim glasom ne iz protesta ili bilo čega sličnog, nego iz čiste "rekreacije", na što njegova mamica (moja prijateljica, koja, gle čuda dosta vremena provodi u americi) nije uopće reagirala. osjećajući da mi se mozak raspada i da mi je u takvim uvjetima nemoguće voziti, zamolila sam ju (nekoliko puta) da nešto poduzme. na kraju sam im morala priprijetiti da ću ih izbaciti iz auta ako to ne prestane, što je malo pomoglo, ali ne baš previše...
he, he... neš ti odgoja...