iščeprkala sam ovaj stari topik da se malo ispušem.
ustvari nije ništa strašno, ali sam svejedno tužnjikava...
dakle, b je krenuo na adaptaciju od nove godine i prilagodio se bez većih problema. spavanje se pokazalo najproblematičnijim, urlao bi u ogradici, pa su tete nastupile fleksibilno i same odlučile staviti ga na onu 'ležaljkicu-krevetić' na kojoj sad spava i po 2 sata (što je meni SF). zaključujem da su sklone prilagoditi se djetetu, a vidim i da se radi s njim jer kad se igramo pokazuje stalno neke nove elemetne (pljeskanje, pokazivanje dijelova tijela i sl...) muž ga vodi i kaže da super reagira na te žene, trči im u zagrljaj (jao, ljubomora će me uništit') i tako, sve ok.
ineče, prvih se par tjedana ljutio na mene i ignorirao me kad bih došla s posla, pa bih mu se ja umiljavala, pa bi sisao itd., ali mi se čini da više nije ljut; sad se cereće sa mnom čim dođem i spreman je za igru...
nego, zašto ja to pričam: bila sam u petak po njega i sve super, doleti mi on u zagrljaj i dobro je raspoložen; a i bila je ova teta koja mi je najdraža za komunikaciju i tako nas dvije malo popričamo..
i ona ga uzme hvaliti, što joj vjerujem, i krene s anegdotama: te b ovo, te ono (tu mene već štreca jer ona ima sad već hrpu pričica o njemu koje su meni nepoznanica) i kako je on odlučan i krasan i kako ujutro ju odmah žica da mu dade čaj i ne da joj mira i pokazuje na policu gdje su bočice!
ja se zbunim, promrmljam nešto, ali tu nju već trebaju ostala djeca i ode ona nazad u grupu...razgovor gotov.
e, sad, prvo, on nikad nije koristio ni dudu ni bočicu, pije na čašu, na slamku, na malu janu-kako god.
drugo, ne pije NIŠTA osim vode.
navodno je on njih tražio bočicu s dudom jer je vidio ostalu djecu. ok, progutala sam to, bočicu nisam kupila, ako imaju, nek mu daju - kućne su navike ostale iste.
ali taj glupi instant saharinski čaj me progoni. čemu to? i mislila sam da im jutros muž kaže da mu ga ne daju, ali su ga očito navukle i ako ih traži, sigurno će plakati i kad vidi druge...
ma, bezveze mi je sve to i pogotovo ja sama sebi. i nije problem u mojoj nemogućnosti da iskomuniciram svoje želje (koje su one ipak dijelom pogazile) ili je? joj, tako sam tužna (mama mi kaže da dramim i pretjerujem) i vjerojatno posesivna i sigurno ljubomorna.
znam i sama koji mi je izbor (ili prihvatiti i ne zamjerati im ili jasno reći što očekujem), ali što je najbolje za njega i njihov odnos prema njemu?
ma, ustvari me ubija to što nisam s njim i što neki drugi ljudi provode s njim 10 budnih sati, a ja 3....