Ni ja nisam bila na SD. ali imala sam 24-satni rooming in u Klc. I ni trena nisam ispuštala bebu iz vida, osim kad sam se išla tuširati (tuš je na kraju hodnika, živi bed) dok je mali spavao. Znalo se dogoditi da ga čujem kak se probudio i plače, pa brzo trči ispod tuša k njemu. Prepoznavala sam njegov plač već drugi dan. Sestre nisu bile ni malo susretljive, pa sam se trudila da što više brinem o njemu. Presvlačenje su one radile, mi nismo smjele. Nekoliko puta su čak micale bebu meni iz kreveta. Ja unutra, one van, makar nisam ni spavala prva tri dana i noći. Naučila sam doslovce spavati s jednim okom otvorenim. Ali nije mi nimalo žao, uživala sam ga gledati, maziti, učiti se dojiti (bez pomoći sestara, ali uz SOS telefon). Prvih nekoliko dana nisam spavala ni kad je on zaspao, od silne uzbuđenosti. Cijelo vrijeme sam se smijala njegovim grimasama.
Ranije je jedna kolegica s posla komentirala kako je prije bilo bolje, da su bebe bile u posebnoj sobi, a sad su cijelo vrijeme uz mame (rodila je dvoje!), pa nisam ništa kužila, po meni briga za dijete počinje odmah po rođenju, a ne četiri dana kasnije.