Cijepljenje protiv poliomijelitisa
Cijepljenje protiv poliomijelitisa provodi se u Republici Hrvatskoj kontinuirano od 1961. godine, a od samog početka cijepljenja protiv ove bolesti, u uporabi je živo atenuirano cjepivo, koje jenajprije proizvođeno u Hrvatskoj, potom u Srbiji, a od početka devedesetih godina prošloga stoljeća uvozi se iz Belgije. Nedvojben je doprinos živoga atenuiranog cjepiva protiv poliomijelitisa (eng. oral polio vaccine, OPV) u brzoj redukciji pobola od ove bolesti i u Hrvatskoj i u drugim zemljama svijeta koje su OPV uvrstile u svoje obvezne cjepne programe. Sustavna primjena OPV-a u cijepljenju djece, ogromnu je većinu svjetske zajednice pretvorila u "polio-freeregion". U zemljama koje su puno prije Hrvatske uspjele eliminirati
infekciju/bolest izazvanu divljim virusom poliomijelitisa, svijest o potrebi prilagodbe programa aktivne imunizacije protiv ove bolesti postoji dulje od desetljeća. Eliminacija autohtone bolesti, neurovirulencija OPV-a, i konačno, pojava boljega i dostupnijeg inaktiviranog cjepiva protiv poliomijelitisa (eng. inactivated polio vaccine IPV), glavni su razlozi za razmatranje promjena u kalendaru
cijepljenja protiv ove bolesti.
Već je ranije istaknuta nedvojbena uloga OPV-a u redukciji pobola i eradikaciji bolesti, no
nedvojbeno je da se primjena ovoga cjepiva povezuje s pojavom postvakcinalnog paralitičkog poliomijelitisa (eng. vaccine-associated paralytic poliomyelitis, VAPP), pojavom novih sojeva poliovirusa nastalih od cjepnih sojeva (eng. vaccine-derived poliovirus, VDPV) s mogućnošću endemskoga i epidemijskoga širenja unutar populacije i konačno, s porastom učešća imunodeficijentnih osoba u populaciji, s mogućnošću dugotrajnog nosilaštva VDPV, čime se povećava opasnost nastanka cjepivom izazvane paralitičke bolesti. VAPP odista nije česta bolest. Procjenjuje se da jedan slučaj VAPP nastane nakon primjene 500000 doza OPV-a. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da se godišnje javi 250 do 500 slučajeva VAPP-a u cijelome svijetu. Međutim, ima zemalja u kojima je incidencija VAPP, iz ne posve jasnih razloga značajno viša. Takova je situacija u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bjelorusiji te u Indiji, gdje se od 1999. do 2001. godišnje bilježilo od 109 do 181 slučaj VAPP-a. Uz odavno poznat problem VAPP, početak novoga tisućljeća donio je i problem
VDPV-a. Ovi, iz vakcinalnih sojeva nastali sojevi odgovorni su za tri
manje epidemije na Karibima, Filipinima i Madagaskaru tijekom 2000., 2001. i 2002. godine, s ukupno 28 oboljelih. SZO procjenjuje da se uz postojeću uporabu OPV-a godišnje može očekivati
javljanje 10-tak slučajeva paralitičke bolestiizazvane VDPV-om.
Konačno valja reći da neke zemlje u svoj imunizacijski program nikada nisu implementirale OPV, ili je pak primjena toga cjepiva bila prigodna i kratkotrajna. Tako je bolest izazvana divljim poliovirusom
potpuno eradicirana iz Švedske, Nizozemske i Islanda uporabom samo IPV-a; Finska i Francuska koristili su u svojim imunizacijskim programima gotovo isključivo IPV, a jedina zemlja koja je čitavo vrijeme koristila takozvani sekvencijski program (IPV, potom docjepljenje OPV-om) bila je Danska. Primjer Švedske može se koristiti kao dokaz da u populaciji koja je visoko procijepljena isključivo IPV-om, imunitet stečen takovim cjepivom štiti od importiranja divljeg soja polija; naime, soj unesen u Švedsku za vrijeme posljednje epidemije izazvane divljim polijom u Finskoj 1984. godine, nije uspio etablirati infekciju/bolest u švedskoj populaciji. Također, u importirananoj epidemiji koja je pogodila Nizozemsku 1978. godine, paralitička se bolest razvila samo
unutar religijske zajednice koja je prethodno odbijala bilo kakovo cijepljenje.
Neuroreaktogenost OPV-a s jedne strane, i nedvojbena imunogeničnost, pa i potencijal eradikacije i zadržavanja stanja
eradikacije divljega virusa IPV-om, s druge strane, prouzročili su ponovno uvođenje IPV-a u mnoge imunizacijske programe. Početkom 2004. godine 24 zemlje širom svijeta koristile su u svojim
imunizacijskim programima isključivo IPV, a u 10 zemalja koristio se “mješoviti sustav”, dakle, sekvencijska primjena IPV-a i OPV-a (15).
Primjena IPV-a u imunizacijskim programima razvijenih zemalja, kao i zemljama koje su postigle eradikaciju divljeg polija, a ne pripadaju tropskome pojasu, danas je preporučena i od SZO. Imunogeničnost IPV-a je dokazana, a istovremeno je to cjepivo s minimalnim
brojem nuspojava. Nakon primjeneIPV-a bilježe se tek blage lokalne nuspojave, dok sistemnih nuspojava nema.
Hrvatska, zemlja u kojoj je postignuta eradikacija poliomijelitisa sustavnom primjenom OPV-a, dakle, pripada među one zemlje u kojima se postignuto stanje, čini se bez ikakvih strahovanja,
može održati daljnjom primjenom IPVa. Uvođenje jedne doze IPV-a u aktualni program obveznoga cijepljenja u Hrvatskoj,
nikako ne može biti dostatno, niti ima stručno-znanstvenoga opravdanja. Iako broj slučajeva VAPP-a u Hrvatskoj nije velik, činjenica je da opasnost od neurovirulencije OPV-a postoji u svakoj
populaciji. U situaciji kada je zdravstvena zaštita u našoj zemlji sve dostupnija,intenzivnija uporaba IPV-a, barem u primovakcinaciji,
apsolutno je opravdana.