U bolnici je jedna beba plakala jer joj je mama otišla prošetati baš kad su donijeli djecu na dojenje. Rodilja pored mene je nakon nekoliko minuta ustala i rekla da će ona maloj dati sisu jer ne može više slušati taj tužan plač. Uto se mama vratila, a kad je čula što je ona žena namjeravala učiniti rekla je da bolje ne. A zašto?
Što joj je bilo tako odbojno u tome da netko pomogne njenom djetetu?
Čitala sam i gledala filmove, čula od bake i drugih starijih žena o rodiljama koje su dojile svoju i tuđu djecu, i to je bilo normalno. A danas?
Nisam tako bliska s ovom mojom frendicom, zovem je frendica jer se znamo već stoljeće, ali evo baš u ovakvim prilikama vidim kakvo je to naše prijateljstvo, vrlo prozirno. Nema to sad veze što je to baš ona, kad pravo razmislim ne znam kome bih ja sama ponudila mlijeko (možda dvjema najboljim frendicama), a još manje kome bih dala svoje dijete na podoj.
Mući me to što bi to trebalo biti normalno, nešto u čemu bismo mi žene trebale biti solidarne jedna s drugom i pomoći si međusobno (muškarci tu stvarno ništa ne mogu), a imam dojam da se o tome niti razgovara niti da to žene čine.
Ima li tko da me razuvjeri?