"Ti si tu da meni sluzis!" ... cula sam recenicu upucenu djetetu prekonekoliko puta (u siroj obitelji). U svojoj sam dozivjela da "gospodin otac" ne moze pruziti ruku do frizidera i uzeti pice, nego izvoljeva od mene ili sestre da mu serviramo pice (nikad, nikad nije zamolio da mu se nesto donese, uvijek naredba!).
S druge strane, nikad nisam imala neke obaveze u kuci koje bi bile samo moje, osim odrzavanja sobe u kakvom-takvom redu.

Ja sam stava da dijete nije i ne smije biti besplatna pomoc u kuci (da uglavnom ono odnosi smece, pere sudje, podove, wc, brine o necemu od kucanskih poslova koji se moraju obavljati redovito).
Od djeteta ocekujem da odrzava svoju sobu u nekakvom redu (i podigne igracke s poda 1x tjedno da mogu oprati pod), da povremeno, ako postoji potreba ili zelja (djeteta), pomogne oko zajednickih obiteljskih dogadjaja (pripremanje/raspremanje stola, npr.) i da mi uskoci u pomoc ako nesto zamolim.
Nisam sklona postavljanju nekih redovitih obaveza ako one ne vesele dijete, a osobito nisam sklona ne pokazati djetetu da cijenim njegovu pomoc, npr. u obliku nekog simbolicnog dzeparca (povrh onog "redovitog" kojeg namjeravam poceti davati kad krene u skolu).
Jednom sam dozivjela nekakvu polu-osudu ovakvog razmisljanja, ali je na kraju vecina poznanica koje su me "osudile" zavrsila tako da ili djeca i one funkcioniraju bas tako kako sam ja rekla da namjeravam ili kukaju da bi rado djetetu i povecale dzeparac kad bi samo cinilo x ili y u kuci na redovitoj osnovi (mame iz mog primjera imaju od jednog do troje djece)

Kako vi razmisljate? Treba li djeci dati neka kucna zaduzenja da ih redovito odradjuju i ne nagraditi ih na neki nacin za to, jer, u krajnjem slucaju, ni nama nitko ekstra ne placa skrb o obitelji ili ipak dijete treba simbolicno nagraditi za preuzetu obavezu?