Meni su nekako osjecaji podijeljeni izmedju - joj i ja bih tako, dok s druge strane razumijem i stranu poslodavca, a i vjerojatnu neopravdanost svih silnih bolovanja koje se kod nas propisuju.

Mislim, bila sam i na jednoj i na drugoj strani i stvarno mi se cini da je zlatna sredina negdje, jel, u sredini. Iako jos uvijek naginjem nasem hrvatskom sustavu, a ovaj ovdje me prestrasno frustrira.

U kratkim crtama - ovdje nema bolovanja zbog postupaka, osim ako se stvarno dogodi nesto opasno po zivot (vise trudnice nego potencijalne bebe). S obzirom da IVF sam po sebi nije opasan po zivot, gotovo nitko ne ostaje doma, osim ako se sve skupa moze isplanirati dovoljno tocno da zena moze na, recimo, redovan placeni godisnji.

S druge strane, ni lijecnici (kazem tako jer zenu u trudnoci prate ili reproduktivci, ili obicni ginekolozi, ponekad specijalisti, a najcesce, zapravo, opca praksa) ne propisuju bolovanja za cuvanje trudnoce, utrogestane, nista. Iznimni slucajevi dobivaju tretman koji kod nas u pravilu ide u paketu s prvim plusom na testu.

Ne znam koliko je to dobro ili nije. Vjerojatno je, s obzirom da se djeca radjaju u pravilu bez problema. :/