Ovdje se stalno traže neki konkretni podatci, primjeri isl.
Ne mogu a da ne kažem, konkretno, od nas 4 u najužem krugu žena koje se poznaju (i popiju kavu ponekad, ne mislim reći da smo najbolje prijateljice - nego poznanice):
1. je imala planirani SC zbog povrede kuka (med. opravdani SC),
2. je u 37 tjednu morala naSC zbog zastoja rasta bebe (kad paziš na liniju i bitno ti je da su ti nogice isto tanke kao i prije, onda ni beba ne raste ako treba),
3. je SC izabrala (jer "joj se stvarno ne da roditi" kraj citata) i
4. ja koja sam nakon cijelog dana trudova, prirodnog puknuća vodenjaka ali nakon požurivanja dripom morala na hitni SC zbog zastoja rada srca bebe.
Br. 1 je dojila, iako na početku s puno muke, oporavila se relativno brzo (recimo za 3 mjeseca kao da je rodila prirodno). Beba je okej
Br. 2 još uvijek doji. Oporavila se jednako brzo. Beba je okej, zahvaljujući dojenju sustigla je bebe normalne porođajne težine.
Br. 3 uopće nije htjela dojiti. Oporavila se jednako brzo kao i prve dvije. S bebom je bila duže u bolnici. Kirurg je zarezao bebinu glavu, ima ožiljak cca 5 cm. Sada je sve, recimo, u redu.
Br. 4 (ja) sam se oporavila relativno nakon 3 mjeseca a zapravo tek sada (11 mjeseci kasnije) imam osjećaj da mi se tijelo oporavilo. Bebać je otpočetka okej. Ali nisam ga dobila na podoj niti u sali, ni prva dva dana u sobi. Tek treći.
O depresiji neću govoriti jer mislim da jako ovisi o tome hoćete li SC odabrati kao izbor ili kao nužno zlo. Meni je to zapravo jednako smjelo kao i reći da je moj izbor hoću li roditi, hoću li dojiti, hoću li dijete pustiti da plače ili uzeti, hoću li ga pljusnuti ili poslušati što ga muči. Možda zvuči grubo i pretenciozno, pa ipak ja tako mislim jer smatram da nisam vlasnik nečijeg života, već da sam ovdje da tom malom životu pomognem što je moguće više i bolje. Prihvaćam da to nije stav svake žene ali dopustite da postoji i takav stav.
 |
|||
iridana2666 prvotno napisa
. 
) .
