I ja sam prije par mjeseci s ovakvim problemom izašla na ovim stranicama. Moj M.sad ima četri godine i jede ko vrabac, ali doslovno.
Mršavko je i vrlo često bolestan, uz sve to ima i bronhitis.
On je dijete kojem se nemože staviti žlica u usta ako je on rekao da neće.
Ne postoje baš nikakve rijeći ni djela da bi ga razuvjerili. Izgubila sam i previše živaca koliko sam ludila zbog njegovog jela. Kad sam pitala pedijatricu šta da napravim, samo je kratko rekla: kad se mama prestane živcirati i djete će poćeti jesti. Na moje iznenađenje tako je i bilo.
Stavljala bi jelo na stol, bez da sam ga zvala da dođe jesti. Mi ostali bi počeli s jelom, kad evo njega: :shock: pita: A JA? Mene nino ne dzove?
Mi bi samo šutili, stavila bi u njegov tanjur malo hrane, on bi došao do stola i sam pojeo to što je u tanjuru, a mi skoro popadali pod stol, ali smo šutili i nismo obračali pažnju na njega. Veliku ulogu je odigrao i stariji braco od sedam godina kojem sam objasnila da uvijek prokomentira hranu u pozitivnom smislu, jer ga braco gleda kao Boga i sve što ovaj stariji kaže i napravi, on to ponavlja.
Danas smo odlično, mada ja još u dubini sebe nisam potpuno zadovoljna njegovom ishranom, ali šutim i stavljam na stol. Svaki tjedan sam uvede neku novu namirnicu, kako želi i koliko želi.
U našoj kući postoje i slatkiši, ali samo nakon jela, npr.1 bonkas. Pije se čaj, ali gledam da bočica obične vode Jane bude uvijek dostupna. Cijedim mandarine i naranće, jer ih cijele ne želi pojesti, ali sok uvijek popije.
Juhice u zakon i kuhaju se svaki drugi dan.
Smokići i keksići se jedu ali puno rijeđe. Jabuka uvijek sat i pol prije ručka, jer aktivira glad. Mlijeko samo ne želi, ali s čokolinom ga unese po pola litre dnevno.
Takvim načinom pojede sve što mu treba u toku dana.
I još nešto, bolje da svaki dan jede jedno te isto, nego da ne jede ništa.