draga puppa,

nema recepta za apsolutnu pobjedu, ali ima načina kako preživjeti i ne izgubiti volju, nadu, vjeru, snagu...ma sve što je potrebno kako bi došli do djeteta.

Pokušaj svaku lošu vijest koju ćeš dobiti (ako ćeš dobiti) prihvatiti kao nešto konkretno čega se moraš prihvatiti i nešto što moraš odraditi kako bi bila bliže svom cilju....pa što ako i dobiješ loš nalaz, i to je već jedan korak bliže...ima načina, lijeka, metode (kako god hoćeš da to nazovem) kako mu doskočiti i kako popraviti stvar. Najgore je reći kako nisi spremna, zavući se u mišju rupu i čekati! Imate sve, ali vrijeme nemate! Muža uhvati jedan dan, pretresite cijelu situaciju, položite sve karte na stol i zajedno krenite u akciju.

Život je sastavljen i od lošihi od dobrih trenutaka, ima ljudi kojim skoro sve ide glatko, kako si zamisle tako im i ispadne. A ima nas kojima ništa ne ide glatko i za sve se moramo dobro i duplo potruditi da bi postigli cilj. I čim pomislimo kako će nešto krenuti dobro..sve krene naopačke! Užasno frustrijajuće! Ali, to je tako i moraš naprijed. Nema ničega ljepšeg i težeg od roditeljstva! Nema IVF-a ili nalaza koji bi mi sada bio težak!

Znam kako ti je, ja sam 4 godine izbjegavala trudnice, malu djecu, sramila se što sam ljubomorna... plakala što možda nikada neću biti mama, prošla 4 IVF-a, jednu trudnoću koja je završila kiretažom i eto zadnju trudnoću koja je završila sretno-avatar pokazuje kolika mi je sreća! No, nisam zaboravila kako sam se u te 4 godine osjećala i što mi je sve prolazilo glavom! Fokusirala sam se na cilj i nisam odustala, mislim, nakon kiretaže sa suzama u očima što od bola, što od jada rekla sam MM-u da nikada više neću ići na IVF, NIKADA!!!!
Kako je prošla prva menga, kako je došao novi mjesec, bol je prošla, nada u meni rasla...shvatila sam da sam jača no što sam mislila i krenula ponovno!!!!
Padala, ustajala, bila u depresiji, krivila muža, sebe, Boga, karmu, sudbinu i to je sve normalno nismo od čelika i moramo to sve osjećati da bi ostali normalni.

Tako da draga moja, nisi sama, prvo imaj muža kraj sebe, onda sve koji te razumiju...ne moraju svi, niti će te svi shvatiti i biti empatični! Tebi će se već stvoriti krug ljudi koji će te hrabriti i biti uz tebe. Imaš puno virtulanih supatnica i prijateljica! Što ćeš više pričati o svemu i informirati se i razmišljati, strah će ti biti sve manji i neće ti se čini tako grozno!

Zatro sretno i budi hrabra i ustrajna...tako ćeš i doći do bebice!


Veeliki virtualni zagrljaj....od marčimame!!!!