Drage cure,
ovo je valjda jedino mjesto gdje se osjećam u pravom smislu riječi svoj na svome, poznata okolina, poznati problemi, teme.. Kako vrijeme odmiče, imam osjećaj kako sve konstantnije odlazim na neke margine života, ispadam iz okvira... U mojoj okolini svi prijatelji, šira i daljnja rodbina ima dječicu.. I oni stariji od mene, i oni s puno manje bračnog staža, i oni mlađi.. Malo po malo sve se poženilo, i proširilo za bar jednog malog člana, a neki i više..
Do sada mi to nije smetalo, naravno da sam se radovala svakoj novoj objavi.. Dječica su preslatka, i sve ih obožavam.. No nekako zadnjih par mjeseci meni je to sve počelo ići na živce. Indirektno, bez puno riječi, bez pitanja (bar onih na glas izrečenih) osjećam kako smo mi postali "drugačiji".
U braku sam 3 godine, a zadnjih skoro 2 pokušavamo. U međuvremenu se izdogađalo puno toga, promjena posla, bolesti... Sve to, kažu , utječe. Ja sam se dosada tješila mišlju; dijete se ne dobiva po narudžbi, treba biti strpljiv, uporan, treba se opustiti.. bla, bla..
Sada mi to više ne ide za rukom. Postala sam nekako malodušna, strpljenja je već davno nestalo. E sad, problem tu ne staje. Naime iako sam gotovo svakodnevno na netu, čitam, proučavam, informiram se.. i znam da je vrijeme da potražimo pomoć. mene je strah, od bilo čega. Mislim da nisam spremna na bilo koju lošu vijest. Nisam spremna na pretrage, na razočaranja, na preglede... a želim dijete?!?!?
I normalno da se pitam; jel sve u redu samnom?!??
Drage moje cure, ovo pišem iz samo jednog razloga. Sve ste vi ovo vjerojatno već prošle ili prolazite?? Znam da ćete me najbolje razumijeti, i stoga vas i pitam:
Kako ovo sve pobijediti?? Ja, inače skona svakome pomoći, i dati savjet, za sebe ga nikako ne mogu pronaći.