Eto, tresnuo nas svom svojom snagom. Samu sam sebe iznenadila, mislila sam da sam smiren roditelj, djecu ne tučem, rijetko viknem i mislim da su mi djeca stvrano dobra. I sad je došlo. Iznenada (ničim izazvano ).
Urlam, gubim živce, padam u depresiju (gdje li smo pogriješili?), plačem i smijem se, dođe mi da lupam glavom o zid. I da, nisam ja u pubertetu, već moja kćer.
Ocjene na polugodištu katastrofa, prošla je sa 4, ali 2 iz povijesti???? Dnevno izvuče petnaestak odjevnih kombinacija iz ormara, koje samo onda pobaca natrag ili baci u prljavi veš. I samo čeka kada ćemo mi negdje otići, a ako smo doma, onda ona ide van. I...ovo je prva Nova godina koju slavimo bez nje (cure iz razreda imaju tulum na tavanu kod jedne doma - nosi 2 šosa, 4 majice, 1 hlače, 2 haljine, tonu šminke i nakita i - badekostim!!!).
Osjećam da je sad ono prijelazno razdoblje kada ćemo se ili zbližiti ili zauvijek udaljiti...no, ne vidim načina kako da obje budemo zadovoljne u tom našem odnosu.
Help!!!!