dajuci djetetu da se "samo odgaja". veeeelik promasaj.
Ah tu smo... misliš da se naša djeca sama odgajaju, da im je dozvoljeno sve i svašta: od bezobrazluka do samovolje. Ili da je djetetu i kroz fizički obračun (ne znam više kako bih to nazvala) moguće pokazati brigu, ljubav i strepnju... odnosno, ako dijete ne udariš i ne usmjeravaš ga.. e pa nije tako!
Usmjeravamo mi svoju djecu na pravilan put, samo smo odabrale teži način. Teži je, jer iziskuje puno više truda, samokontrole, umijeća pregovaranja i još puno više toga - osim ljubavi.
Kao što reče čokolada (i ja vjerujem da je u pravu) tretman je naslijeđen iz vlastitog djetinjstva. Ja mu se odupirem. I košta me živaca, vjeruj. Ali ne žalim truda jer vjerujem da je moj način dostojanstveniji od pljuske. Ja djecu učim da razmišljaju svojom glavom prvenstveno. Vjerujem da mi sin s novogodišnje proslave neće doći pijan i napušen sa svojih 14 godina (jer, najgore što mu se može dogoditi je da dobije batina i to mnoga djeca rizikuju, vjeruj mi, Hana_Sara) jer ni u kom slučaju neće dozvoliti da poljulja ili sruši naše, ukazano mu, povjerenje.
Ako se i dogodi da u nekoj situaciji zastrani (a dogodilo se nedavno) nismo to uzeli kao mjeru za fizičku kaznu (jer sam ga, u tom slučaju, mogla zatuč) već sam mu to podastrijela kao dobru životnu školu i vjerujem da iz te škole neće izaći kao ponavljač. Nekad ga podsjetim na onu, narodnu, da pametan uči na tuđim, a budala na svojim greškama. I razgovaramo. Puno. O svemu. I ne mogu zamisliti njegov pogled da ga pljusnem. Ni troipogodišnje malene.
Kako reče Zorana, treba se samo suočiti sa svojim slabostima i raditi na njima. I zanemariti obiteljsko naslijeđe.
Pošto kažeš da je to tvoj izbor koji ti se nametnuo kao ispravan od djetinjstva na ovamo - što reći osim da se ne slažem?
Mi i tako ovdje samo razmjenjujemo mišljenja, razgovaramo, zagovaramo svoje stavove, argumentiramo nekad rukama i nogama i većina se ne slaže s tobom, i samo je u tome stvar. Nitko nije neprijateljski raspoložen.
