s nekima sam nastavila druženje, s nekima je nastupilo zahlađenje. zahlađenje me u to doba malo i pogađalo, ali sad s par godina odmaka mi je sve puno jasnije i čak nalazim i sebe u tome.
naime, družila sam se s noćnim pticama s nula interesa za djecom, šetnjicama i sl. druženjima (a ja bez male nisam mogla nikud ni mrdnut). i ma koliko se ja možda suzdržavala, kad tad bih počela laprdati o pelenama, dojenju, spavanju, prduckanju, bljuckanju, bla bla bla. svatko je bio u svom filmu i to je to.
kad bolje razmislim, pa mene ni sačmaricom ne bi mogli natjerati u dječji park ili na bilo kakve dječje aktivnosti i obiteljska druženja da i sama nemam dijete. ma ni nuklearnom glavom
no ubrzo mi je počeo faks i tamo sam upoznala nekolicinu fenomentastičnih frendova s kojima sam provodila po cijele dane na faksu i oko faksa. zadnjih par mjeseci sam opet počela redovito izlaziti (doduše nije mi jasno zašto nisam i ranije, preporodilo me) i socijalni kontakti su mi opet vraćeni u neku normalu. neka stara prijateljstva obnovljena, neka nova stečena.

a sad malo da se stavim u cipele odbjeglih frendica... brak i djeca su čovjeku velika promjena u životu i životnom stilu i nastupa prilična opčinjenost time. dakle na kavi se uglavnom drobi o planiranju vjenčanja, kućanstvu, trudnoći, bebi, zajedničkom životu i sl. ok, poštujem i u potpunosti shvaćam zakaj je toj osobi to glavna tema... ali me zanima samo u toj mjeri da mi je drago što je ta osoba sretna. te teme mi uopće nisu zanimljive. negdje u istoj kategoriji kao nogomet i kladionica. i eto, ta osoba je u svom filmu, ja sam u svom i odjednom više nemamo o čemu pričati. bam. ne mislim da je tu itko grozan i ovakav i onakav, nego je to tak u životu - putevi se razilaze, katkad ponovno spajaju... potpuno normalna stvar. ne razvijamo se svi u istom smjeru.