Ljutnja, bijes

[BusyBee]

A ja sam pomislila da sam te vrlo vjerojatno shvatila krivo. Moze pp. Ubit ce nas moderatorica.

[ms. ivy]

prisutna 8)

[flower]

ponekad je kontraproduktivno preanalizirati atvari - ljudi se ljute i rade grozne stvari u ljutnji...ono sto mene tjesi je to da nije toliko vazan dogadjaj vec objasnjenje tog dogadjaja, a tu je uloga mame i tate golema.
npr. nakon sto mi je nesto jucer rekao mm, ja sam ostala - paf i valjda par sekundi imala nekakvo lice... ona je dosla i rekla - tuzna si, jel tata nesto napravio...ja sam rekla - nisam tuzna, iznenadjena sam. Ona je ostala i rekla - da si iznenadjena ne bi imala ovakvo (i onda ga je napravila) lice.
- da D. u pravu si, moguce da me je i rastuzilo to sto je tata rekao - morat cu kasnije s njim o tome popricati ...
i sve pet

imali smo mi scene obiteljskih svadja - ono zecih pred njom - ona tad trazi objasnjenje sto je bilo????
- pokusam joj objasniti (ne temu) vec kontekst, da smo ekplodirali, da smo si rekli ruzne stvari, da se i dalje volimo i postujemo, ali da nam treba malo mira i sl...da razmislimo...

i Lina nam pomogne (njen zlocesti alter ego) - ona zna reci - jel u nonica usla Lina, zato je tako vikao, izadje ona ja znam, samo da se smiri...

a BB vjerujem da dobro zna kad treba postaviti svoju granicu, i kao i svi vazemo da li nam je u nekom trenutku osobna granica bitnija od ljubavi koju osjecamo za neku osobu i razumjevanje, pa onda imamo gastritis, ali znamo da smo si ga sami uzrokovali - ali to je i bit ovog svijeta, skidanje ostrih rubova

[flower]

Ubit ce nas moderatorica.

steta sto nije na nasem pdf

a pliz javno - zasto je BB ostrokondja - naime ja se skroz slazem

[ms. ivy]

hoćete vidjeti tko je prava oštrokondža?

[VedranaV]

moja D je naucila reci - vices, sad vices na mene...
meni dosta

Ovo mi je super.

[VedranaV]

Kad ju je to pocelo preopterecivati (ja saznam sve probleme u krevetu, dok lezimo jedna kraj druge), a znam da tetu ne mozemo mijenjati vise nego sto smo je prilagodili Emi u ovih par godina (npr. zabranili pod prijetnjom prijave da je ikada vise udari po guzi), ja sam s Emom pocela razgovarati u pravcu da teti kaze da vice ("jer teta mozda ne kuzi, jer ih je puno, teta je umorna, bla") i kako se osjeca zbog toga i da je zamoli da ne vice.
Naravno, uvijek joj kazem da treba i cuti tetu kad govori "normalnim" glasom, da nije teta uvijek jedina kriva za nervozu, iako je vikanje los nacin da zaokupi djecju paznju.

Uglavnom, dosli smo do toga da Ema zna da nije kriva sto drugi vicu pa i kad vicu na nju (da se razumijemo, ne ucim je da je ona uvijek u pravu, nego da je vikanje na drugoga nesretan izbor privlacenja paznje i dobivanja sto zelis i kod djece i kod tete u vrticu pa i kod mame)

I ovo mi je super i posložilo mi je neke stvari.

[VedranaV]

ono sto se momentalno vise pitam, je kako da se ona obrani od vikalacke i druge agresije drugih ljudi (prvenstveno odraslih) kada mene/nas nema.

I mene to brine.

[flower]

ja mislim da se od nekih stvari ne mozes obraniti, kad netko vice a nije ti jasno ni sto se desava a kamo li da li to ima veze s tobom - normalno da te je strah...

[nevena]

e da se i ja malo ukljucim u ovu zanimljivu raspravu. ja zapravo na svoju curu nikad ne vicem. i kad me izbaci iz takta ja mogu ostati cool i normalno joj reci, zapravo mozda sam i malo previse popustljiva prema njoj ali to je druga prica. nego, znam dignuti glas na MM , nije to cesto ali desava se pogotovo kad oboje dodjemo umorni doma s posla sa raznoraznim brigama a doma ceka jos 1000 stvari. i onda se zakacimo oko nebitnih stvari. i moja cura svaki put kaze: mama nemoj vikati, dakle svejsna je da vicem i da to nije ok. i ja kazem oprosti necu vise. ali pitam se koliko njoj skodi kad se nas dvoje tako zakacimo jer vidim da je jako zalosna kad se to dogodi. tjesi me da je JJ u svojo knjizi rekao da je to normalna stvar da djete cuje i svadje jer nitko nije savrsen. ali kad vidim koliko nju to cini tuznom, bude mu uzasno krivo i najradje bi vratila vrijeme nazad. zapravo grizem se sto sam uopce mogla vikat zbog bilo cega. na svu srecu to je ipak stvarno jako rjetko pa se tjesim da i nece ostaviti neke "posljedice"

[lucky day]

sve ostavlja poslijedice... ne iste... svjedociti nasilnijem ponasanju i biti zrtvom nije isto ali oboje je traumaticno....

na mene je dosta negativno utjecalo sto sam svjedocila fizickom kaznjavanju brata... redovitom...
mene mama nije tukla, jer sam kao bila 'dobra'... a, eto, nekako me ipak tukla...

ono sto mene brine - ajte mi recite - na putu dok postanem savrsena cool i super-trooper gledanjem da rijesim u sto vecoj mjeri neke negative iz glave - ipak imam napade ljutnje i bijesa, a posto sam jednoroditeljka nemrem se bas sam tako povuci dok me ne prodje... luka ima tek 20 mj. ...
mislite li da je trumaticno za njega ako me vidi da boksam jastuk ili urlam u isti?

[lucky day]

opcenito zanima me: koji su prihvatljivi nacini izrazavanja bijesa? opcenito ali i pred djecom?

posto ucimo primjerom ipak najvise, znam da ce se luka onda najvjerojatnije s bijesom nositi kako je mene i bliznje vidio da se nose...

[LeaB]

mislite li da je trumaticno za njega ako me vidi da boksam jastuk ili urlam u isti?

Izražavanje bijesa ne ostavlja posljedice ako ga ne usmjeravamo prema nekome. Vikanje u jastuk i plakanje su prihvatljivi načini a kojima djete uči da te emocije postoje i da se dobro suočiti s njima.
Potiskivanje djeluje destruktivno na nas a izbacivanje kažnjavanjem drugih na one koji to doživljavaju.

Samo ti tuci jastuke. :D

[seni]

Sad kad sam ljuta krene tok misli, znam da sam ljuta i zbog čega sve, obično mi treba više stvari i dosta dugo da se naljutim pa osjetim ljutnju kako se nagomilava, znam da se tada ponašam neugodno za druge ljude (namrgođena sam, otresita, dižem glas), a s druge strane želim svojim primjerom pokazati djetetu kako se nositi s ljutnjom. Ali kako, kad ni ja nisam sigurna kako? Znam da je ljutnja pokretač i ventil, ako se ide gledati pozitivne stvari. Dalje, obično mi dođe da se izoliram dok ne prođe, radim nešto fizički, a u glavi oluja misli, ali nisam sigurna da želim poslati poruku da se dobro izolirati kad si ljut.

ljutnja je dio zivota. bijes isto tako. e sad, kako ga na neki nacin uciniti "konstruktivnim"? i pomoci djetetu da se nosi s njim?
cini mi se da nema jednostavnog recepta koji bi bio jednak za svih.
te da nacin uveliko ovisi i o nasem temperamentu. mozda to da se ti u tim trenutcima zelis izolirati i nije samo po sebi lose, ako to odgovara tebi kao osobi. (fizicki ventil je vrlo ok rjesenje. jednog ljeta sam bila tako malo desperatna zbog nekih sada nebitnih razloga, pa sam otplivavala rute makarska - krvavica. rezultat: ljutnja i bijes prosli, super trbusni misici dosli!)
pitanje je naravno da li time saljes poruku svom sinu, da je dobro izolirati se u trenutcima bijesa i ljutnje, ili saljes poruku da je to tvoj nacin kojim pokusavas smiriti sebe i i ne biti niti agresivna prema drugima ni prema sebi.
meni se cini da je vazno da dijete pronade nacin koji je za njega najbolji, a to ne mora nuzno biti kopija naseg nacina.
i to i za slucaj kada je samo ljuto i bijesno na nekoga ili nesto, kao i u slucaju kada su drugi ljudi ljuti i bijesni na njega.

kada je moja kcer ljuta i bijesna na nas ili nekog drugog, pokusavam joj pomoci, tako da s jedne strane, osjeca moju podrsku da ima pravo biti i ljuta i bijesna, a s druge strane da pokusa s tim osjecajima izaci na kraj, da pokusa razumjeti i otkloniti uzrok ljutnje, rjesiti problem, isplakati se ili nesto drugo ovisno o situaciji.

kada sam ja ljuta i bijesana na nekoga ili nesto, pokusavam ini objasniti kako se osjecam, zasto se tako osjecam i pokusavam to stanje uvijek predstaviti kao nesto sto je prolazno, nesto sto cu rjesiti, dakle dati neki pozitivan odsjaj u stilu: uvijek ce biti problema manjih ili vecih, ali svaki se problem da rjesiti.
( sto rezultira time da me u nekim trenutcima mog ocaja, moja kcer pogleda i kaze: ali mama nemoj biti tuzna/ljuta, za svaki problem postoji rjesenje. )

kada sam ljuta na inu, pokusavam joj smireno reci zasto i kako.
uvijek ne uspijevam biti smirena i pocnem vikati ili budem onako kao si ti opisala namrgodena, otresita, neugodna. to ne volim kod sebe i trudim se sto cesce naci bolji nacin.

jako su mi pomogle dvije stvari:

1. primjetila sam da moja kcer pocinje u situacijama kada joj nesto nije po volji, reagirati tom istom otresitoscu ili optuzujucim glasom. kada sam shvatila da ona zapravo kopira moj nacin, doslovce sam se smrzla i uzasnula. i to mi je postao nenadmasan motiv, da nadem bolji i konstruktivniji i autenticni, meni srodni nacin izrazavanja ljutnje i bijesa.
(ne cijenim bas nacin "pretis lonca", ono na oko sve fino, a vidis da bi osoba najradje ekspolodirala - to je umijetno kontroliranje ljutnje, nije autenticno i djeca to odmah registriraju kao "fake")

2. uvijek sam se izvinila svojoj kceri, kada bih izgubila kontrolu, jasno sam joj davala do znanja da nije u redu da vicem na nju i da nije u redu da bilo tko vice na nju. puno sam/smo razgovarali i razgovaramo o tome i ja i mm sa nasom kceri. misli da je rezultat sada vidljiv u smislu da je ona uvjerena da zaista nitko nema pravo vikati i biti agresivan prema njoj, tako da cim pocnem gubiti kontrolu ona me podsjeca na nase dogovore, kaze da to nije fer, da nije u redu. to me nekako brzo "spusti" , smirim se i pocnemo konstruktivno razgovarati.
(moja kcer ce skoro biti 7, ona je dosta zrela i socijalno inteligentana. na znam s koliko godina djeca dobiju tu snagu da se tako mogu razgovarati.)

pred neki dan smo se nesto pokoskale i onda me je pitala:
mi se volimo do neba i dalje, pa kako mozes imati taj neugodi glas prema meni? (moram priznati da sam se skoro rasplakala)

dakle, mislim da je jako vazno to "jacanje" djecije svijesti i samosvijesti i njihovih granica, koje nitko (ni roditelji) nemaju pravo povredivati.

a to je proces. koji traje. i s kojim treba poceti jako rano. dok ste jos 9 mjeseci jedno. i nastaviti poslije kad ste zajedno.

granica je jako osjetljiva, u smislu da se ne smije pod krinkom "i roditelji su samo ljudi" prebaciti nasu odgovornost na djecu, vec da to da smo samo ljudi znaci, da se mozemo mijenjati, postajati bolji, i da nasa djeca takode utjecu na nas, kao sto mi utjecemo na njih.
dobro ja nauciti zaista slusati i osluskivati druge u smislu razumjevanja, ako vec sami nismo imali srecu to nauciti u vlastitom roditeljskom domu.

[Anita-AZ]

Malo psihoanalize - kad sam bila dijete nije mi bilo dozvoljeno ljutiti se, rugali su mi se kad sam bila loše raspoložena, dobre curice su uvijek bile dobro raspoložene i ljubazne, zločeste su bile namrgođene i bezobrazne, you get the point.

Ja sam tako ljuta na ovo! I kad se ljutim u vezi bilo čega, čini mi se da sva moja ljutnja i zatomljene emocije (radi ovog što spominjes gore) izviruju van i sve se zajedno zaakumulira i stvara jedan grozan kaos. Zato imam straaaašan otpor prema potiskivanju i preoblikovanju emocija, jer čak i kad to pokušavam, na kraju ispadne još nešto gore.
A vidim svoju mamu kojoj je cijeli život skrivanje intenzivnih emocija i kao dijete nisam presretna što sam imala takav "uzor".. uvijek sam je cjenila i beskrajno voljela, ali nije prošao dan da samoj sebi nisam obećala da ću prema sebi biti iskrena i da nikad neću dopustiti da netko manipulira sa mnom niti ću ja isto raditi drugima.

I sada sam ja, suprotna njoj, iskrena mama koja plače kad joj se plače, viče kad je jako ljuta... i onda se kasnije beskrajno ispričavam svima i uopće ne znam što je ispravno. Mislim da bi me ipak više ljudi voljelo da sam kao svoja mama, nego da sam kao što jesam. Mislim da mi moje dijete zamjera vikanje više nego išta drugo. Možda je ona baš taj tip... ne znam... Ovdje mi fali ponešto znanja... :/

Evo nešto stihova što se potiskivanja tiče....

"To your kind face manipulation is forgiven,
for you do not shout like I do.
And so you can deceptively smile afterwards
and no one will know
your bones were screaming just a minute ago...."

Sad sam i ja zaoftopicarila... iako je ljutnja moj on-topic vrlo često.