Evo još jedne koja je rodila u Bjelovaru; ne znam što bih Vam rekla...situacija jest slijedeća: beba 4 kg, prešišali termin, dovoljno otvorena, a od trudova ništa; odlučeno da ću na inducirani porod. Unatoč dripu, trudovi i nisu bili prisutni nekakva 2-3 sata, probušili su vodenjak, plodna voda je bila zamućena pa su se odlučili na carski (nije da je mene netko nešto pitao). Sestre u rađaoni su zbilja bile OK, gotovo je cijelo vrijeme jedna bila sa mnom. Poslije carskog su mi donijeli malog, no osjećala sam se preslabo da bih da držala, pa mi je jedna sestra pomagala jer ga nisam htjela pustiti iz ruku. Taj naš prvi susret je trajao oko 40 minuta. Nakon toga m sele u sobu i dijete vidim tek drugi dan navečer (znači, pošlo je više od 24 sata od našeg prvog susreta) i to nakon što sam napomenula sestri da nam nisu donijeli djecu (još je jedna gđa rodila na isti dan carskim). Jadna je sestra htjela umrijeti od srama...a ta koja je bila u dnevnoj smjeni je zbilja grozna žena ; nadohranjivala je bebe po vlastitom nahođenju (svaki put kada ih je odnijela na previjanje, usput ih je i nahranila ) bez obzira na zahtjeve majki. Ostale sestre su mi zbilja bile OK - učile su me dojiti (njih nekoliko dok nisam skužila kako nama najviše odgovara), masirale grudi. Svaku su večer pitale hoćemo li djecu imati pored sebe ili ćemo ih dati njima; bez ikakvih komentara. Borna je uspio zaraditi rinitis tako da je jadan imao začepljen nosić, bio promukao i imao skroz ispucala usta. Stalno su dolazili slušati kako diše i u kakvom je stanju nosić, osobito prije dojenja, a rekli su mi i da mu ustica češće mažem mlijekom kako bi se koža regenerirala.
Što ja znam?! Meni je bilo sasvim OK, ako zanemarim trenutke kada smo svi jedva čekali da ona bezobrazna sestra ode doma.