Ljutnja, bijes
Molim pomoć s ova dva osjećaja (povod je tekst na portalu o osjećajima). Ja imam problem s njima, čak ne znam točno ni koja je razlika, osjećam se loše kad sam ja ljuta i nisam načisto što uopće želim i mogu naučiti svoje dijete o njima. Malo psihoanalize - kad sam bila dijete nije mi bilo dozvoljeno ljutiti se, rugali su mi se kad sam bila loše raspoložena, dobre curice su uvijek bile dobro raspoložene i ljubazne, zločeste su bile namrgođene i bezobrazne, you get the point.
Sad kad sam ljuta krene tok misli, znam da sam ljuta i zbog čega sve, obično mi treba više stvari i dosta dugo da se naljutim pa osjetim ljutnju kako se nagomilava, znam da se tada ponašam neugodno za druge ljude (namrgođena sam, otresita, dižem glas), a s druge strane želim svojim primjerom pokazati djetetu kako se nositi s ljutnjom. Ali kako, kad ni ja nisam sigurna kako? Znam da je ljutnja pokretač i ventil, ako se ide gledati pozitivne stvari. Dalje, obično mi dođe da se izoliram dok ne prođe, radim nešto fizički, a u glavi oluja misli, ali nisam sigurna da želim poslati poruku da se dobro izolirati kad si ljut.
S druge strane, i dijete i MM se dosta lako naljute, najčešće kad im nešto ne ide, kad im očekivanja nisu ispunjena. Što djetetu tada reći da mu se olakša. Što ga naučiti o ljutnji kao o osjećaju?
Jučer mi je rekao da ne vičem na njega ako bude povraćao po krevetu, da se boji kad vičem. A nikad nisam vikala kad je bio bolestan. Ne želim da ga bude strah mene. A očito ga je strah kad sam ljuta. Znam mu živčano reći da pazi kad ne pazi pa se nešto prolije ili zaprlja, a meni se u životu događa toliko da se ne mogu nositi još i s tim, ali to nije kad je bolestan, nego kad je njemu život relativno normalan (ako izuzmemo mene, ako se to može).
Ima li netko kakvo nježno rješenje?
 |
|||
Odgovori s citatom
flower prvotno napisa
Tu uvijek pita da li se ljutim i na nju.
Obicno slovim u obitelji kao netolerantna ostrokondza.