Nema riječi kojima mogu opisati koliko sam pažljivo birala dadilje. To je morala biti barem izdaleka nekome poznata osoba. Morala sam izabrati između onoga što se nudi. Živim u gradu puno manjem od Zagreba, ovdje je izbor manji. A mene na poslu ne pitaju imam li uopće djecu, kamoli imaju li ikakve potrebe. U mojoj struci nadređeni su mišljenja da se djecom trebaju baviti bake.
Ovu sam temu pročitala jer sam upravo danas srela jednu poznanicu koja me pitala da li mi sina još uvijek čuva dadilja koja ga je čuvala prije 9 mjeseci. Kad sam joj rekla da ne, ona mi je ispričala da ih je jednom vidjela u parku i da se dadilja grubo derala na njega. Ta grubost ju je naganala da pogleda tko to viče tako na dijete i prepoznala mog sina.