Ja se ovdje slažem s Garfy, no i meni je dugo trebalo da dođem do tog stava (govorim sad općenito, jer susrela sam se s puno doktora liječeći svoju neplodnost). Danas meni najdraži doktori su ponekad bili nesmotreni, grubi ili imali manjak empatije u datom momentu. Sjećam se jednog izrazito lošeg dana Dr Jukića kada je pola cura izlazilo iz ordinacije u suzama... nekako se potrefilo da smo ja i on pred kraj dana popili kavu zajedno i ispričao mi je da 2 noći nije spavao od straha i brige jer mu je u planu bila izrazito teška i komplicirana punkcija. Cura je imala neku hematološku bolest (ne znam više je li hemofilija ili trombocitopenija) i jedini je koji se uopće usudio stimulirati. S tom curom je sve dobro prošlo, ali je 3 sata držao u sali i osobno nadzirao, što je izazvalo nervozu u prepunoj čekaonici i bujicu prigovora na račun dr-a. A on pak nikome ne ostaje dužan.

Osim toga, nikad se nije lako suočiti s nekom dijagnozom. Često je potrebno vrijeme (napr. 24 sata) da bi se informacija probavila i prihvatila, tek onda može početi proces traženja rješavanja problema. Zato je razgovor "day after" bio tako stimulativan.