Ja mislim da ti je to skroz dobra ideja, definitivno sam kužila da što sam više davala, manje se tražilo, baš su sticali tu sigurnost (tako je i sada s Nolom).
Zanima me zapravo jesmo li jedine tandemice s takvim osjećajima (samaritanka, Nikaaa, ostale s malo dužim stažem??) - ako ih svi imamo onda bi to zapravo bilo super, onda ne moraš puno misliti o uzroku, jednostavno pokušati smisliti način da "premostiš" podoje. Ne znam, misliti na nešto drugo, brojati, čitati.
Iako, znam što ti tražiš, način da joj se "daš" otvorenog srca.. Nemam pojma može li se to. Jesi li probala iskreno, a prilagođeno njenoj dobi, popričati s njom o tome, reći joj kako se osjećaš? Naravno, bez da odgovornost prebaciš na nju.
Meni je i Nolu bilo neko vrijeme teško dojiti kad sam sam prestala dojiti Jana. Nakon nekog vremena, kad su mi se neke druge stvari u životu posložile, nekako je postao opet gušt.