imas u treningu pasa nesto sto se zove metoda pozitivne motivacije, kad nagradjujes pozeljno ponasanja a ignoriras nepozeljno i preusmjeravas ga pozeljno
I onda meni kažeš da se bavim dresurom djeteta. Sori, ali djeca nisu psi. Kada smo kod toga, a kako da odučim psa od kopanja po travnjaku?

Evo konkretnog primjera neslaganja: Subota podvećer, gledamo TV, igramo se razgovaramo. Maloj padne na pamet da bi ona gledala crtić na ompjuteru i automatski pali komp. LJutimo se i MM i ja jer nije pitala smije li ga upaliti i ona stisne gumb i komp se gasi, na potpuno neispravan način nakon što smo djetetu objasnili već puno puta da se tako komp. ne smije gasiti. Ja kažem sada nema crtića jer nas ne slušaš. Ona se okrene tati: mogu gledati crtić?. On što je mama rekla. Mir punu minutu, a zatim opet tata mogu gledati crtić?. Ne, pa min. mira pa opet i opet jer zna da će nakon veoma kratkog vremena popustiti. Meni se cijelo to vrijeme nije obračala u vezi crtića, već smo normalno razgovarale i igrale se, jer zna da kada ja nešto kažem da tako i bude, dok tata uopče nije karakter i prije ili kasnije će popustiti. Naravno da je na kraju popustio i stavio joj crtić jer više nije mogao odoljeti tom moljakanju u kojem je ona bar 30 puta ponovila rečenicu:tata mogu gledati crtić?.

Pa kako ću onda izači na kraj s dvoje djece kada me niti ovo jedno ne doživljava kao nekoga tko se mora slušati, a ne isto tražiti od nekoga tko će popustiti jer mama ne da.

Još jedna stvar koja mi jako smeta je ono kada sveki kaže maloj u dučanu ili u gostima da se ne ponaša ( cmizdri, žica, baca se na pod, divlja, ) tako jer "nije doma". OK zar se doma smije tako ponašati?