ne zelim da mi dijete bude/postane umjetnik?!

[lucky day]

da ne idem u off topic na 'no sports! a potaknuta ovom recenicom:

Inače, ja sam zaključila da ne želim da moja djeca budu umjetnici - mislim da je to užasno težak, frustrirajući život pun rizika od psihičkih kriza.

otvaram novi...
izjavom da je bodano ustvari jedan mit o umjetnickom zivotu... zasto? zato jer tezak frustrirajuci zivot sa SIGURNIM psihickim krizama dolazi upravo iz ne zivljenja nase kreativnosti... dijete (niti sebe ) ne mozemo zastiti od toga braneci im da se bave onime za sto osjecaju duboku potrebu ili plitku, nije bitno.... dapace, time im osigurevamo upravo ono od cega ih mozda u najboljoj namjeri zelimo zastititi... upravo tu bol, frustraciju i psihicke krize...
radije, naucimo ih najbolje kako znamo i umijemo , da tu bol kanaliziraju kreativno...
a umjetnici patnici su cesto umjetnici koji su (trenutno) blokirani... ili tu sliku dobivamo kroz rad nekih umjetnika kojima je njihova bol veliki izvor inspiracije... i tako ju dobro prenose - da dobivamo sliku da je tako stalno... i da je sigurno intezivnije od nase svakodnevne boli... to je jednostavno laz! i to je jednostavno znak da su ti umjetnici tako dobri u komuniciranju svoje nutrine...

nekad je dovoljno i ne braniti im ali ih konstatntno upozoravati koliko je opasno to sto ih zanima... ili im, tako malima, vec usadjivati strahove od egzistencijalnih problema, psihicke boli, kritike...
nasi kreativni snovi i zudnje dolaze iz prirodnog izvora, nase prirode... i kako se krecemo u smjeru nasih snova krecemo se sve blize nasoj istinskoj prirodi...
zar zelimo nesto drugo za nasu djecu? pa makar to bilo i u najboljoj namjeri?
kao sto se na topicu o sportu govorilo o opasnostima profesionalnog sporta - mozemo i ovdje govoriti o opasnostima visoko profesionaliziranog i specializiranog umjetnickog zivota... zasto ne? uvijek sam za konstruktivnu kritiku 'visoke' umjetnosti... i umjetnosti u uzem smislu... i stereotipnih pogleda na umjetnost... i stereotipnih umjetnickih vrijednosti...

ali mi se cini jako opasnim da mi odredjujemo do koje ce granice kreativni zivot naseg djeteta ici... u kojem smjeru...
koju sirinu spektra umjetnickih aktivnosti ce obuhvacati...
koje rezultate smije (ili pak - mora) poluciti...
koju dimenziju zivota ce obuhvatiti...

duboko osjecam da moramo aktivno kao roditelji raditi na tome da niti svoje ambicije ali ni svoje strahove ne prenosimo na dijete... dozvolimo si da oni ostanu nasi strahovi i nase ambicije... u sto vecoj mjeri...
dozvolimo si i da o njima ucimo uz nasu djecu...

a zastititi ih mozemo najbolje tako da znaju da smo im, kad se cijeli svijet oko njih rusi, mi sigurna oaza, podrska, okrjepa... cak jednom kad nas vise ne bude na ovom svijetu - da sjecanje na nase rijeci i djela u njima budi zelju za srecom i zivotom kakvog zasluzuju, da im daje snagu i poticaj... strahove i probleme ce ionako lako naci drugdje...
zastititi ih najbolje mozemo da im dozvolimo da u potpunosti razvijaju i zive svoj kapacitet za srecu...
da vole sebe upravo takvima kavi jesu...

a to se najbolje uci primjerom...


'nothing has a stronger influence psychologically on their environment and especially on their children than the unlived life of the parent'
c.g. jung

[MGrubi]

meni je mama dopustila uništavanje zidova s bojicama u danas sam arhitekt

[mamma san]

samo želim reći da jedino što želim svojem djetetu (što se tiče struke) da pogodi baš ono što mu se sviđa! Pa ako je to neka umjetnost, smetlarenje, popravljanje, i bilo što drugo...želim mu uvijek samo sreću.

Jedino što mu želim omogućiti dovoljno veliku paletu mogućih interesa...pa neka izabere!

[čokolada]

Inače, ja sam zaključila da ne želim da moja djeca budu umjetnici - mislim da je to užasno težak, frustrirajući život pun rizika od psihičkih kriza.

Teško je generalizirati, što to znači - ne želim da budu? Mlada osoba odabrat će svoj put htjeli mi to ili ne. Znam primjer dečka iz srednje glazbene škole, bio je talent kakav se zaista rijetko susreće, a roditelji su bili strogo protiv "umjetničkog posla", pa je njima za ljubav upisao medicinu. U rekordnom roku im je servirao diplomu, otišao van i upisao Muzičku akademiju, diplomirao ... i ostao tamo raditi i živjeti.
U umjetničkim zanimanjima, tj. od same prodaje slika, honorara od koncerata ili predstava i sl. rijetko tko baš živi (ne samo kod nas nego i vani), samo oni najveći ili najsnalažljiviji, ili oni već otprije materijalno osigurani. Većina ima neki stalan posao.

[summer]

Mozda ste prestrogo shvatile citat - ne zelim da budu ne znaci, da ce im se ona mijesati u odabir ili im nesto nametati. Ni ja ne zelim da mi dijete ostane na srednjoj skoli, da bude profesionalni sportas, da bude stilist itd. - ali postivala bih to i podupirala ako bi to stvarno bila njegova zelja.

I nazalost istina, rijetki umjetnici zive iskljucivo od svoje umjetnosti...

[Zdenka2]

To su mitovi i predrasude. Umjetnost je posao kao i svaki drugi. Mnogi ljudi misle da umjetnici zapravo ništa ne rade, ali se oni itekako narade, ako hoće raditi, naravno, kao i druge profesije. Živim s umjetnikom 20 godina i još nikad nije upao u tešku psihičku krizu, skroz je stabilan i sređen. Čak bih i voljela da ponekad malo "zabrazdi", ali eto, umjetnik je, ali nije i frustriran.

[anek]

živjeli umjetnici! :D
ja bih recimo radije da mi je dijete u umjetničkim vodama, nego nekim drugim, bez obzira na svu egzistencijalnu nesigurnost koja se veže uz umjetnost/u hrvatskoj/, što naravno ne znači da ga neću podržati i poticati i za bilo što drugo u čemu će se on pronaći.
za svakog pravog umjetnika umjetničko izražavanje je potreba, i grijeh je to zatomljavati zato što netko ima druge vizije o sigurnoj budućnosti svoga djeteta.
dakle; ako će silno željeti u životu npr. slikati, pa nek slika; ja ću mu moći iz prve ruke reći kako to funkcionira ovdje - čitav je život i svijet pred našim klincima, i želim im iskreno da svi ostvare SVOJE snove.

by the way, moja mama, tata brat, muž i ja - svi smo u umjetosti

[lucky day]

slazem se s cokoladom da ce mnogi koji osjete poriv za bavljenjem umjetnoscu naci nacina da to ostvare... pogotovo ako su dovljno jaki da nauce od prepreka napraviti odskocne daske...
no, eto, neki ne uspiju... ili im je zivot puno tezi/gorci zbog toga... i neke prepreke zauvijek ostaju prepreke...
ja svom djetetu ne zelim biti prepreka...

a ovo je jos jedan mit i predrasuda...

I nazalost istina, rijetki umjetnici zive iskljucivo od svoje umjetnosti...

a evo zasto je to samo relativna istina, usudila bi se reci neistina:

1. puno umjetnika odista zivi od svoje umjetnosti i to cisto pristojno, da ne velim cist nepristojno-pristojno
2. puno doktora, fizicara, automehanicara, kuhara itd. - ne zivi od svog zvanja, u hr ali i vani
3. puno doktora, fizicara, automehanicara, kuhara itd. - ne zivi od svog zanata ali zivi od umjetnosti...
4. puno umjetnika djelomicno/povremeno zivi i od svoje umjetnosti
5. poznajem umjetnike kojime je ne samo ok sto ne zive od svoje umjetnosti nego im je to svjesni odabir i na taj nacin uspjevaju (na zalost, nekima je to jedini nacin) zastititi svoj kreativni proces od sindroma 'bestsellera'...
6. ne deklariraju se svi umjetnici kao umjetnici, niti su svi deklarirani umjetnici to nuzno i po sadrzaju...

no, pitanje bi bilo, posto je ovo topic o odgoju:

cak i da je gornja istina 'statisticki istinita', zar cemo svoje dijete odgajati kao statistiku?
hocemo li ovu gornju 'istinu' napomenuti svom djetetu?
hocemo li ju konstantno napominjati?
zasto?
da li mislite da je u redu da se malim potencijalnim umjetnicima prenose strahovi od egzistencijalnih problema prije nego malim potencijalnim odvjetnicima ili trgovcima?

uh, nadam se da kuzite na sto ciljam...

[summer]

A stvarno, sta napravi od jedne moje recenice... Naravno da je to samo moje misljenje i temelji se na mom zapazanju... A i anek i cokolada su napisali slicno, drugim rijecima.

I ne smatram da bi to trebalo uopce napominjati djetetu niti sam kako na to aludirala - pa ne bih mu napominjala ni da kao keramicar moze vise zaraditi od npr. profesora u srednjoj skoli...

[Zdenka2]

Umjetnost i znanost nisu "posao" nego poziv, način života. Kad to imaš u sebi, onda jednostavno osjećaš da to moraš raditi. Onoga tko taj poriv u sebi ima nitko ne može i ne smije sprečavati. Slažem se u potpunosti s lucky day da je uvjerenje da umjetnici žive boemski, na rubu egzistencije, čista predrasuda i nepoznavanje tog svijeta. Dakako da ima i takvih slučajeva, ali ima ih u svim profesijama. Osobno poznam veliki broj umjetnika koji su dobrostojeći i žive, ajmo to tako nazvati (s malim odmakom) urednim građanskim životom, imaju obitelji, imovinu, sigurnu egzistenciju i predano se bave svojom umjetnošću i još mnogim drugim stvarima. Ja se bavim znanošću, što je isto tako jedna na početku neizvjesna vrsta predanja i mogu reći da sam ostvarila sasvim pristojnu egzistenciju u tom poslu. Moji roditelji su, kad sam birala studij, navijali za "sigurnije i unosnije zvanje", no ja sam odabrala ono što sam htjela i sigurna sam da u onom njihovom odabiru ne bih postigla takav uspjeh. Osim što pristojno zarađujem, ja smatram da sam plaćena i samim poslom koji radim. Zamisli, radim ono što najviše želim, a netko me za to i plaća. I na kraju, nije sve u novcu, poznajem puno bogatih ljudi iznutra toliko nezadovoljnih, da to sva lova na ovom svijetu ne bi zatrpala. A zašto? Jer nisu ostvarili sebe. Za mog sina htjela bih ono što smo njegov tata i ja postigli, jer bi tako bio zadovoljan.

Jubi sam, jubi vasu 'cer
Ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu
Tili ste zeta inžinjera....

[petra]

meni su kreativnost i imaginacija nešto što apsolutno želim potaknuti kod moje Petre. Ako se iz toga probudi stvaralaštvo koje možda tinja u njoj i postane umjetnik, neće biti sretnije mame na svijetu od mene .

[mamazika]

S obzirom da je od moje rečenice sve krenulo... ma naravno da im ne bi branila, ali bi me jednostavno bilo strah kamo će ih to odvesti. I evo, čak sam jesenas upisala mlađeg u muzičku grupu u vrtiću jer mi se činilo da ima smisla za to, ali on je to proglasio totalnom dosadom (osim toga sam ga upisala i u sportsku grupu koju obožava) - dinamični tip valjda je mislio (a i ja) da će tamo malo i plesati i slično.
Moja tiha patnja je bila arheologija - i dan danas pratim sve novosti iz tog područja jer me jako vesele.
A znam čovjeka koji je prvo završio građevinu, onda za gušt i arheologiju, i danas je, naravno - arheolog.

[lucky day]

summer, sve 5...

zdenka2, ovo s umjetnoscu i znanoscu kao pozivom se 100% slazem... ja bi jos malo prosirila na npr. primalje, doktore... u idealnom svijetu imam osjecaj da bi sva zanimanja trebala biti pozivi... ja bi iskreno zeljela da se moje dijete bavi svojim pozivom... i iskreno mislim da odgajanje djece u tom duhu znaci korak ka boljem svijetu...

svi mi imamo svoja misljenja... i neka od njih su mozda kriva...
ja cu npr. imati velik problem sama sa sobom ako ce luka pozeljeti biti vojnik... pa cak i da pozeli biti kao luke skywalker - jedi vitez... i da je na 'dobroj' strani sile i ubija tamo neke zle vanzemaljce...
niti si mogu zamisliti da moje dijete ubija, niti da pogine...
niti da je u mirovnim snagama un-a... pijun u rukama politickih igara...
tek mozda mirovni aktivist...
eto, i ja imam materijala za raditi na sebi...

[lucky day]

mamazika... skuzila sam po tvojim ostalim postovima o cemu se radi...

ja sam jos samo htjela otici i korak dublje... ne samo o tome hocemo li braniti nega kako cemo i hocemo li poticati...
to nikako nije laka tema jer nas suocava sa samima sobom, naravno...

Moja tiha patnja je bila arheologija - i dan danas pratim sve novosti iz tog područja jer me jako vesele.
A znam čovjeka koji je prvo završio građevinu, onda za gušt i arheologiju, i danas je, naravno - arheolog.

mozda je off topic ali moram ti reci da je moj prijatelj koji je napustio studij povijesti i sad je nesto kao malnar (samo manje kontroverzan) svjetski putnik i istrazivac ter fotograf - otkrio negdje bogu-iza-nogu jako znacajno arheolosko nalaziste... inke, maye - nemam pojma... slucajno? ne, slijedeci svoje srce dobio je i dobiva i ovce i novce...
nemoj nikada napustiti svoje zanimanje za arheologijom... i svoj nastavak edukacije u tom smjeru... i nemoj to podcjenjivati... k'o zna kamo te to moze odvesti... samo u dobro... uvjerena sam u to...

[la11]

ja ne vidim ništa loše u tome da bude umjetnica! neka sama izabere šta želi u životu.

meni nikada moji nisu govorili šta da budem ili ne.
Upisala sam jednu srednju školu pa se ispisala i upisala opet u prvi raz.u drugu.god.dana mi je bez veze propala,a oni nikada ništa nisu rekli.
i sada sam kiparski dizajner iliti nekakav umjetnik

[Magdalena]

Ja se samo nadam da ću znat prepoznat čemu moje dijete teži i za što je talentirano da bih je onda mogla podržati u tome. Ma što to bilo.
Isto bih tako htjela da se ta silna znatiželja, samouvjerenost, volja i želja za učenjem ne zatuče u njoj nepovratno našim lošim roditeljskim tretmanom ili neadekvatnim školovanjem. Eto.

[Zdenka2]

zdenka2, ovo s umjetnoscu i znanoscu kao pozivom se 100% slazem... ja bi jos malo prosirila na npr. primalje, doktore... u idealnom svijetu imam osjecaj da bi sva zanimanja trebala biti pozivi... ja bi iskreno zeljela da se moje dijete bavi svojim pozivom... i iskreno mislim da odgajanje djece u tom duhu znaci korak ka boljem svijetu...

svi mi imamo svoja misljenja... i neka od njih su mozda kriva...
ja cu npr. imati velik problem sama sa sobom ako ce luka pozeljeti biti vojnik... pa cak i da pozeli biti kao luke skywalker - jedi vitez... i da je na 'dobroj' strani sile i ubija tamo neke zle vanzemaljce...
niti si mogu zamisliti da moje dijete ubija, niti da pogine...
niti da je u mirovnim snagama un-a... pijun u rukama politickih igara...
tek mozda mirovni aktivist...
eto, i ja imam materijala za raditi na sebi...

Lucky day, slažem se sa svime što si rekla. Ja sam istaknula umjetnost, jer je o njoj bila riječ, a znanost zato što je ona moj poziv.

[kulenova_seka]

Ja sam završila povijest umjetnosti, ne radim direktno u struci, jer nemam strpljenja za znanstveni rad, ali sam u kontaktu sa strukom, jer pratim likovnost u kulturnoj rubrici jednih novina.
Koliko sam likovnjaka srela u ovih nekoliko godina - ne mogu baš reći da žive na rubu egzistencije. Slobodnim umjetnicima, recimo, Ministarstvo kulture plaća doprinose. Koliko se pojedini za to narade u odnosu na nas u "normalnim" profesijama mogli bi raspravljati . Većina radi i druge poslove (najčešće su profesori u školama), a izuzetno malo ih živi isključivo od umjetnosti. Isto je i s književnicima.

Da bi mi bilo draže da mi je dijete IT stručnjak ili barem dipl. oecc., nego diplomant Filozofskog (engleski je iznimka!), ALU, ADU ili teologije - o, da, bilo bi, ali u tuđe se odluke i strasti ne smije dirati.

[kukica]

Slobodnim umjetnicima, recimo, Ministarstvo kulture plaća doprinose. Koliko se pojedini za to narade u odnosu na nas u "normalnim" profesijama mogli bi raspravljati . Većina radi i druge poslove (najčešće su profesori u školama), a izuzetno malo ih živi isključivo od umjetnosti. Isto je i s književnicima.

nemoguće da slobodnom umjetniku država plaća doprinose i da uz to radi u školi.

Meni je nekako najbitnije da moje dijete u bilo kakvoj profesiji nađe sebe, zadovoljstvo i udobnu egzistenciju jer htjeli -ne htjeli bez materijalne podloge kad tad nabuija nezadovoljvstvo i frustracija.

Nek radi što voli i nek za to bude primjereno plaćena.

[sladjanaf]

Meni je nekako najbitnije da moje dijete u bilo kakvoj profesiji nađe sebe, zadovoljstvo i udobnu egzistenciju jer htjeli -ne htjeli bez materijalne podloge kad tad nabuija nezadovoljvstvo i frustracija.

Nek radi što voli i nek za to bude primjereno plaćena.

ja bih potpisala...

[lucky day]

virgo, ali kada nabuja nezadovoljstvo i frustracija nikakva materijalna podloga ti ne moze pomoci, na zalost... dapace, po iskustvu mogu reci da te prividna pomoc materijalne podloge u tim fazama moze uvesti jos dulblje u nezadovoljstvo...
konzumerizam mi se ponekad cini jednako opasnim kao alkoholizam, radoholizam, narkomanija i sl...
jso jedna klopka mi se cini i nesto sto nazivam 'vrlinizam' - zivot u laznoj vrlini, 'holier thatn thou' stavu - iza kojih se cesto nalazi velika patnja i frustracija koje se jako tesko osloboditi jer 'vrlinizam' jako dobro hrani ego, dapace cini ga pretilim, daleko iznad neke zdrave (i/ili) korisne granice... nema tu srece...
pogotovo sto se kreativnosti tice...
meni je dobar pokazatelj koliko se veselimo ovim blagdanima: bez obzira jesmo li vjernici ili ne (ja nisam)... onako istinski veselimo... i cemu se u njima veselimo...

jos nesto: meni su jedni od najsretnijih dana u zivotu kad sam najvise davala, stvarala bili skvoterski, studentski... a bila sam naizgled totalno bez para... najbolja putovanja su bila na najmanjem budzetu (cak i totalno bez budzeta, vjerovale ili ne)... na njima sam majvise dozivjela, najvise stvarala a istovremeno punila vrelo svojih ideja za kasnije. biljeske s tih putovanja i dnas samnom aktivno zive...
a najvecu blokadu sam upravo prosla u materijalno najsigurnijoj fazi zivota...
to sam mozda samo ja... no za izlazak iz toga sam se morala suociti upravo sa mitovima i predrasudama koje ovdje spominjemo... a koje me prate od djetinjstva... cak i ne samom zaslugom moje boitelji vec i cijele atmosfere drustva prema umjetnosti koja je nuzno doprla do mene...
zato sam i stavila ovaj topic: ako vec ne mozemo iz drustva iskljuciti blokirajuci utjecaj na razvoj naseg djeteta.. mozda mozemo uciniti vise s nase strane da ima vise 'alata' za nosenje s raznoraznim mitovima i predrasudama kroz nas odgoj...

i super mi je vidjeti da ce neka djeca majki s ovog foruma to i imati... koliko je to moguce ovako vidjeti...

[sladjanaf]

ja mislim da, kad pričamo o ugodnoj egzistenciji, uopće ne govorimo o istim stvarima lucky day. to sve što si ti rekla je istina, no reci mi, bi li ti bio bed kad svome djetetu ne bi mogla kupiti autosjedalicu jer nemaš love? i povrće iz eko proizvodnje? ili torbu za školu?
udobna egzistencija po meni ne znači da imam love do krova pa mogu kupiti sve što mi padne na pamet, nego znači da mogu kupiti sve što je potrebno meni ili mome djetetu, ili mome mužu.
i ne mislim da se to ne može ostvariti baveći se umjetnošću, naprotiv.
samo želim reći da, koliko god mi bili "nematerijalisti" i tim se ponosili, novac je potreba.
i kao što je netko već lijepo rekao, voljela bih da moje dijete postane neurokirurg i radi u bolnici u Seattleu, ali ako to nije njezina/njegova želja, onda je to moja glupa želja. a ako je sretna kao iznimno potplaćena balerina u HNK-u ili nastavnik vjeronauka u osnovnoj školi, onda je to to.

[lucky day]

to sve što si ti rekla je istina, no reci mi, bi li ti bio bed kad svome djetetu ne bi mogla kupiti autosjedalicu jer nemaš love? i povrće iz eko proizvodnje? ili torbu za školu?
.

bi.
no jos bi mi veci bed bio da za te stvari moram raditi posao koji ne volim... pogotovo da se dugorocno odlucim za takav posao a da time moji najdublje zelje i snovi ostaju samo to - zelje i snovi...
i to bi se odrazilo na na nas odnos... i ne samo nas...
a to mi je vaznije cak i od stvari koje si navela...

i ja nisam rekla da novac nije potreba...
ali sve sto je potrebno ne mozes kupiti... novcem...

[lucky day]

uh, sad sam tek nasla citat zbog kojeg sam imala potrebu ubaciti ovu temu i zasto sam pilila tako duboko:

'Fear is the true name for what ails th blocked artist. It may be fear of failure or fear of success. Most frequently, it is fear of abandonment. This fear has roots in chidhood reality. Most blocked artists tried to become artists against either their parents' good wishes or their parents' good judgement. For a youngster this is quite a conflict. To go squarely against your parents' values means you'd better know what you're doing. You'd better not just be an artist. You better be a great artist if you're going to hurt your parents so much...

Parents do act hurt when children rebel, and declaring oneself an artist is usually viewed by parents as an act of rebellion. Unfortunately, the view of an artist's life as an adolescent rebellion often lingers, making any act of art entail the risk of separation and the loss of loved ones. Because artists still yearn for their creative goals, they then feel guilty.

This guilt demands that they set a goal for themselves right off the bat that they must be great artists in order to justify this rebellion.
The need to be a great artist makes it hard to be an artist.
The need to produce a great work of art makes it hard to produce any art at all. '

J. Cameron: ' The Artist's Way', str.152.

[anima]

Mi roditelji smo za svoju djecu tu da ih obožavamo, pokažemo sve najljepše strane života...kad porastu sami će upoznati one manje lijepe...
Tu smo da ih bezuvjetno volimo i podržavamo, i da budemo uvijek tu... Također mislim da ih trebamo pustiti kad dođe vrijeme. Da žive kako hoće, da vjeruju u što hoće, da vole koga hoće, da sami izaberu što će raditi u životu i tu nema ali 8)

[sweety]

Mislim da djecu trebamo uputit na životni put koji smatramo ispravnim, a bilokakvo zabranjivanje, ograničavanje i tjeranje na neželjeno je kontraproduktivno. Znate onu: Najslađe je zabranjeno voće.
Tako i kod odrastanja, treba usmjerit djete, a ne sputavat. Često se desi da se obistine naveći roditeljevi strahovi, samo zato što je roditeljeva zabrana izazov za dijete, baš to što se brani je najzanimljivije. I kad kažete djetetu: Nemoj to dirat, ono najprvo baš to napravi. Na taj princip sve funkcionira...

[Davor]

Uglavnom se slažem sa svime do sada napisanim. Svejedno, kad usporedim izglede za budućnost umjetnika u usporedbi sa svima ostalima, ne vidim baš nikakvog problema. "Demokratizacija" različitih zvanja omogućuje svima bavljenje svim drugim zvanjima, ali sport i umjetnost ostaju izvan dosega "neiniciranima".
Sport me svejedno više brine jer su granice dostižnoga postale rastezljive, a njihovo pomicanje podrazumijeva narušavanje zdravlja.

[lucky day]

"Demokratizacija" različitih zvanja omogućuje svima bavljenje svim drugim zvanjima, ali sport i umjetnost ostaju izvan dosega "neiniciranima".

recimo da za sport kuzim (tim vise sto sam citala tvoj topic), ali za umjetnost ne... ajd pojasni, pliz...

[Davor]

S jedne strane je sasvim normalno da uređuješ dokumente, iako nisi grafičke struke. To je demokratizacija.
S druge strane, čak i ako znaš stiskati prstićima po klavijaturi - nemaš što tražiti na glazbenom bienalu, ili mazati po platnu i tvrditi da je to originalni lucky day. Isto je i u sportu. Štanga.

[lucky day]

kriva logika, po meni... da sredjujes dokumente trebas ih znati sredjivati... a koncert mozes odrzati iako nisi zavrsio/la akademiju a znas svirati...
ili ja opet ne kuzim na sto pucas?

[Davor]

C! Ne kužiš na što pucam. Postoji stanovita razlika između umjetničke i obiteljske fotografije, iako nastaje korištenjem istih alata.
Za umjetnost možeš imati dara, možeš se i školovati u tom smjeru, ali ćeš i dalje imati cijelo brdo osobnosti u tome što radiš. Na kraju to si 100% ti i to ti se ne može oduzeti, a zarađuješ na tome ako se tvoje djelo nekome svidi - u tome je neizvjesnost odabira umjetnosti kao životnog poziva.

Sport je aktivnost u kojoj 100% odavno više nije dovoljno.

[anki]

glupo je reći da je neka profesija dobra, a neka loša; i da će se od jedne moći dobro i lijepo živjeti, a od druge će se jedva egzistirati. o psihičkim fustracijama da i ne pričam...ja bi rekla da umjetnici danas žive puno lagodnijim i smirenijim životom od mnogih zanimanja... samo kaj se to tak ne percipira; svi misle da su umjetnici boemi koji žive u svom svijetu. daleko od realnosti, a jedini preduvjet za uspjeh je velika nesreća i duboka istinska bol jer jedino u tom stanju nastaju najveća djela... glupost! umjetnost je kao i svako drugo zanimanje! ako hoćeš raditi i dobro se snađeš (na pravom mjestu u pravo vrijeme, s dobrim vezama) uvijek ima posla i može se jaaaaako dobro zaraditi. ako hoćeš parazitirati, i to je moguće; onda malo životariš na račun države, malo izazivaš sažaljenje; ali kad se sve to zbroji, obzirom na uloženi rad i trud, i to je dobra zarada.


po meni je glavno pitanje šta čovjek želi u životu; ako to uspiješ dokučiti u nekom razumnom roku (do otpr. 30-te), i ako ti život krene u tom smjeru, onda ćeš biti sretan; u protivnom ćeš biti isfrustriran i nesretan ( to ide na račun onih studiranja za ljubav roditeljima).

kakav ti moraš biti roditelj da tjeraš dijete na neki faks "za njegovo dobro", a vidiš da ti je dijete nesretno i da to radi samo zbog tebe?!? baca godine života u vjetar. a za kaj? za sigurnu plaću? ma danas toga više nema!

meni je stvarno svejedno kaj bu moja djeca radila u životu; bitno je da su oni sretni!

a ovo kaj davor veli o sportu... sport je iznimka! zbog puno stvari...

[sweety]

... a zarađuješ na tome ako se tvoje djelo nekome svidi - u tome je neizvjesnost odabira umjetnosti kao životnog poziva...

Moram vam reći da smatram da je nepismeno, idiotski i nerazumno generalizirat stvari.
Nisu svi umjetnici slikari ili kipari. Ne mora umjetnik živjet jedino od sjedenja ma Mont Marte u Parizu i slikanja prolaznika.

To je isto kao da kažete da su svi pravnici odvjetnici, ekonomi računovođe i liječnici kirurzi.

[anki]

... a zarađuješ na tome ako se tvoje djelo nekome svidi -

danas više ne....nego ako dođeš na glas kao "dobar".... tak da je to sve relativno....

[Anita-AZ]

Uh, ovo je totalno moja tema. Lucky day, mozda si bila potaknuta mojim meilom istog datuma za otvaranje ove teme takoder?

Anki - sve potpisujem!

Evo i ja se prijavljujem kao netko tko je uložio godine života u ono što voli i želi raditi (moj slučaj umjetnosti je glazba)... znači, ostadoh vjerna sebi, da bi se to napokon jednom i isplatilo i to dobro. A nisam imala podrsku staraca. No, naučih važne stvari i iz te borbe.

Za sada toliko.

[flower]

mene bi najvise pogodilo da bude nesretna i neostvarena, i jos ako je to do mene...
nije izbor koji bi ja napravila za nju, a zapravo bi se najvise zabrinula kad bi ona mene pitala za svoj izbor - to bi mi bilo ono neka bude hrabra i neka sama bira.

[lucky day]

Uh, ovo je totalno moja tema. Lucky day, mozda si bila potaknuta mojim meilom istog datuma za otvaranje ove teme takoder?

.

hm, malo da mozda... reko - idem raspalit na sva zvona pa mozda neka od vibri dodje do tvog srca/uha...

samo pisi (i to taaako dobro!!! :shock: )...

davore, daj se citaj... pa se ponovno pitaj... toliko...

[Anita-AZ]

samo pisi (i to taaako dobro!!! :shock: )...

...

Hvala. MM mi je savjetovao da počnem pisati knjigu za vrijeme svakog pms-a....

[anki]

i još nešto...nisu roditelji koji "tjeraju" svoju djecu na neke "obecavajuće " fakultete zlonamjerni; oni to rade zato kaj su fakat duboko uvjereni da je to za njihovu djecu najbolje; a to kaj je dijete nesretno, shvaćaju kao prolazni hir pod izlikom: a kaj on sa 18 zna kaj je za njega dobro? još bu mi na kraju bio zahvalan.... a da ne spominjem bojazan od dugokosih drogeraša koji su većinska populacija na umjetničkim akademijama; i još se ni ne peru, smrde, žicaju, cugaju...

iliti, kako je moja mamica jednom rekla:

put do pakla je popločen dobrim namjerama :/

[enci]

za biti medju najuspjesnijima na svijetu u bilo kojem poslu 100% nije dovoljno. jer janica, blanka... to jesu. uvijek je nesto zakinuto, a to nije zdravlje samo u slucaju sportasa.
isto tako se moze biti medju najboljim sportasima europe do npr. 20-e (bez posljedica po zdravlje, naprotiv), paralelno studirati, a zatim se intenzivnije posvetiti fakultetu.
u tom pogledu nemam ocekivanja od svoje djece, samo zelju da budu sretni i rade posao koji vole, bila to umjetnost (ja), sport (mm) ili nesto trece (mm).
u mom izboru umjetnosti sam apsolutno imala podrsku roditelja, isto je tako namjeravam pruziti svojoj djeci, jer je za mene umjetnost posao koji radim (8 sati dnevno, nekad i vise), volim, istovremeno zaradjujem, ne dajem se uvijek 100%, ali i nisam medju najboljima na svijetu.

[lucky day]

put do pakla je popločen dobrim namjerama :/

dok sam otvarala topic bas sam umjesto onog junga htjela staviti ovu uzrecicu... 8)

[Anita-AZ]

Danas mi je moj tata nešto lijepo rekao.... onaj isti, moj tata, koji me žestoko uvjeravao da se "od toga ne može živjeti"... rekao je da ja živim onaj dio njega kojeg je on morao potisnuti kako bi preživio. Ja živim ono za što on nije imao priliku. Bože, da sam znala da ću ikada to čuti od njega.

[lucky day]

anita, jeeezim se...
prekrasno!!!

[sweety]

put do pakla je popločen dobrim namjerama :/

Potpisujem...

[Davor]

anita

Evo nekidan čitam u novinama kako tamo nekakav lik procjenjuje da je što se tiče IQ-a čovječanstvo iscrpilo sve "stupnjeve slobode" i da se u tom smjeru više neće razvijati. Ostaju samo područja u kojima se još nije došlo do kraja i koja IQ testovi ne ocjenjuju. Dakle, umjetnost, emocije i slično. Podsjećam na sedam inteligencija po Gardneru: matematičko-logičku, lingvističku, vizalno-porostornu, tjelesno-kinestetičku, glazbenu, interpersonalnu i intrapersonalnu. Svih sedam može istovremeno biti dobro razvijeno u istoj osobi. Ideal.

[lavache]

oni to rade zato kaj su fakat duboko uvjereni da je to za njihovu djecu najbolje; a to kaj je dijete nesretno, shvaćaju kao prolazni hir pod izlikom: a kaj on sa 18 zna kaj je za njega dobro?

e, upravo je ovaj stav - koji je toooliko čest - jedan tako oduran feedback.

ilustracije radi - sjećam se, jedna je poznanica bila ljuta na tete u vrtiću koje nisu htjele njenoj kćeri vezati cipele jer je mala bila dovoljno sposobna (ne velika) da to polako uči sama... njena reakcija kao majke bila je (po meni) potpuno kriva, a glasila je ''ona je još mala, ona to ne zna''...

kako nesvjesno izrečena omalovažavajuća stvarčica. baš kao i ovo - tek mu je 18.
takve me stvari uvijek vrate na dokumentarce o životinjama, na one dijelove kada majke puštaju svoju mladunčad da istražuju, uče na svojim greškama i odlučuju sami koji će biti idući podhvat. ona se umiješa samo ako stvari zaista postanu jakojako gadne.
i bez obzira na to da li su njene lekcije prije dopuštenja samostalnog istraživanja bile vrhunske, kada jednom napusti sigurnost legla/gnijezda, ne postoji garancija za preživljavanje...

po čemu se uopće mjeri uspješnost?
po količini zarađenog novca? po nekakvim priznanjima koje možemo okačiti o zid ili naslagati u ormare?

znam gomilu ljudi koji se, npr. bave pravom, jer su od njih to zahtjevali njihovi roditelji.
kada ih pogledate - oni su uspješni. imaju fina odijela, svoje vlastite urede ili bar rade u nekom fancy, voze skup auto... sa druge strane, dan počinju nečim gorkim da bi preživjeli. u 8 ujutro čašica je već tu.
kokain je droga uspješnih. nevjerojatno se uvukla u taj image...
i tako se ti kvazi uspješni ljudi tjerani od svojih roditelja koji su im indirektno govorili ''ti nisi sposoban da znaš što je dobro za tebe'' utapaju u svojim kvazi uspješnim životima, žive na iskrivljenim vrijednostima i, uostalom, u prevelikoj usamljenosti prikrivenoj lažnim prijateljstvima. strašno! (ne generaliziram, znam da ima i normalnih pravnika, ovo je samo ilustracija )

zato mi uopće ne pada na pamet da svom djetetu ikada oduzmem priliku da pogriješi ili, ne daj Bože da shvatim svoju ulogu kao nekog tko posjeduje i može upravljati životom nekog malog bića.
mogu biti ovdje da mu pomognem otkriti njegove afinitete i da ga usmjeravam, ali nikako da mu zabranjujem da bude ono što zaista je... no way...

sreća nije u posjedovanju. kao ni uspješnost.

uspješni smo kada se pogledamo u ogledalo i nasmješkamo sami sebi.

[MGrubi]

Dzaba bilo konja vranih,
Po livadi razigranih.
Dzaba bilo sata i salaša.
......

umjetnikom se ne postaje nego se rađa
ili imaš ili nemaš talent, a kad ti je već bogomdan onda bi bilo red i da ga razviješ il kao hobi il još bolje kao posao

za sad imam 2/7 inteligencija
a šta je ovo: interpersonalnu i intrapersonalnu?

[Anita-AZ]

uspješni smo kada se pogledamo u ogledalo i nasmješkamo sami sebi.

.....

umjetnikom se ne postaje nego se rađa
ili imaš ili nemaš talent, a kad ti je već bogomdan onda bi bilo red i da ga razviješ il kao hobi il još bolje kao posao