Kao sto kaze naslov topica, voljela bih cuti vasa mastanja, razmisljanja i zamisljanja...
Sto mislite, kako ce vam izgledati dani nakon rodjenja vaseg djeteta? Sto cete raditi? Kako cete se osjecati? itd.
 |
|||
|
|
|||
Kako zamisljate dane nakon rodjenja vaseg djeteta?
Kao sto kaze naslov topica, voljela bih cuti vasa mastanja, razmisljanja i zamisljanja...
Sto mislite, kako ce vam izgledati dani nakon rodjenja vaseg djeteta? Sto cete raditi? Kako cete se osjecati? itd.
to pitaš prvorotke ili?
ja bi recimo baš tebe pitala
uuuuuuuuuu
ajme
ja ću se izjasnit poslije par prvorotki
Ja stalno mislim kak ću biti iscrpljena i nenaspavana...
Mrzim sama sebe jer je to razmišljanje tak sebićno.
Ali. onda dok se sjetim tog malog stvorenja koje me toliko treba...
kad sam vidjela naziv teme i autora...morala sam uletiti i provjeriti da li nam to šefica od foruma ima što reći????
a gle sad kad ulete sve one četerice....
ja patim od opce amnezije (sto se tice bolova, neprospavanih noci itd..) - nadam se da cu imati trece dijete i da ce mi dani nakon poroda biti prekrasni, idilicni.... mazit cu se sa bebicom, provodit cemo vrijeme zajedno, pricat cu joj, pjevati, nositi, nunati - sve sto radim sada sa zachom.
samo u toj idili i mojim mastanjima, beba ce spavati cijelu noc.
Evo jedne prvorotke
ništa ne zamišljam, jer neznam što očekivat, kakva će beba biti.......
Maštam o tome da nam dojenje krene bez problema i da beba bude zdrava.....
a sigurna sam u to da ću uživat u svom djetetu bez obzira na neispavanost i umor i sve ostalo što roditeljstvo donosi
ja mastam da dan nakon poroda mogu sjest u turski sjedjer tako inace sjedim i to bi znacilo da sam uspjela izbjec rezanje... sto se bebe tice, tu ocekujem sve najdivnije, premda nemam nikakvu ideju kako ce to izgledati
momze, jel meni nesto promaklo?momze prvotno napisa
ja patim od opce amnezije (sto se tice bolova, neprospavanih noci itd..) - nadam se da cu imati trece dijete i da ce mi dani nakon poroda biti prekrasni, idilicni.... mazit cu se sa bebicom, provodit cemo vrijeme zajedno, pricat cu joj, pjevati, nositi, nunati - sve sto radim sada sa zachom.
samo u toj idili i mojim mastanjima, beba ce spavati cijelu noc.
Ja se ponadala kad sam vidjela koliko je postova, a kad ono svi o svacemu
Dajte iskusne zene, pustite ove buduce da dodju do izrazaja. NJIHOVO misljenje zelim cuti 8)
Dok sam bila trudna s Jelenom i naravno čitala sve što mi dođe pod ruku redovno sam preskakala carski i maštala samo kako će ju staviti meni na prsa!
Sve palo u vodu! Rodila na carski!
Bas sam neki dan razmisljala o danu poslije, naravno ja zamisljam kako cu roditi po noci i kako cemo se ja i mrvica ujutro probuditi u istom krevetu, kako ce dojenje profunkcionirati i sve ce biti lijepo ... nemam u glavi konkretnu sliku osim da cu biti sretna, presretna i da cu imati osjecaj da mi je cijeli svijet pod nogama i da se zaljubljujem preko usiju u mali smotuljak pored mene
... ali sa druge strane osjecam neki strah, bojim se hocu li uspjeti osvariti svoj porod ili cu upasti u zrvanj nasih bolnica i osjecati se totalno jadno i prevareno ... hoce li me izdati hrabrost kad stignem u radaonu i kad mi doleti sestra sa dripekom ja necu stici reci ne ... e toga se bojim, bojim se da ce neki drugi ljudi voditi moj porod ...
smiju svejedno i one s više djece (mislim, ja sam i buduća...)?
ja maštam o tome da mi naraste još jedan par ruku, jer koliko se sjećam dana nakon drugog poroda, trebat će mi
zamišljam zadovoljnu i mirnu bebu, koja dobro i polaaako i duuugo siki, pa ja mogu čitati/pričati s djecom i mm/kartati/igrati čovječe ne ljuti se/jesti itd. s bebom na siki...
prvi put sam strahovito romantično zamišljala dojenje, pa me zatekla razdvojenost od bebe, beba našopana adaptiranim koja plače i ne sisa i pravi mi ranice i mastitis kao šlag na kraju...
drugi put nisam baš previše razmišljala i bilo je relativno naporno ali sam znala što me čeka i zato je bilo lakše (iako se sjećam dana kad je D. sisao, ja pokušavala pratiti sv. misu na tv jer se uspijevala maknuti iz kuće ni iz pidžame, i istovremeno sam pauli crtala slova, bojala i izrezivala...)
a sad si nekako zamišljam da bi s trećim djetetom trebalo biti lako jer sam i previše puta čula da se treće dijete odgaja samo od sebe...pa se možda opet iznenadim
Ha, o ovoj temi puno razmišljam kako se porod bliži. Ja to zamišljam kao neku interkaciju mene i bebe. I tata je negdje u pozadini, mazi nas, ali bebo i ja smo glavni. On puno ciki, ja sam umorna i presretna. Kad ne spava, nema veze, opet je tu cika. Zamišljam tu godinu kao razdoblje našeg povezivanja, upoznavanja, i ne bojim se ničega. Ako su naše mame mogle, i mi ćemo. Jedva čekam primiti ga i ruke. Šetati s njim, ležati pored njega, dojiti ga, čuti ga kako se smije, kako izgovara prve riječi, ali svjesna sam izolacije od dotadašnjeg načina života i toga se najviše bojim. Da ću potpuno izgubiti interes za posao, i ostati zauvijek kući s ovim djetetom i hrpom buduće djece. I živjeti kao ona simpa debela žena i Delboy u Dražesnim pupoljcima svibanjskima. I uopće mi to nije loše...
A stvarnost ćemo nekako prilagoditi, da se i radi, i ima obitelj. Ali znam samo da ću radije platiti nekome da mi počisti, ako budem radila do 7 kao prije, da imam vrijeme za dijete, jer oni moraju moraju moraju biti na prvom mjestu.
Ja zamišljam da ću nakon ugodne večernje šetnje po svježem zraku, odšetati do bolnice, čavrljati s MM-om u rađaoni, te roditi moju curicu uz dva-tri stiska, staviti ju odmah na prsa i ona će sama naći put do cike. Onda će nas oboje urediti, očistiti, presvući u čisto te staviti na spavanjac. Ujutro kad se nas dvije probudimo, ona će me samo gladno pogledati, staviti ću ju na ciku kao da to radim godinama bez prestanka i onda ćemo se maziti i gugutati si. Tako dva tri dana u bolnici, nakon toga i doma. Ja ću uvijek znati čim ju pogledam što trebam učiniti; presvući, podojiti, maziti; ona će mi odobravajući gugutati što sam joj tako dobra mama. I svi će se diviti kako moje dijete nikad ne plače i tako lijepo napreduje.
( u tu utopiju bi ugurala i da negdje usput izgubim cca 20 kg poslije poroda, da mi se ten popravi i kosa postane sjajnija i svježija)
Haha, ovo je genijalno, i ja bi tako.
Kakva su mi razmišljanja, zamišljanja...joj svaki dan drugačija.
Šta se tiče neprospavanih noći....to mi uopće neće biti teško, jesam spavalica ali mi to neće biti problem.
Čitala sam u jednoj knjizi ( O trudnoći i porodu) da sve one neprospavane noći koje nas sada muče (bolovi u leđima, odlasci na wc...) su pripreme za dolazak bebe tj. da se mama navikne da nema spavanja.
Najviše me strah onoga u bolnici, da li ću se moći izboriti da mi dijete ne dobije bočicu, da li će mi pomoći oko dojenja.
Želim dojiti, to je ono šta jedva čekam....da dojim svoju bebu
Čitala sam da bebe u skokovima u razvoju su doslovno cijeli dan na cici i vjerujem da to može biti teško i naporno, ali to su sve ljepote dojenja i ja ih želim osjetiti
Strah me poteškoća kod dojenja i da ih neću na vrijeme prepoznati.
Kada dođemo doma, želim da smo muž, ja i naša beba potpuno sami i da se samo mazimo
Sada ne želim nikakvu pomoć od mame/svekrve jer mislim da ćemo sve nas troje uspijeti, a i ne želim nikakvo nametanje sa savjetima.
Želim da te prve dane postojimo samo nas troje.
Najbitnije mi je od svega da mi muž u svemu pomaže i da od njega imam veliku podršku kad ili ako mi bude u bilo kojem trenutku teško.
Egica, nisi nista propustila, to su samo moja mastanja koja ce se, nadam se, jednoga dana i ostvariti.
i ja sam tako mislila u pocetku, a sto bih sada dala da Zach hoce dojiti po 2 sata kako je to nekada radio. sada tek vidim da mi je to bio odmor - mogla sam odspavati, pogledati film, procitati knjigu... a sada, pocicia 5-6 sekundi, pa odtrci, pa opet 5-6 sekundi i tako u krug....
Anchie76, evo bjezim sada - nek se javljaju druge cure.
Hm, pa ja pretpostavljam da cu biti kronicno neispavana, ali sretna i presretna.
Iako u mom slucaju imat cu pomoc sveki koja i sada kuha, pere, pegla ... a k tome mi je i najbolja prijateljica (ima i toga
Tako da cu sve vrijeme moci posvetiti samo bebi.
Iako mislim da ce biti puno nedoumica i briga i bojazni dali sve radim kako treba.
I ja sam to očekivala, i da ćemo se natezati s dojenjem, i da će me sve boljeti poslije poroda...
A kad tamo: dojenje krenulo (do danas je tako) ko u priči, bez ijedne komplikacije (mislim da je tu u prvom redu zaslužan 24h rooming in u Vž :D ), mene uglavnom ništa nije boljelo (nisam rezana, mrvicu popucala, sjedila 5 sati poslije poroda), nisam baš bila ni nenaspavana.
Sve u svemu bilo je puno bolje i lakše od očekivanog.
Ja sam puna strahova. Želim imati prirodan porod. Voljela bih kada bih stvarno uspjela izbjeći rezanje. Ona tri dana mislim da neću shvaćati šta se desilo i da je ta mrvica u mojim rukama stvarno moja. Mislim da će nam trebati neko vrijeme da se priviknemo na dojenje ali vjerujem da ćemo uz malo strpljenja i to vješto savladati. Znam da ću biti do ludila zaljubljena u to malo stvorenje i da ću skupa s njim proplakati grčeve ali isto tako smijati se svakom pokretu i slučajnom osmijehu koje to stvorenje bude napravilo. Mislim da ću biti neispavana i iscrpljena ali isto tako da ću to sa ljubavlju koju imam u sebi junački izdržati. Ponekad imam tako povjerenja u sebe a ponekad je u meni strah da neću biti sposobna. I to se izmjenjuje ovisno o danima. Ali imam predivne osobe oko sebe i vjerujem da kad budem imala ikakvih problema oni će biti tu da mi pomognu i da me dignu.
Ja sam nekako prerealna. Ne mastam o nikakvoj idili, nego se trudim sto bolje pripremiti na sve sto se moze dogoditi. Zelim u svakoj problematicnoj situaciji postici smirenje i ne gubiti zivce zbog nicega, nego preko svega proci s osmjehom, sa svojim malenim cudom u rukama. Uzasno sam uzbudjena i svaku noc sanjam nesto vezano uz bebaca (prilicno zanimljive i cudne snove
Ja sam prvorotkinja i takodjer ne razmisljam romanticno o danima poslije..nekako stalno cujem price kako je poslije poroda gore nego sam porod pa tako i ocekujem. Bojim se bolova od rane, iscpljenosti, teskoca s dojenjem i i osjecaja nemoci (znam da cu biti prilicno ovisna o drugima, a to ne volim). no nekako ocekujem da ce ti problemi relativno brzo proci i da cu zaboraviti na njih i da cemo beba i ja uzivati zajedno u krevetu. slika: dojim ju(uspjesno
ja maštam da ću smjeti pišati kad mi se piša
evo ja sam friška. zamišljala sam kako dolazimo doma iz rodilišta, bebu stavljam leć na kauč... i šta onda :?
uuužasno me bilo strah toga šta onda.
u onom smislu, šta se uopće radi s bebom kad je sita, presvučena i ne spava. i još se nisam oslobodila toga straha. od dana kad sam dobila prvi uzvraćeni osmjeh sve je malo lakše. ali zapravo jedva čekam kad ćemo prvi dan za ručicu pa u šetnju. često maštamo o danima kad će počet lutke, sličice i slatkiši. a to spada u kategoriju pazi šta želiš, moglo bi ti se i ostvarit
ak ti to kaj znaci ja sam u bolnici jedino tak mogla i sjedit iako nisam izbjegla rezanjeja mastam da dan nakon poroda mogu sjest u turski sjed
i btw. ka d se sad idem prisjecat ne sjecam se uopce da sam imala nekih strahova
znala sam da ce sve bit super kad dojemo doma i da cu i ja uspjet sve shendalt kak su i svi ostali
Ja ću roditi bez presinga i intervencija, MM, babica i ja. Bebe će dobiti sisu, a mi čekamo da pupčana vrpca odpulsira. Mislim da će biti oko 18 sati pa da imamo cijelu noć za maženje u troje.
Onda ćemo zaspati.
Kad dođemo doma samo ćemo se gledati i sve će biti super. "Osuđeni" smo na dojenje (jer bočica nemamo
(I svaki put zasuzim na ovakva razmišljanja, jer sam najsretnija žena na svijetu; imam super M i čekamo svoju prvu bebu)
A tek kakati bez problema...
Iskreno, izbjegavam misliti o tome jer sam po prvi puta u životu u situaciji u kojoj ne mogu niti naslutiti što me očekuje po rođenju... Prije svega, u svojoj glavi sebe uopće ne doživljavam kao mamu jer i dalje sama sebi djelujem previše djetinjasto.
cuj, u mojoj okolini nitko nije uspijevao sjedit nikako tako da me ovo tjesi... anyway, ak se uspijem tako razvuc, to mi je dosta - samo da ne budem tak lose da moram lezat ko deblok ti to kaj znaci ja sam u bolnici jedino tak mogla i sjedit iako nisam izbjegla rezanje
Mamita (napisa):
ja maštam da ću smjeti pišati kad mi se piša
A tek kakati bez problema...
tome se i ja nadam!!!
kad dodjemo i bolnice smjestiti cemo se u svoju sobicu i zajedno sa tatom uživati cijeli dan,
a baka će doći u goste da uskoći ako nam negdje zapne....
Ja se nadam brzom porodu I da odem doma sto prije. Uzasavam se duzeg ostanka u bolnici ako dijete dobije zuticu ili slicno… Samo da se dokopam nase kucice I onda ce sve biti lakes I ljepse. Sada ne zelim doma ni mamu, ni sestru, nikakve pomagace osim MM koji ce biti stalno sa nama doma. Nasmijem se kada pomislim da nas dvoje kako prvi puta mjenjamo pelene ili kupamo bebu hehe J definitvno znam da nam nece biti dosadno. Nekada se to cinilo kao daleka buducnost, ali sada vec lagano kuca na vrata. Ma mislim da ce to nama ici lako I jednostavno, barem se tome nadam…
evo i mene :D
u rodilištu, za sada (nisam još detaljno razmatrala ostale faktore) želim prvenstveno:
da MM opet bude sa mnom.
da se za vrijeme trudova mogu slobodno kretati, šetati, skakati na lopti.
da odmah po porodu dobijem bebu na prsa, da nas puste da dojimo i da se mazimo, te da ne režu pupkovinu dok ne prestane pulsirati.
također želim rooming-in, beba mora stalno biti sa mnom.
ozbiljno sam uvjerena da će mi se to sve ostvariti.
kad dođemo doma:
e tu počinjem razmišljati samo o zari :/
osjećam se potpuno sigurno oko njege i brige za bebu, tako da me tu ništa ne brine. zara je bila užasno zahtjevna beba (skoro pa 24satno dojenje tijekom prva 2 mjeseca, stvarno ne vidim da može biti teže od toga - osim ako nešto s dojenjem ne pođe krivo) pa sam spremna na sve.
dakle, ja sad razmišljam samo o tome hoću li se dovoljno moći posvetiti zari, da li da redovno odlazi u vrtić, ili da je neko vrijeme ostavim doma (tjedan, dva, mjesec, dva..???), kako ćemo organizirati odlaske i dolaske u vrtić (jer to radim ja, a i neću da to obavlja MM jer će onda jadna biti u vrtiću od 7.30 do 17.00 a to mi je predugo), što ćemo s cicom (ona sad doji 2 - 3 puta dnevno, na moje inzistiranje, ona bi puno češće htjela - a ako će beba stalno dojiti, kako ću njoj ne dati) bla bla bla
vidite da sam opsjednuta zarom, a o bebi ni trc :/
s druge strane, jedva jedva jedva čekam da malenu sićušnu bebu spremim u maramu, zaru za ruku, pa u park (a termin mi je taman u proljeće, držim fige da bude prekrasno vrijeme pa da u potpunosti uživamo).
veselim se i tome što će ova beba biti u platnenima, joj imam već takvu preslatku kolekciju XS i S pelenica
što se tiče pomoći u kući, hm, sa zarom sam doslovce stalno ležala, i ništa ništa ništa nisam mogla napraviti.
mama i sveki su mi kuhale (ali ne kod mene, ne ne, to ne može, svaka kod svoje kuće za po 3 dana, a onda mi samo donesu lonce i potjer doma
sad se nekako osjećam sposobnija, kao da ću moći to sve i sama. zapravo, uvjerena sam da ću moći.
a ako neću, bit će scenarij kao i nakon prvog poroda.
glavna motivacija za prirodni porod koji sam dogovorila u rijeci mi je ta da se sto prije oporavim od poroda, da se sto prije vratimo doma i da imamo sto manje komplikacija. vecinu toga zelim zbog m. mislim da je dovoljno ispastala sto sam vecinu trudnoce morala mirovati i zadnjih par mjeseci vise ne mogu s njom ni u park niti je nositi, tako da isto jedva cekam beba u maramu, i s m. na igranje u park. zamisljam i da cu biti u tako super formi nakon poroda da cu peci kolace za bozic, kititi bor s djecicom i sve tako nesto idilicno...
inace sam s m. imala sve moguce komplikacije nakon poroda i cijelu prvu godinu fizijatre i ne znam sto sve ne, tako da mi se cini sto god da se iskomplicira i kako god da mi bude zahtjevna ova beba, bit cu na sve spremna. plus prednosti ako sto je vjestina dojenja u marami i sl. mislim da mi mora biti lakse ovaj put.
a i imam pomoc od sveky, s m. mi nitko nista nije pomogao cijelu prvu godinu.
sve u svemu sam optimisticna. vazno da porod prodje ok.
Ma srećice, ništa se nemoj toga bojati... ja došla u predrađaonu, kaže dr "ma vi ste brzo gotovi, već 6 prstiju otvoreni, brzo ćemo mi to..."
kažem ja "pa sad, možda i hoćemo, ali ni slučajno ne želimo drip, a niti ništa drugo, osim svog muža..."
i nitko niš nije prigovorio. i kad sam babicu zamolila da me ne reže ako je ikako moguće, rekla je "ok, potrudit ćemo se, nema problema..."
nemoj se bojati, samo reci što želiš, nitko se neće ljutiti, ipak je to tvoje dijete koje ima pravo doći kad želi a ne kad bi doktor htio jer bi baš pogledao neki film na tv-u...
Iskreno nije da o tome nisam razmisljala ali nisam bas sigurna što bi očekivala jer nije da nisam spremna na stvari koje me ocekuju vec sam definitivno tip koji se jako brzo prilagođava situaciji tako da vjerujem da cu i to obavit na taj nacin! sa cjelom se pricom moram suocit sama ( nije da necu imat pomoc od nikoga ali uz mene nece biti MD ) ali ipak znam da da cu uspjet i da sam uvjek bila borac a to cu ostati i kad se beba rodi a to zelim i svoje djete naucit jer mislim da mi je to puno pomoglo u životu!
Kada već zamišljamo:
Roditi ću brzo, noću, neću biti rezana, sa mnom će biti MM, a kći ću dobiti odmah u ruke (prsa). Iz bolnice će me pustiti ranije zbog nekog spleta sretnih okolnosti. (tako je bilo prvi put)
Kada dođemo doma moj sin će se oduševiti svojom sestrom i zaboraviti na sve ružno što je pričao o njoj tijekom trudnoće, a ja ću se baciti na organiziranje njegovog rođendana koji je malo iza termina. Mala će biti prekrasna i predobra, jest će i spavati bez problema, a ja ću imati vremena pomoći sinu da vrlo uspješno završi vrlo stresan 7. razred. A ako beba i ne bude predobra uzdam se u maramu. Vezat ću je uspješno od prve, staviti dijete na sebe i odrađivati obaveze prema ostatku obitelji. Moj vrlo suzdržani muž će se pretvoriti u oca s reklame i sigurno, samouvjereno i s puno ljubavi baviti se djetetom. Neću ga moći prepoznati. I za kraj, mama, koja živi ispod mene posjetit će nas samo jednom u tjedan dana.
Naravno da ne očekujem da stvarno bude tako, ali vjerujem u sebe i svoju obitelj da ćemo, kada to bude potrebno, svi izvući najbolje iz sebe, a osim toga, priroda se pobrinula za sve. Kada sam, davno, rodila prvo nitko mi nije pomagao (osim oko kuhanja) i sinčić je vrlo brzo i uspješno postao sinčina. Kako, zašto? Nemam pojma. Jednostavno je.
Nakon puno neplodnih godina nosim blizance i
uopće ne mogu zamisliti dan kada ću ih vidjeti, pomirisati i stisnuti uz sebe.
Ne mogu pojmiti toliku sreću nakon svega što sam prošla.
Samo molim Boga da budu živi i zdravi.
vidim da nisi tražila savjet, al ja ću ti ga ipak dati
a za tandem, zovi
ma jesam jesam
zapravo ju planiram ostaviti doma, samo ne znam na koliko.
i užasno me muči kako da je nakon toga vratim u vrtić :/
kad već ne znaš na koliko, evo ti još jedan
al, to ćeš najbolje vidjet kad vam krene. I super je da rađaš u proljeće, puno vani i i tak, bit će stvarno lakše.
Ja sam Jana vratila u vrtić nakon šest mjeseci jer sam počela raditi od doma tada. Inače bi ga sigurno ostavila cijelu godinu. On je, doduše bio i nešto mlađi.
a ona će ići onda 6 mjeseci u vrtić.
i kaj onda pauza od 5 mjeseci, i kak će to onda izgledati na jesen (beba smije biti doma, mama je doma, a ja moram u vrtić?)
izgleda mi da će to ići lakše ako ostane kraći period doma :/
Ja isto mislim da je ne bi trebala ostavljati doma predugo. Lea je krenula u vrtić kad je Lana imala negdje 5 tjedana.
Mislim da ćete na jesen ponovno morati prolaziti adaptaciju kao i prvi put.
Ovako ona već ima neki svoj ritam i vjerojatno taj vrtić smatra svojim poslom, obavezom, što li, i mislim da će joj biti veći šok ako ga prekinete na dulje vrijeme
Ne znam, ja sam prvenstveno razmišljala o tome da mi je važno da se oni inicijalno zbliže, upoznaju, odnosno, to mi je bilo prioritetno, a ostao sam nekako mislila rješavati kasnije kada se uhodamo, odnosno ne opterećivati se puno unaprijed.
S tim da ti kod nas nije opcija bila da ga ja kupim i odvodim jer je vrtić u gradu a ja bez auta, dakle, bio bi u vrtiću po cijeli dan da je išao. A to mi je bilo neprihvatljivo.
S tim da le Lea tad prvi put krenula u vrtić, a mislim da je Zari olakotna okolnost to što je već adaptirana
Željela bih roditi vaginalno, potpuno prirodno ne mogu radi prvog carskog, ali pomirila sam se s tim. Dakle, u rodilištu slično kao i Lutonjica.
A doma, hm, jedini mi je problem da li ću stići sve oko Lovra. Ne želim ga odvajati od sebe, tj. to mi nije ni opcija. Više se brinem da se on ne bi osjećao zapostavljen. A što se tiče bebe, iako sam propustila Lovrina prva dva mjeseca, uopće me nije strah da neću znati. Zapravo jedva čekam da uživam s bebom. I nekako mislim da ćemo biti toliko sretni da nam ništa to neće pokvariti.
I, ja sam jana ponovo slala u vrtić usred godine, jer je Nola rođena u jesen :/ , ali nisam imala izbora i svejedno mislim da mu je to vrijeme doma bilo strašno dragocjeno, bez obzira što se ponovo adaptirao.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom