Bake i djedovi svojoj djeci!

[ASTRA]

Dakle, J. ima 13 mjeseci, jako je zaigran, živ, znatiželjan, nestrpljiv - mislim da je ovo tipičan opis djeteta te dobi.

Kad je propuzao, sve mu je postalo pristupačno, prvo najdonje ladice pa one gornje... Zaštitili smo utičnice, rubove stola, maknuli noževe, škare, deterdžente i sve ostalo što nam se činilo opasnim, a u donjim kuh. ladicama i ormarićima je ostalo puno toga što koristimo, ali bezopasno, ugl. plastika, metalni poklopci kojima obožava zveckati.

Ne smije dirati utičnice, wc, okretati prekidače na pećnici, bacati mamine knjige i papire, stajati pred tv-om, uzimati daljinske u., telefone, iako ih se ponekad dokopa...

Naši roditelji misle da se ponašamo prema njemu kako bi se oni trebali, ono u stilu, baka i djed sve dopuste, a mi bi kao roditelji trebali biti stroži i uvesti puno više zabrana...ne bi me to smetalo da su ponekad napomenuli, ali to je sad skoro svakodnevna tema.

Naše je mišljenje da on treba imati slobodu u istraživanju i da ga kroz neko vrijeme ladice neće zanimati, mislimo da ima dovoljno zabrana i da nema ništa loše u tome ako otvori kuh. ormarić i malo istražuje, naravno uz našu kontrolu i sa stvarima koje su sigurne.

Koliko su vaša djeca slobodna u "vršljanju" po stanu? Trebaju mi dobri argumenti! Za oba stava!

Mala napomena - igračke ga gotovo uopće ne zanimaju, ni približno koliko neki stari poklopac!

[anki]

to je faza, sasvim normalna. sva djeca vole kopati po ormarima i igrati se sa suđem. L. je obožavao i tehniku (daljinski...); vaša je stvar do koje ćete granice ići. sigurna sam da ćete postupiti onako kako mislite da je najbolje. dedi i baki: vaša kuća, vaše dijete- vaša pravila! oni se nemaju šta mješati u vaš odgoj. to morate srezati u korjenu jer kasnije će samo biti gore. danas su to rajngle i poklopci, a ko zna kaj bu bilo sutra .... dobronamjerni savjeti su svakakodobrodošli, ali ako ti to netko nabija svaki dan na nos :/

[Vanchy]

Trebaju mi dobri argumenti! Za oba stava!

Astra, draga....za koga ili zasto ti trebaju argumenti? Za bake i djedove?! Pa niste vi njima dijete rodili nego sebi. Vas dvoje ste roditelji i Vi ste za njega odgovorni. Zasto bi se ti bilo kome morala ispricavati ili opravdavati za odgojne metode koje primjenujes? Ako ti u dubini srca znas da ne grijesis, onda ih otkantaj i nastavi kako si pocela.
Moj PK ima brdo igracaka, ali ga vise zanimaju kuhinjske krpe, poklopci, knjige, casopisi, mamine papuce... Ako nasuprot njega stavim igracku i moju papucu on bezglavo juri prema papuci. Zasto?! Tko ce ga znati... valjda mu je interesantnija.... Ah, zaboravila sam kantu za smece. Dakle, ta stvarcica mu je pravi izazov i moram priznati da ne posustaje u pokusajima da pregleda njen sadrzaj. No, mama kobac budnim okom prati situaciju.
Meni su neki "dobronamjernici" preporucili da stavim pregradu na vrata da ne moze u kuhinju, pa pregradu na vrata WC-a da ne moze do WC-a, pa na stepenice (e, tu se slazem), pa sve neke pregrade... Samo sto mi nisu rekli stavi ga na uzicu i skrati je na kratak povez da se ne krece puno po kuci... X1000000000000 Umjesto pregrada moje dijete svrlja po svim dijelovima kuce, naravo uz budno oko mene ili MM-a.
Prilicno sam kratkog fitilja na sve one koji bi djecu stavljali pod isti kalup, ogranicavali ih, sputavali... zato se nemoj ljutiti ako je moj post malo previse odrijesit. Ja sam svima jasno dala do znanja da smo MM i ja roditelji nasem sinu, pa ni'ko ne prigovara. Vid'la sam ja da od finoce nema bas puno kruha. Kod mene vlada zakon - sto sam ja rodiila ja hranim i odgajam, a ako nekome ne odgovaraju moje/nase odgojne metode ne mora se s nama druziti.

[ivanche]

Mi Tamari dopuštamo sve osim onoga što je opasno za nju, npr.struje i takvih stvari. U početku smo joj branili puno toga i onda smo skužili da joj je najdraže raditi ono što ne smije. Tako da sad smije sve i u tome je dobro što nas uvijek obavijesti što će napraviti,
npr: "Idem nazvati sv.Nikolu" (krade telefon), "Idem ohladiti gijanje"(radijator pojača na najjače), "Jadim na kompjutolu"(Lupa po tipkovnici) i onda odmah skačemo i pazimo da joj se nešto ne dogodi ili da ona ne napravi neku štetu.
Jedino nam je još ostalo kao problem krađa krema, kaladonta i sapuna i mazanje istih po podu. To kad je ne čujemo par minuta znamo da je negdje pronašla nešto i maže okolo. Gdje god da ih sakrijemo ima senzore za to.
Tako da sam ja za to da se djeci dopusti istraživanje jer kad tad će se dočepati onoga što ne smiju. Zabranjeno voće je uvijek slađe.

[Zdenka2]

Kad je M. bio malen, stvari po kući i vani zanimale su ga daleko više nego igračke. Dozvoljavali smo mu da upoznaje svijet i našu kuću uz neke granice, odnosno zabrane da neke stvari ipak ne smije dirati: 1. ono što bi za njega moglo biti opasno; 2. vrijedne stvari koje bi mogao uništiti igrom, 3. na tom trećem mjestu su se nalazile fleksibilne granice, ovisne o našim fizičkim i psihičkim mogućnostima - ako sam bila preumorna da pospremim suđe iz ormarića nakon što obavim sve drugo što moram navečer, nisam dozvoljavala da izvuče suđe, ako nisam, dozvoljavala sam to; u toj dobi bilo ga je jako teško, praktički nemoguće nagovoriti da nešto pospremi sam. U svemu tome vodila sam se nekim svojim zdravorazumskim kriterijem - djetetu moraš dopustiti da istražuje, da se igra sa stvarima, ali ga istovremeno učiš o tome što je opasno, što je vrijedno i da ti ne možeš uvijek sve skupljati iza njega. Najslađe mi je bilo kako se je mogao satima zabavljati oko šanka koji dijeli kuhinju od dnevnog boravka - tamo su na policama s kuhinjske strane bili čajevi, kartoni mlijeka i slično - to je mogao satima vaditi i stavljati natrag. Poslije je prešao na suđe - ne stakleno, samo plastično i inox. Još i sad se u kadi voli igrati s nekom posudom za kuhanje - kuha napitke. U kupaonici se isto tako igrao - dogodilo mi se da mi potroši neki šampon od stotinjak kuna za svoje napitke, no s vremenom smo došli do toga da zna što smije uzeti, što ne smije. Ukratko, daj djetetu da istražuje, ali postavi mu i granice. Što se tiče djeda i bake, mi smo to riješili vrlo lako: kod nas vrijede naša pravila, kod njih njihova. Generalno uzevši, kod njih mu je bilo više toga dozvoljeno, ali isto tako moja mama nije dozvoljavala neke stvari koje ja jesam. To smo prihvatili kao normalno, bez ikakvih komentara.

[Stijena]

I moji i MMovi isto misle da smo prepopustljivi prema P. jer mu "svašta dopuštamo" (doma smije dirati čak i daljinske i telefone ali pod nadzorom), dok kod bake ne smije dirati ništa i to je u redu i to poštujemo.
Dom je ipak njegov i u njemu mora istraživati i učiti, ne mogu u njegovom vlastitom domu držati dijete kao u kavezu, dozvolim mu da utaži znatiželju, ali ipak vodim računa o tome da se ne ozlijedi ili nanese neku veću štetu (jako ga privlači i WC i sifon i sredstva za čišćenje, ali to ipak ne smije dirati). Sve što mogu maknem mu iz vidokruga jer ako vidi, a ne dam mu, onda je to tek jako i najzanimljivije
Utičnice su već odavno zaštićene, do noževa ne može 8iako sad već može sam i na stolac), kao niti skočiti s balkona, a sve ostalo mu je na raspolaganju.
Jest da je već puno toga i razbio i uništio, ali ne žalim za tim jer ono što mi je stvarno bitno sakrijem i znam da neće dirati

[Luna Rocco]

Da ne duljim, potpisat ću Vanchy.

[spooky]

Ja kod bilo kakvih komentara od baka i djedova kažem samo jedno:

"U ODGOJ MI SE NE MJEŠAJTE! VI STE IMALI SVOJU DJECU, A JA SAD IMAM SVOJU..."

poslije znaju biti nosevi do poda, ali to me uopće ne dira...

[malina]

Evo ja već imam veliko dijete. Jedino pravilo koje je imao je bilo da se sa stolicom nesmije igrati (vući ju i penjati se). Sve ostalo je bilo ili zaštićeno (struja, kemikalije dignute visoko) ili je smio dirati (ladice u kuhinji, daljinski, ...).
Na taj način nismo imali problema sa prevelikom znatiželjom. Daljinski i ostalu opremu je naučio vrlo rano koristiti. Stolica je bila zabranjena upravo zato jer ona omogućuje da dođe do svih onim mjesta gdje inače ne bi mogao, a koja bi bila potencijalno opasna.
Taj razvojni period je prošao bez problema, nit se je on ozlijedio, nit je išta razbio, jednostavno je postepeno učio kako raditi sa stvarima oko sebe.
Zabranama i stalinim upozorenjima pazi koja izlete prije nego se niti svati djetetova namjera, možemo samo dobiti prestrašeno i isfrustrirano mlado stvorenje.

[ANKAIMARKO2]

Mi živimo sa bakom i djedom, roditeljima moga supruga, i to je donekle funkcioniralo do nedavno. Marko smije sve dirati i otvarati čak i telefone, mobitele, daljinske itd, ali normalno pod nadzorom starijih. Sve što je lomljivo i opasno je sklonjeno u visinu i to razglaedavamo kada se nosamo ali iz daleka i ne dirati, dok jednu večer djed mu nije dao dirati porculanske figurice, ja sam ih pustila do određene granice, ali M je počeo i od mene tražiti isto, ja sam mu rekla da se to ne dira i on me više nije pitao. I djed opet nosi ga i daje mu da dira, ja kažem : Marko dosta je to se ne smije dirati, a M u plač. Djed na mene da se te "rke"( prijevod nepotrebne stvari ) moraju maknuti i da se djetetu mora dopustiti sve što ono hoće. Izbila je svađa i od tada ne razgovaramo. Mislim da dijete gura dokle god može i da negdje granica mora biti. Ali Marku se dopusti skoro sve, pa valjd i ja imam pravo na svoje "igračke" ili ne dok ne odraste. :?

[flower]

mi smo vrlo rano uveli da nono nesto dopusta, a ja ne, da tata nesto dopusta , a ja ne...i obrnuto naravno
onaj tko cuva dijete i njime se bavi u tom trenutku odredjuje svoju granicu i to se pokazalo jako uspjesnim. vrlo brzo je skuzila i zna sto i kad smije.

ne znam zasto ne zelis da se on igra s porc. figuricama - meni osobno one nisu nesto i ja bih dopustila uz nadzor da se ne razbije i ozljedi, ali ako su tebi one bitne onda jasno reci da to ne dozvoljavas i ukloni ih s vida i njemu i nonicu

[Pliska]

Ja kod bilo kakvih komentara od baka i djedova kažem samo jedno:

"U ODGOJ MI SE NE MJEŠAJTE! VI STE IMALI SVOJU DJECU, A JA SAD IMAM SVOJU..."

poslije znaju biti nosevi do poda, ali to me uopće ne dira...

To je i moja rečenica!

Od kad se rodio stalno čujemo: previše mu puštamo, razmažen je, nemoj mu dozvoliti ovo, nemoj mu dozvoliti ono, ne hranite ga kako treba...

Mislim da je toga uvijek bilo i biti će.

To je tvoje dijete i ti živiš s njim pa prema tome ti određuješ što je dopušteno, a što nije. Može ti se popeti na glavu ako tebi to ne smeta!

[ANKAIMARKO2]

Ništa za figurice koje će se razbiti, nego za nosanje po cijeli dan da ih gleda. Mogu ga nosati 2-3 sata na dan poslije toga budem umorna. Dido ga nosi pola sata i to je to ode se odmarati, pa ja moram istim tempom, jer kada mu se spusti na pod više mu nije interesantno, jer ono što može to mu brzo dojadi. Ja volim red,a ako ga ne mogu imati po podu valjda ga donekle mogu imati u visini. Stvar je u tome da mu dam sve što me traži, ali jednostavno ga ne mogu nosati po cijele dane samo što ga je dida nosao prethodnu večer pola sata, on je takvo dijete gdje navečer stane ujutro nastavi. Kod njega nema veza tko ga čuva on od svih sve traži pa tko mu da, a tko ne.

[mama_jos_malo]

Ja kod bilo kakvih komentara od baka i djedova kažem samo jedno:

"U ODGOJ MI SE NE MJEŠAJTE! VI STE IMALI SVOJU DJECU, A JA SAD IMAM SVOJU..."

poslije znaju biti nosevi do poda, ali to me uopće ne dira...

To je i moja rečenica!

Od kad se rodio stalno čujemo: previše mu puštamo, razmažen je, nemoj mu dozvoliti ovo, nemoj mu dozvoliti ono, ne hranite ga kako treba...

Mislim da je toga uvijek bilo i biti će.

To je tvoje dijete i ti živiš s njim pa prema tome ti određuješ što je dopušteno, a što nije. Može ti se popeti na glavu ako tebi to ne smeta!

Moja beba je mala, a kad krenu bake s: Nemoj je naučiti na ruke, pusti da plače-jača pluća :shock: i ostalo ...

Moj odgovor je: Rodite vi sebi, pa onda tako odgajajte
Ili : Ja - Ma-ma, ne Gonič robova, Ma-ma

[mama courage]

evo price sa prabakom i pradidama... 8) prije neki dan ulazim kod svoje bake i dide u stan, s mojom malom. ona ostaje u dnevnoj, ne ulazi u kuhinju i ne pozdravlja mog didu. moj dida sjedi za kuhinjskim stolom, ja sjedam do njega. on mene pita:"jel vi ne ucite ovo dijete da pozdravlja?" mala digresija: moj dida je divan covjek, al ima neki fazon s bontonom i protokolima, gori je nego oni na engleskom dvoru il kod pape. elem, ja ga gledam i kazem mu:"ne uchimo." on meni, pa kako ne ucite, pa on ne moze vjerovati da ne ucimo... ja njemu:"pa kad tako pitas, velim ti ne ucimo.eto, ne ucimo" on opet sav u chudu. ja njemu onda:"pa kako me mozes tako nesto pitati? pa naravno da ju ucimo, pa nismo odgajani u stali!" "ako hoces znati zasto ona ne pozdravlja, onda je to drugo pitanje, al cu ti rado na njega odgovoriti. al na ovo - imas ovaj odgovor." on se ljutito digao. sve u svemu ovo "ne pozdravljanje" od strane moje dzuniorke dovelo je do osrednje obiteljske krize (u koju su kasnije bili upleteni i moja mama i moja baka)

[Riana]

Mi smo našoj nedopuštene stvari dopustili par puta da kao zadovolji znatiželju, najzgodnije joj je bilo otvarat ormariće i uzimat tanjure, zdjelice i tako to. Pa smo joj to dopustili da kao nosi meni do stola. Trajalo je dva tjedan i prestalo. A i nije nešto da ne posluša kad joj 10 put velimo.
Te faze ne traju dugo.

[branka1]

Naši roditelji misle da se ponašamo prema njemu kako bi se oni trebali, ono u stilu, baka i djed sve dopuste, a mi bi kao roditelji trebali biti stroži i uvesti puno više zabrana...

Joj, mene ovo jako živcira. I stalno se nastojim ponašati "kao djed i baka"
Zašto bi to moralo biti tako? Zašto bih ja trebala uvoditi sve zabrane, a oni sve dopuštali, zašto i oni ne bi nešto zabranili ako je opasno?
Ne želim da jednog dana trči dedi ili baki jer će im oni nešto dopustiti, a ja, rospija, neću. Ako se utičnice ne smiju dirati, ne smiju se nigdje. Ako se neke stvari ne jedu, ne jedu se nigdje. ne znam, što je to što bih ja zabranila, a baka bi dopustila?
I ponekad mi je glupo ono - unuci se vole posebnom ljubavlju. Mislim, naravno, super je to i sve, ali kao, ni svoju djecu ne voliš kao što voliš unuke. ne znam, malo mi je to blesavo.
Jednom je Gabi Novak izjavila da ona obožava unuku, ali da ipak malo više voli Matiju. Ipak je on njen sin, on joj je bio prvi i ljubav prema Lu je samo produžena ljubav prema Matiji. Tako nešto, ne sjećam se točnog citata.
U prvom trenutku mi je to zazvučalo grubo, ali poslije mi je bilo baš lijepo

[mamasch]

slažem se sa brankom1.
ne mislim da djeci uskraćujem istraživanje jer im je čitav stan na raspolaganju (osim WC-a) i zabranjene su samo po život opasne stvari (struja, kemikalije, guranje prstiju između vrata i štoka...).
ono što meni diže živac je izjava od strane bake, prabake i ostalih dobronamjernika: "ne diraj to, MAMA će ti dati po guzi" ili "MAMA je rekla da si zločest" i slični biseri. kao prvo ne tučem djecu niti im govorim da su zločesti čak i kad naprave sr..e po kući, a kao drugo ne dozvoljavam da se govori bilo što u moje ime - ne trebaju mi advokati niti glasnogovornici - pogotovo kad su moja djeca u pitanju. ako kod nas u stanu ne smiju dirati sve što vide i ne smiju koristiti stolice za dosezanje viših sfera, onda to ne dozvoljavam nigdje drugdje, ni kod bake ni u gostima, koliko god to drugi smatrali tiranijom. ako sam ja rekla da je nešto NE, onda je to NE i za djecu i za odrasle. znači, nema smokija ni doma ni u gostima, nema navlačenja djece od krila do krila pristunih ni doma ni u gostima koliko god da žicaju.
posebno sam alergična na "ma daj, neće im ništa biti ako im sad popustiš".

[mama courage]

I ponekad mi je glupo ono - unuci se vole posebnom ljubavlju. Mislim, naravno, super je to i sve, ali kao, ni svoju djecu ne voliš kao što voliš unuke. ne znam, malo mi je to blesavo.

ma nije bit u ljubavi, nego jednostavno da kad dodju unuci imas vise vremena da im se posvetis, imas vise strpljenja za njih, ne more te neke druge brige, kao kad si bio mladji i roditelj. tada si morao raditi, spremati, prehranjivati obitelj, u danasnje vrijeme - prezivljavati. sad si u mirovini (kakva god da je) i zeljno ocekujes posjete svojih unuka, pa te oni svojim malim dogodovstinama pomlade, il ti zbog njih cinis stvari koje nikad vise ne bi (odlazak u zoloski).

gledam svoju prabaku sinoc, sjedi na maloj stolchici, a moja ju dzuniorka "frizira" nekim ceshljima. moja mama se preporodila otkako je dobila unuku. onda njih dvije se spreme pa biciklom u grad, pored mora, sunce grije, pa na sladoledic... prelijepo.

onaj tko cuva dijete i njime se bavi u tom trenutku odredjuje svoju granicu i to se pokazalo jako uspjesnim. vrlo brzo je skuzila i zna sto i kad smije.

i kod nas je tako, s tim da se naravno neke stvari ni u jednoj kuci ne smiju (recimo istrazivati wc i sl), al tu ja s svojima nemam nekih problema, znaju sto dopustam il sto uopce ne, pa se prema tome riktaju, il oni malo popuste u nekim nebitnim sitnicama (recimo kod prabake vodu ne pije iz chashice nego iz flasice )

[Zdenka2]

I ponekad mi je glupo ono - unuci se vole posebnom ljubavlju. Mislim, naravno, super je to i sve, ali kao, ni svoju djecu ne voliš kao što voliš unuke. ne znam, malo mi je to blesavo.

ma nije bit u ljubavi, nego jednostavno da kad dodju unuci imas vise vremena da im se posvetis, imas vise strpljenja za njih, ne more te neke druge brige, kao kad si bio mladji i roditelj. tada si morao raditi, spremati, prehranjivati obitelj, u danasnje vrijeme - prezivljavati. sad si u mirovini (kakva god da je) i zeljno ocekujes posjete svojih unuka, pa te oni svojim malim dogodovstinama pomlade, il ti zbog njih cinis stvari koje nikad vise ne bi (odlazak u zoloski).

I dobivaju mogućnost da isprave greške koje su činili kao roditelji. Moji roditelji su mnogo strpljiviji i nježniji kao djed i baka nego što su bili kao roditelji. Oni to primjećuju i kažu da je to zato što im je odgovornost sada manja, pa mogu djecu više maziti, a manje odgajati i drugo, u mirovini su, pa nemaju nekadašnjih poslovnih briga. Inače, što se tiče ljubavi, ne znam tko bi mogao voljeti mog M. više od mene. Ali, oni kažu da ga silno vole i djelatno to pokazuju vremenom koje provode s njim i to je meni odlično.

[branka1]

Ma jasno mi je sve to, jednom je rekla moja sveki, koja je i inače super mama, da je ipak opuštenija s Leom jer kad je čuva, mora se samo igrati s njo, dobro, i skuhati joj. ali zna da će sve ostalo biti namireno. Oprano, speglano, nabavljeno.
Ali ipak mi je nekad bezveze kako se to prenaglašava.

[Zdenka2]

Znaš kaj, mogu ti svi pričat o tome kako je divno biti mama, ali dok ti to sama ne iskusiš ne znaš kaj je to. Vjerujem da je isto i s djedama i bakama. Želim si to jednog dana.

[Stijena]

Ma jasno mi je sve to, jednom je rekla moja sveki, koja je i inače super mama, da je ipak opuštenija s Leom jer kad je čuva, mora se samo igrati s njo, dobro, i skuhati joj. ali zna da će sve ostalo biti namireno. Oprano, speglano, nabavljeno.
Ali ipak mi je nekad bezveze kako se to prenaglašava.

Da, baš sam i ja to htjela reći za svoju sveki, kako je jednom komentirala da je to baš lijepo naigrati se do mile volje, ovako jednom tjedno (ili češće - svejedno), ali nema dizanja po noći, kad kuri i bolestan je ne brine ona za njega, nego je doma... uglavnom bake i djedovi se mogu baviti unucima samo u dobru, dok kada su bili roditelji, svojom djecom su se morali baviti, htjeli-ne htjeli i u dobru i u zlu, baš kao i mi sada

[Mony]

evo price sa prabakom i pradidama... 8) prije neki dan ulazim kod svoje bake i dide u stan, s mojom malom. ona ostaje u dnevnoj, ne ulazi u kuhinju i ne pozdravlja mog didu. moj dida sjedi za kuhinjskim stolom, ja sjedam do njega. on mene pita:"jel vi ne ucite ovo dijete da pozdravlja?" mala digresija: moj dida je divan covjek, al ima neki fazon s bontonom i protokolima, gori je nego oni na engleskom dvoru il kod pape. elem, ja ga gledam i kazem mu:"ne uchimo." on meni, pa kako ne ucite, pa on ne moze vjerovati da ne ucimo... ja njemu:"pa kad tako pitas, velim ti ne ucimo.eto, ne ucimo" on opet sav u chudu. ja njemu onda:"pa kako me mozes tako nesto pitati? pa naravno da ju ucimo, pa nismo odgajani u stali!" "ako hoces znati zasto ona ne pozdravlja, onda je to drugo pitanje, al cu ti rado na njega odgovoriti. al na ovo - imas ovaj odgovor." on se ljutito digao. sve u svemu ovo "ne pozdravljanje" od strane moje dzuniorke dovelo je do osrednje obiteljske krize (u koju su kasnije bili upleteni i moja mama i moja baka)

Ja ovo ne bih dopustila.
Mislim da danas djeca imaju premalo postovanja prema starijima i da su za to najodgovorniji roditelji.
Ne zelim da u starije gleda ko u ikone, sto su mnogi iz nasih generacija radili jer su tako pouceni, ali pozdrav starijem, posebno pradjedi, je nesto cime se pokazuje da se i starija osoba postuje.
Kad mi dodjemo kod moje bake, Leonu uvijek kazem da ju lijepo pozdravi - naravno da se ne mora rukovati, ni ljubiti ili izvoditi nesto sto je recimo naucio tog dana u vrticu, ali od jednog pozdrava mu nece biti nista. Smatram da je to ukazivanje na neke vrijednosti u zivotu.


A sto se dopustanja tice, bake jesu popustljivije, ali mi je to podrazumljivo. I ja bih bila takva, mislim barem
A kada zeli nesto sto znam da kod baka i djeda uspijeva, uvijek ga upozorimo da s bakama i djedom ima drukciji dogovor, ali to tako ne funkcionira s nama.

[mamasch]

a ja mislim da nije OK da su bake i djede osjetno popustljiviji jer time prečesto narušavaju uporno građene dobre navike koje mama i tata pored posla, kućanstva, računa, hrpetine problema i neprospavanih noći pokušavaju usaditi djeci kao neke besmrtne vrijednosti.
na kraju krajeva, jedno je progledati kroz prste baki zbog neke čokoladice ili pola sata dužeg gledanja crtića, ali mislim da treba ustrajati na ne-diranju/ne-penjanju/ne-lomljenju/ne-udaranju i sl.

baš lijepo naigrati se do mile volje, ovako jednom tjedno (ili češće - svejedno), ali nema dizanja po noći, kad kuri i bolestan je ne brine ona za njega, nego je doma... uglavnom bake i djedovi se mogu baviti unucima samo u dobru, dok kada su bili roditelji, svojom djecom su se morali baviti, htjeli-ne htjeli i u dobru i u zlu, baš kao i mi sada

upravo zbog toga što su naši roditelji prošli razdoblje roditeljstva i odgajanja, valjda znaju koliko je roditeljstvo odgovoran i, pored svih ljepota, naporan posao, i trebali bi imati razumijevanja za naš trud da ustrajemo na očuvanju autoriteta i važnosti nas kao roditelja. ne kažem da je njihovo samo da se igraju i maze djecu, naravno da trebaju surađivati u odgoju, ali je jako bitno da se bake i dede prilagođavaju svojoj djeci i unucima, a ne obratno.

[Mony]

mamasch, definitivno se slazem s tobom.

Po meni se vec podrazumijevalo da se slazu, htjeli / ne htjeli, s generalnim crtama odgoja koje roditelji imaju. Dakle, tolerira se samo popustanje u okvirima koje su roditelji zadali.
No, i bake i djedovi su svega toga svjesni, samo sto se pred nama roditeljima prave liberalnijima

[mama courage]

Ja ovo ne bih dopustila.
Mislim da danas djeca imaju premalo postovanja prema starijima i da su za to najodgovorniji roditelji.
Ne zelim da u starije gleda ko u ikone, sto su mnogi iz nasih generacija radili jer su tako pouceni, ali pozdrav starijem, posebno pradjedi, je nesto cime se pokazuje da se i starija osoba postuje.

pa ja ju i ucim lijepom ponasanju i pozdravljanju i postovanju. i kako se gdje ponasa, i za stolom i u gostima i na ulici itd. ovaj put je jednostavno iz hodnika usla u dnevnu i tu se odmah zadrzala (i zaigrala) s bakom, koju je na ulazu pozdravila (jer cesto znamo doci da dide i ne bude u kuci)... nije produzila dalje u (hladnu) kuhinju gdje je u najdaljem kutu za stolom sjedio moj dida, koji se, istina za volju, mogao takodjer ustati i krenuti prema svojoj praunichici, pa bi osim pozdrava dobio i zagrljaj i poljubac. sve je ispalo malo nespretno, al nije razlog mene pitati jel ja uopce odgajam svoje dijete. da ne napominjem da on - posto je nagluh - cesto i ne cuje njen pozdrav, al odmah provjerava jel ga ona pozdravila.

elem, sad kad ulazi kod njih u kucu dere se na sav glas:"dobar dan!". on sav sretan, jer je sve eto po protokolu, a ja vidim da to nije postivanje, nego cisto da stariji ne budu cangrizavi.

[Mony]

Ispravljam onda netocni navod

[ANKAIMARKO2]

Eto dogodilo se ono čega sam se pribojavala M.je došao u fazu kada je počeo bacati sve stvari kojemu dođu pod ruku, pa tako i didi zgrabi porculan i frk. Onda mi je dida rekao da sam bila u pravu kada sam rekla da ima svoje igračke i da s njima može raditi što hoće. Ah, jel moralo doći do svađe da se ipak zna da mama zna najbolje.

[mamasch]

izgleda da mora doći do svađe ili barem oštrog sukoba da bi se ispostavilo da su roditelji u pravu. ja u takvim situacijama samo pitam dotičnu osobu da li joj je smetalo uplitanje drugih u odgoj njezinog/njegovog djeteta, i da li je tražila od drugih da poštuju autoritet nje/njega kao roditelja. i tu prestaje rasprava, barem kod većine ljudi (na žalost, ima i nesavjesnih i neodgovornih roditelja kojima ni slovkanje ne pomaže da skuže poantu razgovora).