Infektivne bolesti uzrokovane mikrobima ili nametnicima, a koje sa životinja mogu prijeći na ljude, nazivaju se zoonoze.
Zoonoze koje se češće pojavljuju su:
Crijevna zaraza bakterijom Campylobacter jejuni
Zaraza 'malom' psećom trakavicom - Ehinokokoza
Zaraza psećom trakavicom Dipylidium caninum
Zaraza psećim/mačijim glistama - Toksokaroza
Bolest uzrokovana bakterijom Campylobacter jejuni javlja se nakon kontakta s izmetom zeražene životinje, a manifestira se slično kao crijevna gripa - vrućicom, proljevom i grčevima u trbuhu. Ova zaraza se vrlo lako prenosi među članovima obitelji ili među djecom u školi ili vrtiću. Zaraza campylobacterom se mora liječiti antibioticima.
Zaraza psećom trakavicom - Ehinokokoza - do prije pedesetak godina bila je vrlo rasprostranjena u našim primorskim krajevima, u Dalmaciji i Hercegovini. A posljednjih godina broj slučajeva ponovo raste, kako kod nas tako i u svim zemljama s umjerenom klimom i razvijenim stočarstvom.
Echinococcus granulosus je mala pasja trakavica, dugačka svega par centimetara, ali može uzrokovati velike zdravstvene probleme u čovjeka. Životni ciklus ove trakavice se oslanja na prirodni ciklus prehrane lovca i lovine. U divljini trakavica živi u crijevima lovca (mesoždera), a razvija se u tijelu prijelaznog nositelja (biljoždera) koji dođe u dodir sa zaraženim izmetom. Slijedeća "generacija" trakavice će se razviti i živjeti u crijevima mesoždera/lovca koji ulovi i pojede zaražene organe prijelaznog nositelja.
Pas ili mačka zaraženi trakavicom kroz izmet izbacuju jajašca trakavice i time šire zarazu po pješčanicima, travnjacima ili nasadima povrća. Čovjek se može zaraziti nakon dodira s psom koji na dlaci ima trakavičja jajašca ili konzumacijom neopranog povrća - i u ovom slučaju postaje "prijelazni nositelj".
Jajašca koja uđu u probavni sustav zaraženog čovjeka prolaze kroz stijenku crijeva i ulaze u krvotok. Krvotokom, jajašca prvo dolaze u jetru gdje se najčešće i zadržavaju - ali mogu dospjeti i u pluća, srce, a nakon srca i u druge organe. Jajašce se 'gnijezdi' mekom tkivu, a oko njega se formira vodena cista - hidatida - unutar koje se razvijaju ličinke trakavice. Opasnost po zdravlje čovjeka ne pretstavlja sama trakavica (jer se ona ne razvija u zaraženom čovjeku), već hidatida koja raste sporo (ali nezaustavljivo) i potiskuje okolne organe.
Najčešće zaražena osoba godinama ne osjeća tegobe. U dvadesetak godina hitada može narasti do veličine jabuke, pa čak i više. Akutna opasnost po zdravlje nastaje kada se hitada razvija u osjetljivim organima (npr u tkivu srca, oka, mozga ...) ili pri pucanju vodenaste ciste u plućima, a zaraženi mogu pokazivati i alergijske reakcije na tekućinu unutar ciste. Ehinokokoza se liječi lijekovima i kirurški, odstranivanjem vodenaste ciste.
Zaraza psećom trakavicom Dipylidium caninum - značajno se razlikuje od ehinokokoze i manje je opasna. Čovjek kao mesožder također može biti primarni nositelj trakavice (a ne prijelazni nositelj, kao kod ehinokokoze) - a prijelazni nositelj trakavice Dipylidium caninum je obična pseća buha!
Najveći broj slučajeva zaraze trakavicom Dipylidium caninum javlja se kod djece - a zaraza nastaje kada čovjek (ili pas, mačka...) proguta buhu koja je nositelj ličinki trakavice. Trakavica se razvija i parazitira u tankom crijevu nositelja (čovjeka, psa ili mačke) - pa iako nije opasna po život, može značajno narušiti zdravlje. Simptomi zaraze ovom trakavicom su proljev, grčevi, te nadraženost i svrbež u području anusa. Psa zaraženog trakavicom Dipylidium caninum možete prepoznati po čestom češanju i brisanju anusa o travu. Zaraza trakavicom Dipylidium caninum se liječi lijekovima koji ubijaju trakavicu u crijevima.
Toksokaroza je bolest koju uzrokuju paraziti (toxocara) koji inače žive u crijevima pasa i mačaka (toxocara canum i toxocara cati). Toxocara canum je vrlo česta pasja glista koja obitava u tankom crijevu psa u prva tri mjeseca života. Štenad zaražena ovom glistom ima povećani trbuh i proljev. Kod pasa je toxocara vrlo raširena i vjerojatno nema štenadi bez tog parazita.
Toksokarozu u ljudi uzrokuju jajašca pasje gliste koja preko izmeta životinja kontaminiraju zemlju ili pijesak. Ova jajašca su vrlo otporna i u pješčanicima mogu preživjeti godinama - sasušena i neaktivna. A nakon dospjeća u probavni trakt, prolaze kroz stjenku crijeva i dospjevaju u krvotok.
Razvojni put ove "putujuće" larve prolazi od crijeva, krvotokom do jetre, a nakon toga u pluća - prije nego ličinka sazori i dosegne sljedeći stadij razvoja. U pasa ili mačaka, zaražena životinja će larvu iskašljati i time zaokružiti razvojni put ovog nametnika. Međutim, u tijelu čovjeka ovaj nametnik se "ne snalazi" te putujuća larva greškom može završiti u drugim organima i uzrokovati velike zdravstvene probleme.
Toksokaroza je vrlo opasna bolest, je larve mogu završiti u osjetljivim organima kao što su pluća, oko ili mozak. Iako se ličinke pseće gliste kod čovjeka nikada ne razviju u odrasle gliste, one oštećuju organe u kojima se nastane. Simptomi zaraze psećim glistama razlikuju se i zavise od organa u kojemu se ličinke zaustave - tako da simptomi mogu biti blagi i proći neprimjetno, a u težim slučajavima javlja se vrućica, kašljanje, bronhitis, povećana jetra, osip, otečeni limfni čvorovi, te granulomatozni retinitis (najčešće kod djece) koji može završiti i sljepoćom, a ukoliko ličinke završe u mozgu moguće su smetnje središnjeg živčanog sustava i epilepsija. Tijelo se samo bori, stvarajući ovojnicu od čvrstog tkiva oko nametnika. A liječenje se provodi lijekovima koji ubijaju larve.