Citiraj VikiCa prvotno napisa
Da ti odgovorim kako izgleda naše dojenje; preko noći bez problema do 10-15 min pa zaspi na sisi. Danju je uglavnom borba, sisa u najboljem slučaju 7-10 min, onda se unervozi pusti siku, plače, smiri se, nekad podrigne pa se čini ko da je bolje, nekad ne..sisa malo pa sve ponovno. Navečer je prava fešta; uglavnom sve navedeno samo što duže i jače plače. Izglede da će zaspati svaki tren, okice mu se sklapaju, no ko da se bori protiv sna. TO natezanje zna trajati po 5 sati, nekada zaspi ranije, iako često tek iza ponoći.
Potpuno isto i kod nas
Samo što navečer kod nas to zasad traje 2ipo-3 sata a ne 5 kao kod tebe.
Al je nas i po noći sinoć uhvatilo (dosad nije)

Moja prvo ne otvori dobro usta za ciku (još od rodilišta i njihove boce imamo s tim problema) i tu se natežemo bar 5 minuti i tu se možda naguta zraka dok ne uhvati kako treba, pa kad napokon otvori usta i uhvati kako treba osjetim jaki let down i tu je isto problem pretpostavljam (to riješimo donekle položajem u kojem joj se ne slijeva u grlo).
I onda ta procedura hranjenja traje i traje i postaje sve zamornija i sve je manje vremena između 2 hranjenja, a moji živci su sve tanji.

Ona dobiva fino na težini a ja gubim puno na živcima jer se prije svakog dojenja doslovno tresem od straha jer znam što me čeka naredna 2 sata.

Samo što sam ja već na dosta mjesta pročitala da su ti problemi prisutni i ako joj dam bocu tako da je ona još isključivo na ciki.

I čitam ako se ovo sve događa da se češće prekine podoj i da se dijete digne da podrigne. Meni ponekad pomogne, ponekad ne. Ponekad pomogne i ako skužim da nije gladna, pa je ne stavljam na ciku iako ona to traži, nego je držim sve dok ne isprazni zrak (jer bude samo gore na tako nadražen želučić ako je ponovo stavim).

Sos je bio zauzet.

I kao kruna svega, puca me poprilična depresija koja se pojačava s njenim napadajima podrigivanja tako da uopće neznam što radit. Crne misli mi se roje sa svakim novim hranjenjem. Ako boca neće riješit problem (a po iskustvima drugih, vidim da neće, čak nekad bude i gore), možda tablete pomognu da to lakše podnesem. Pa ako neko ima takvo iskustvo, di se uopće obratit? Svom doktoru opće prakse ili...?

A da ne spominjem nepoticajnu okolinu - svoju mater i sveki koje mi već misec dana vise svaki dan nad glavom sat vrimena i drobe isto - daj joj čaj, daj joj dudu, daj joj vode, ne hrani je toliko dugo. Dođe mi za ispalit od njihovih loših iskustava uzrokovanih totalnim neznanjem i njihovim mitovima koje mi nameću a koji su njima uništili dojenje nakon 10 dana.
Više se ni na telefon ne javljam, kao da se meni priča na telefon i kao da se meni kave kuvaju prijateljicama nakon ovakvog ritma.
Spasi me jedino kad se ona smiri pa kad sat vrimena ja i MM izađemo na kavu.

Da mi se psihički odmorit...