lavache
 |
|||
|
|
|||
lavache
n-da... :/MGrubi prvotno napisa
no talent je samo mali dio price... presudan mozda u nekom vrhunskom, specijaliziranom ter komeptitivnom elementu/aspektu umjetnickog zivota... :bljuc:
a za samu cjelokupnost tog kreativnog zivota, pa cak i za put kojim se dolazi to tog 'bljuc' momenta presudniji je red-rad-i disciplina - hehe, zezam se - entuzijazam (ne nuzno kao emotivno, vec vise neko duhovno stanje - k'o pozna anitu osobno - zna o cemu pricam), motivacija i samopouzdanje... ako imate jos i podrsku svoje male mocne gomilice u prijateljima i obitelji - imate dobitnu kombinaciju...
znam vrhunsku plesacicu koja je, khm, netalentirana za ples... i to joj je bio i trn u dusi ali i veliki poticaj za rad... eno je, dobila na jednom projektu drzavnu nagradu za naj plesnu predstavu slovenije...
ali, da, ima SVE ostale elemente osim tog talenta...
pa sta?
pogotovo u suvremenom plesu
a znam i puno talenata koji nazalost trunu u nekom novinarskom, kriticarskom, uciteljskom itd. poslu koji nije za njih... (ne napadam ove profesije nego samo kazem da to nije za te konkretne osobe, ne koriste svoje potencijale tj. trose puno energije na nesto sto ih ne ispunjava nego polako ali sigurno unistava i pretvara u cangrizala... za njih se samo nadam da ce cim prije i sami shvatiti u kojem grmu lezi zec...)
zato se nikako ne bi slozila da se umjetnikom radja... vec bi bas naglasila postajanjem umjetnikom... cak mislim da to postajanje na neki nacin nikada ne prestaje jer da je element igre isto kljucan kod umjetnosti... odnosno kreativnog procesa...
a kako se nesmetano igrati kad ti od malih nogu natucaju - pa znas ti koliko to kosta, joj nisi mi bas nesto talentiran/a za to, znas ti koliko djece zeli postati ..., a kak mislis zivjeti od toga, hoces li moci svom djetetu kupiti autosjedalicu ako ces se baviti tom igrarijom... pa se ti igraj/radi kak spada...
k'o da ides za smetlarom i vadis mu iz one njegove bicikl-kante sto je pokupio... i bacas uokolo... mislim, da mu je placa ne znam kakva - ima da poludi!!
ili radis znanstveno istrazivanje a dobijes novce za to samo ako rezultati budu kakve narucitelj istrazivanja zeli... juhu!
mooožda malo ot, ali i ne - spominješ igru....
po meni, igra je ključna za sve. i igrati se ne smije prestati nikada. jedino se tako, uostalom, nešto može postići.
sve su druge forme pre krute i pre monotone da bi ''urodile plodom''. tj., sve su druge forme obaveza. a igra je uvijek samo igra i njoj se gotovo uvijek bježi...
misli da uopce nije ot, lavache...
i potpuno se slazem s tobem...
dokazano je da djeca najbolje uce kroz igru...
jos cekam da se dokaze da je tako i za odrasle... ja se nudim kao pokusni kunic ak treba
a moram reci da kroz igru/zivot s lukom ucim vise nego na faksu...
i strozi je od najstrozih ucitelja koje sam ikad imala... i pravedniji od najpravednijih - istovremeno...
Kaj to znači?- entuzijazam (ne nuzno kao emotivno, vec vise neko duhovno stanje - k'o pozna anitu osobno - zna o cemu pricam
_____________________________________
Sto se igre tiče! :D Ona je OBAVEZNA da se kreativni procesi ostvare. Svaki put kad zaboravim da je stvaranje igra, zapnem, ne ide mi, prestane mi biti gušt, ne mogu ništa "izvući iz sebe", hvata me panika.... grooozno. Onda se sjetim ključa, daj zaboravi da je rok sutra ujutro, jednostavno se igraj.... najčešće tada završim do 5 ujutro u studiju igrajući se.
MA baš ću si napraviti veeeliki plakat na kojem će pisati.... svi ti podsjetnici.
Što se talenta tiče... ovisi sad koja je definicija talenta. On se definitivno razvija, pa čak npr. i sluh, koji je fizički element koji "kao" imaš ili nemaš također, a nije istina. Postoje danas mnogi korisni nauci da naučiš sve što hoćeš ako uložiš vrijeme, entuzijazam i trud u to. Sve je dostupno, sve je tu. I to ne čini stvar manje vrijednom. Čini mi se da je bitno tko će i što to dostupno poželjeti ugrabiti i to učiniti. Poput prirodnog lijeka, kao prejednostavno je, sigurno ne funkcionira.... pa ni ne probaš. Ili probaš i oduševiš se i ne možeš vjerovati kako je jednostavno!
da si ti skolski primjer tog elementa... jednostavno zracis entuzijazmom u cemu god da si, sto god da radis... khm, mozda te smajlic zbunio trebao je biti ovaj :DKaj to znači?- entuzijazam (ne nuzno kao emotivno, vec vise neko duhovno stanje - k'o pozna anitu osobno - zna o cemu pricam
_____________________________________
što se talenta tiče - mislim da problem nije samo jednosmjeran, tipa - netko nema za nešto talent, a želi ga imati pa se on može razviti.
velika je zadaća okoline kod talentiranih ljudi - ako talent postoji a kreativnost (igra) nije na nekom nivou, rezultati su obično vrtnja u krug sa onim što nas podsjeća na dio života kada smo bili kreativni (igrali se).
dakle, talent ili ne - kreativno mišljenje treba se razvijati konstantno. jedino se tako možemo kretati...
i to u bilo kojem polju - od umjetnosti do znanosti...
Evo nesto zanimljivo sto se tice poticanja i podrzavanja kreativnosti. Odnosi se na glazbu, ali moze se primjeniti i na druge grane.
http://www.musique.umontreal.ca/pers...reativity.html
:D genijalan i jezgrovit tekst... da, totalno se moze primijeniti na druge grane... i zgodan podsjetnik sa trikovima za nastavak rada kad se cini da je sezona kreativne 'suse'...
a ovo je dolje u poslijednje vrijeme sve vise dio mog weltschmetza:
While it is easy to say that the stronger talents will always survive, this is impossible to prove, and in any case leaves unanswered a critical point: All creativity deserves to be developed and encouraged. While not everyone is a Bach or a Mozart, that does not mean that they have nothing to contribute. And indeed we will never know if humanity has in fact lost another Bach or Mozart because they were born the wrong sex, in the wrong time, or the wrong place, or simply lacked the conditions for full development.
Što znači kad u vrtiću nikad nisu moju sliku skoro nikad stavili na pano...moju prekrasnu sliku majčine haljine smb maskirnog uzorka...
Daleko od ideala.
Ja sam uvjerena da se umjetnikom (u užem smislu..u smislu izvrsnosti) rađaš. Ostali neobdareni talentom
umjetnikom postaju jedino ako su pametni i radišni "replikatori" svjesni trenutačnih ukusa svojih učitelja i svojih konzumenata.
Ja nisam otišla studirati arhitekturu jer nisam htjela postati još jedan replikator i imam respekt prema nekim visokim estetskim normama koje nažalost ne znam kako kreirati bez kreativne srži...artističkih "ganglija" koji mi se nisu genetski sklopili. Znam da bih morala uložiti deset puta veći angažman da bih dostigla samo neki mediokritetni rezultat koji bi netko talentiran izveo lijevom nogom i bez škole i s mnogostruko manjim treningom od mene.
Poznajem neke ljude koji s takvom lakoćom oblikuju prostor, slikaju slike, rješavaju matematičke algoritme ili osjećaju glazbu kroz komponiranje ili reprodukciju..a to zacijelo nisu mogli naučiti..mogli su radom i školovanjem samo bolje kanalizirati svoj prirodni talent... Takve ljude uživam gledati ko čudo.
Svatko je za nešto, a za nešto drugo je malo manje, umjetničku kreativnost možeš nadograđivati samo ako ju posjeduješ
Možeš to gledati i suprotno: svaki talent se dade zatrti u korijenu. Veličanje bilo koje discipline nauštrb drugih je upravo to. Čak i kada u glorificiranom području ispliva nekakav talent, ostaje potpuno plitak u svim ostalim aspektima. U punom smislu fah-idijot.
Moguce je i to. Iako, tesko pobjegnes od jako, jake usmjereneosobnosti bez obzira na prekide. Gotovo da ne znam glazbenika iz svojeg drustva koji je cak "ostavio" glazbu na jedno par godina iz egzistencijalnih razloga i zato sto je "shvatio" da nema smisla toliko se ulagati u nesto sto nema smisla, pa se ipak "vrate" glazbi jer jednostavno nisu mogli toliku strast prema nečemu samo tako zatomiti.
Tako da, ovisno o osobnosti, može se kako ti kazes, od strane drugih "zatrti", ali ipak s druge strane, ako je jako izrazeno, ne mozes tome pobjeci. Kao sto ja recimo, unatoc godinama meditacije svojevremeno, povremeno ne mogu pobjeci od svog teskog temperamenta.
virgo, meni je jako zalosno citati kako elokventno i samouvjereno govoris lose o sebi kao arhitektici a nisi ni malo ulozila u sebe kao arhitekticu... tj. nisi arhitektica...
oprosti : ovo o respektu prema nekim visokim izvrsnostima najboljima supriska ter nasuprot tome ostalim patuljcima replikatorima malenim bokcima jadnima je takva bljac-truc-mljac ako to koristis kao izgovor sto se i sama ne bavis umjetnoscu ako si jednom za to imala poriv...
pa sta ako je nekima lakse?
tebe je TO sprijecilo da slijdis svoje srce?
sto bi to bilo: snobizam, strah od neuspjeha, nesigurnost, egoizam, lijenost? na srecu iza toga se cesto krije samo blokirana kreativnost... koju kad se odblokira, pa cak idjelomicno - ove gore gadarije odleprsaju kao ptice sa prodrmanog drveta....
inace - nemoj me krivo shvatiti - potpuno te razumijem... ali, uf... meni takve misli koje imas ne donose srecu... ako tebi donose mir i srecu... zaboravi da sam ovo pisala...
lucky...nije meni toliko žalosno..sa ovim znanjem mogu ja istog trena biti arhitekt, ali ne onakav kakv mislim da arhitekt-umjetnik oblikovanja mora biti...
meni su likovne umjetnosti neka vrsta ispušnpg ventila, područje u kojem mi čula uživaju. Smatram se skoro pa dovoljno educiranom prepoznati, ali još više osjećati nešto netrivijlano lijepo, ali rijetko nalazim nešto što mi ne "smrdi" na podilaženje..ne znam, možda sam ekstrazahebana...
nisam ja, sačuvajbože kivna što je neikam lakše..u tome je ljepota civilizacije..to što smo različiti i neki skloniji nečemu
dobro, virgo, drago mi je da si sretna... to je ono sto je stvarno najvaznije...
ali se onda cini da nije stvar u tome da ti nisi htjela na arhitekturu iz gore navedenih razloga...
vec zato sto si nasla nesto bolje :D valjda je promisljanje o arhitekturi bilo dio tog puta... i to je super...A<S
Ja razmisljam slicno, kao Virgo u vezi arhitekture, u vezi slikanja. Volim slikati, ali potpuno sam svjesna da sam u tome mediokritet i ne bi me motiviralo nadopunjavati znanje u nečemu za što već na samom početku znam da ne bih mogla dati nešto posebno.
moja religija se zove Mediokritet i, molit cu lijepo, nemojte me tu vrijedjati i omalovazavati...
meni je drago sto su me moji roditelji pustili da slijedim svoje srce:
prvo sam zavrsila špud smjer dizajner keramike, diplomirala povijest umjetnosti i etnologiju
i nikada necu zaliti mada nikad nisam radila direktno u struci
profesionalno sam se bavila plesom i zivjela od toga, te u glazbi (al ne kao glazbenik)
upoznala sam puno "umjetnika", puno njih su mi prijatelji...
neki zive tesko, a nekima je super
osobno znam 20-tak diplomiranih slikara i graficara koji super rade i zaraduju i nemaju "tezak prolupali zivot umjetnika"
znam isto tako jako puno muzicara i glazbenika koji normalno zive,
plesaca isto tako...
mislim da se u tom poslu ljudi muce i/ili uzivaju kao i svagje drugdje sto god da covjek radio
Da...sve je pitanje praga tolerancije.
Ja sam sretna u nekoj disciplini kad sam uspješna. Kad nisam uspješna, ni uz uloženi trud, tada sam nezadovoljna sobom.
Shvatila sam po sebi da ljudi koji sebi postavljaju visoke kriterije postaju stalno nezadovoljni jer nemreš broditi na kresti vala postojano i stalno..na dobrom sam putu postati kritizer
Mene su moji pustili da upisem primjenjenu i podrzavali u tome mada po struci nisu nista tome slicno. OK sa mamine strane u familiji imamo dvoje koji su poznati slikari (sada pokojni).
Danas sam dizajner, uzivam u onom sto radim, doma slikam po zidovima i sl., placa mi je velika... uf sto mi je zivot tezak.
I kada razmisjam o tome dali bi (da mi se tako zivot poslozio) radije radila neki "OK" poslao koji me ne ispunjava za veliku lovu ili ono sto me ispunjava za malu... biram ovo drugo bez imalo razmisljanja.
Ja si nekad pomislim joj samo da mi djete ne bude neki profesionalni sportas npr. Oni su bokci stalno pod nozem i po rehabilitacijama a karjera im je kratka... ali nebi mi palo na pamet da mu uskratim tu zelju ukoliko ga to privlaci. I jedva cekam te dane kad cu pocet otkrivati sto ga sve ispunjava, interesira i cini sretnim. Za sada je to crtanje
(ja sam bila u aktivna u automobilizmu 8 godina sto kao vozac sto kao sudac)
Eto, priroda se pobrinula za sada da plivamo u istim vodama.
evo jos jedne umjetnice, samo da potvrdim da nam zivot uopce nije tako strasan...
zavrsila sam primjenjenu, nakon toga akademiju, i jos magisterij u inozemstvu. momentalno ne radim jer sam full time mama, ali imam status samostalnog umjetnika tako da dobivam sasvim lijepu svotu na porodiljnom, a dok radim sam ispunjena i uglavnom sretna jer radim ono sto volim. priznajem, nekoliko godina nakon faksa bilo je tesko, dok ne steknes nekakav status, ali nakon toga je krenulo sve bolje i bolje. radila sam razne zanimljive poslove u struci, proputovala puno svijeta na racun svog posla, sve u svemu jedan lijep i dinamican zivot.
osobno, ne bih imala bas nista protiv da i moja djeca budu umjetnici.
mene nisu podupirali kao dijete u umjetnosti a danas sam pravi umjetnik u sjeni.
upravo čitam čudesnu knjigu o tome i preporučam je svakome tko dvoji: biti umjetnik ili ne ili dopustiti djetetu da bude umjetnik. knjiga se zove "umjetnikov put". uživajte.
Umjetnik je za mene onaj koji i živi na način umjetnosti,slobodno i ne pretjerano vezano za materijalno. Dakle i umjetnici na rubu egzistencije (kako ih vide mnogi među nama) nisu zapravo nesretni ili ajmo reći nebi trebali biti nesretni jer oni se upravo po tome i razlikuju od obična naroda.
Netko je prije napisao da je bed kad djetetu ne možeš kupiti autosjedalicu ili povrće iz eko proizvodnje.
Zar se uopće automobil mora imati,pa time i autosjedalica?
A povrće iz ekouzgoje,pa zar sami ne možemo saditi i brati?
Pa centar grada i nije neka impresivna sredina za umjetnika pa takvi uglavnom i bježe u prirodu a tamo postoji i zemlja,osim toga u šumi se da svašta sakupit za zdrav život.
Većina umjetnika koju ja poznajem živi doista (kako mi kažemo) na rubu egzistencije ali sretniji su od mnogih koji imaju firmu,5 stanova,auto i vječnu cigaretu u ustima a za smješak nisu odavno čuli(slika moga direktora).Jedan od meni znanih umjetnika ima i jahtu ali nije je kupio već sam napravio. Većina vozi uglavnom bicikle a aute nemaju. Svi imaju djecu pa čak i u poodmaklim godinama ih još prave,zdravi su sretni i beskrajno slobodni.
Ne opterećuju ih radno vrijeme,sastanci,dežurstva i razne budale od šefova.Zašto dijete da ne bude umjetnik ako to želi?
Bitno je možda samo odabrati sredinu jer teško je biti okružen ljudima opterećenim materijalnim a objasniti djetetu da si ti odlučio živjeti kao bohem.
melanija, makar se slažem s tobom u samoj biti, ipak ne mislim da boemština čini umjetnika, tj. znam mnogo ljudi koje jednostavno privlači ono kako se predstavlja rečenica ''biti umjetnik'', pa tako žive, makar su im talenti ili kreativnost upitni. ali su sretni, pa je to bitno...
moja su dva strica slikari. imali su sličan životni put. zaista su odlični slikari. jedan je baš klošar, boem, a drugi ima obitelj, stan, malu galeriju.
i oboje su jednako umjetnici.
da rezimiram - uopće nije bitno da li živimo kao raos. kreativan nered, u glavi ili životnom prostoru, nije preduvjet za umjetništvo. tako će neki slikar ili pisac biti prilično nesretni ako ih postavite u nesterilnu situaciju...
to je, po mom mišljenju, samo raširena slika ''umjetnika'', pa oni koji bi to htjeli biti preuzimaju taj način... a to se lako skuži. pa njihova kreativnost postaje upitna, uostalom...
morat ću postirat slike svojih zidova :Dmeni je mama dopustila uništavanje zidova s bojicama u danas sam arhitekt
Baš bi bilo super da se to razvije u budućeg arhitektu 8)
moj sestra po mislimaJubi sam, jubi vasu 'cer
Ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu
Tili ste zeta inžinjera....
paraf
Melanija, divno si ono napisala! Biti umjetnik je način života, da. To je možda, ponekad, za nekoga i način života sa manje toga u materijalnom smislu.
Ne znam gdje bi bilo adekvatno mjesto za... uh, koliko ovih dana razmišljam o nečemu što mi se dogodilo i radi čega sam u nedoumici idem li u smjeru istinskog umjetnika ili osobe koja zarađuje odlično s poslom koji bi bio umjetnost da nije po narudžbi. Najgore mi je kad poželim s nekim razgovarati o tome, kako se stvari "podrazumijevaju"... kao, što imaš o tome razmišljati, ubereš lovu, radiš kako traže, a u slobodno vrijeme radiš kako voliš.... ali ne ide to tako. Taj klik lijevo, desno, meni ne uspjeva. Kao prostitutka koja nakon svog "posla" dođe voditi ljubav s mužem.... hm. Jako sam down radi "glazbene prostitucije" na koju pristajem radi novca. A mogli bismo živjeti bez toga, kao što nekad jesmo, nekad kad sam bila "samo" umjetnica, davala se dušom, srcem, tijelom i umom u svrhu stvaranje nečeg doista vrijednost, nešto radi čega vrijedi živjeti, ali nešto OD čega se uglavnom ne da živjeti na svakodnevnoj bazi.
U ovakvim trenucima, možda bi i ja pomislila da je previše težak ovaj put....
jedan meni dragi umjetnik jednom reče: "umjetnost je sve o0no što ne razumiješ"...
L. će biti što poželi-slikar naivac, pijanist,glumac...ili samo umjetnik u preživljavanju...ne znam...
Znam samo da neće, ukoliko to sam ne bude želio, biti ono što smo mi mogli, a nismo, što smo željeli, a nije išlo...Svoje ću ambicije skromno zadržati za sebe...
pekar, lekar, apotekar, čuvar, kuvar
mogao sam biti ja- bilo šta...
draga, upravo je to knjiga iz koje sam izvadila gornji citat... drago mi j da je jos neko ovdje cuo za nju, bas mi je divna!!! :D
ja se ne slažem s melanijom; mislim da je to upravo ona pogrešna percepcija koja postoji u javnosti...zašto umjetnik ne bi trebao znati jednako uživati u materijalnom kao i pravnik, ekonomist ili netko treći? to je samo opravdanje onih koji nisu u stanju zaraditi od svoje umjetnosti (malo je onih koji nisu "prepoznati" za života).
koliko ja znam, većina poznatih umjetnika su itekako uživali u plodovima svoga rada, pa ne možemo zbog toga reći da nisu bili umjetnici...kaj to znači da je picasso bio manji umjetnik od račića zato kaj je živio ko lord, a račić je bio toliko siromašan da se ne zna ni di je pokopan...?
koliko sam ja skuzila, melanija je pisala o VEZANOSTI za materijalno i o DUHU umjetnika...
mislim da je bila prilicno jasno da nije govorila o stereotipu...
bar meni...
Ja nisam melaniju shvatila na tako iskljuciv način. Mislim da to ona tako ni nije rekla.
Mozda ustvari ni ne kuzimo koliko smo zaglibili i koliko osudujemo one koji se odlucuju na zivot s manje u materijalnom smislu!! Kao da je to obaveza i zelja svih! PA nije nekih.. neke opušta imati manje, neki ne pate od osjećaja manje vrijednosti ako imaju manje od okoline.
Za sve se placa cijena. Ako smo prodali mir za nesto sto je danas postao standard, a uistinu nije nuzno - gdje smo? Uspjeli smo? A sto ako bismo uspjeli ostati u miru i umjetnosti, na SVOJ način i time SAMO OK preživljavali u materijalnom smislu. Nekima to zaista odgovara! I to su ustvari izbori koji direktno s umjetnošću nemaju veze, iako mogu imati.
Ja sam tako shvatila melaniju.
Ne iskljucuje jedno drugo - ne. To iskljucivanje je zabluda, ali da postoji mogucnosti i zelja u nekih za drugu opciju - zasto ne? Iako je to onaj vid umjetnika kojeg ljudi ne zele svojoj djeci, pa se zato tako žestoko opiremo toj ideji.
Ja nisam melaniju shvatila na tako iskljuciv način. Mislim da to ona tako ni nije rekla.
Mozda ustvari ni ne kuzimo koliko smo zaglibili i koliko osudujemo one koji se odlucuju na zivot s manje u materijalnom smislu!! Kao da je to obaveza i zelja svih! PA nije nekih.. neke opušta imati manje, neki ne pate od osjećaja manje vrijednosti ako imaju manje od okoline.
Za sve se placa cijena. Ako smo prodali mir za nesto sto je danas postao standard, a uistinu nije nuzno - gdje smo? Uspjeli smo? A sto ako bismo uspjeli ostati u miru i umjetnosti, na SVOJ način i time SAMO OK preživljavali u materijalnom smislu. Nekima to zaista odgovara! I to su ustvari izbori koji direktno s umjetnošću nemaju veze, iako mogu imati.
Ja sam tako shvatila melaniju.
Ne iskljucuje jedno drugo - ne. To iskljucivanje je zabluda, ali da postoji mogucnosti i zelja u nekih za drugu opciju - zasto ne? Iako je to onaj vid umjetnika kojeg ljudi ne zele svojoj djeci, pa se zato tako žestoko opiremo toj ideji.
o, ne to se ne p
ma ok...
ali mi nije jasno zašto se svi ograničavaju na umjetnike.kaj samo oni imaju pravo imati duh i ne biti vezani za materijalno? ja znam ljude koji su završili pravo i rade u nekim firmicama za par tisuća kuna. ne zanima ih velika lova, ne žele biti odvjetnici, uživaju u onom koliko imaju i ne teže za onim "više". znači, nisu umjetnici. znam i neke zubare, doktore i ekonomiste koji žive po istom principu. znači, ono kaj ja tvrdim je da to nema isključivo veze sa umjetnošću, nego takav jesi ili nisi.
Good point....
iako - mnogi ljudi se odlučuju za malo jer misle da ne mogu više, a umjetničke, snene, romantične duše to nekako znaju raditi tj. odlučiti ne radi slabosti, već radi snage, unutarnje i radi velike potrebe da budu slobodni.... i tu cijenu plaćaju. Ljudi koji rade u firmama daleko su od slobode (ustvari, to JA tako vidim).... i od toga da rade što vole... a samim time malo mi je teško zamisliti da si vjeran sebi i svom duhu, ako 10h dnevno provedeš tamo gdje radije ne bi bio ili tamo gdje si jednostavno "odradio" 3/4 svog budnog dana.
Umjetničke duše se ipak razlikuju od ... kako ih nazvati... normalnih ljudi?
ne! ali po uvrijezenom misljenju - oni su ti koji (uz bok znanstvenicima, vizionarima, izumiteljima, aktivistima, iscjeliteljima...) to pravo najcesce i koriste.ma ok...
ali mi nije jasno zašto se svi ograničavaju na umjetnike.kaj samo oni imaju pravo imati duh i ne biti vezani za materijalno? .
jesam li ja to dosla do dobre strane stereotipa?
koji su ti?..daj nam preporuku za tim iglama u plastu sijena
recimo to tako...da ljudi koji su duhovno i intelektualno dublji, a ovi gore to jesu, pronalaze u svojoj duhovnosti, intelektu, djelu i otkriću većinu elemenata ispunjenja i sreće. I manje su ovisni o materijalnom kao izvoru ispunjenja.
Međutim bojim se da je konzumerizam i uživanje materijalnog metastazirao, dijelom, i među te slojeve. Jdnostavno, od zadovoljstva sobom, svojim promišljanjima, otkrićima koji su iznadprosječni..vrlo često nema hljeba.
Zato i ja prihvaćam onaj pragmatični deal...za opstanak - udovoljavaj, u intimi budi samo sebi vjeran..recept za lagodniji život
kuzim kaj hoces reci i sama sam tome sklona pribjegavati... ali otkrivsi da je to samo povrsinka istina tj. da ti se nesto sto se cini lagodnijim nakon nekog vremena ispadne jaaako nelagodno, neizdrzivo - otkrivam i mnoge nove nacine opstanka... ter istovremeno kako je gornji nacin zivljenja jedna vrlo velika ovisnost... no kad te prestane 'pucati' i pocne se pretvarati u ocaj - krajnje je vrijeme da nesto poduzmes... ne, ne ici u jos koju ovisnost - antidepresive recimo - vec jednostavno poceti zivjeti... kucnuti po glavi i vidjeti ima li malo zdravog razuma jos unutra...Zato i ja prihvaćam onaj pragmatični deal...za opstanak - udovoljavaj, u intimi budi samo sebi vjeran..recept za lagodniji život
jer istina je da samo je u vrlo rijetkim trenucima zivot=prezivljavanje (pogotovo u danasnje vrijeme a nekako se sve vise o tome prica)...
na osnovi mogucnosti dolazaka tih trenutaka bazirati cijeli zivot nije nimalo pragmaticno... vec zivot u strahu... a u strahu su velike oci...
razlika izmedju zivota i prezivljavanja je kao izmedju zivota i smrti, po meni...
i za kraj (vracam se na forum tek pocetkom ozujka jerbo dolazim u hr na poslovni put full time mame sa izrazitom strascu za mrdanjem dupencetom :D )
jedna od platona:
'nepreispitan zivot nije vrijedan zivljenja'...
a u ovoj knjizi gore zena je dodala i:
'neprozivljen zivot nije vrijedan preispitivanja'....
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom