I moji su možda talenti za spavanje, jer spavaju cijelu noć od 1.5 odnosno 2.5 mjeseci. a bili su isključivo dojeni. Međutim, i mi smo tu odigrali svoju ulogu.
Kad su bili sasvim mali, trudili smo se da u krevetiću ostaju budni, navikavali smo ih na krevetić kao neko kul mjesto za spavanje. To ni slučajno ne znači da smo ih puštali da tamo plaču, već da smo koristili momente kad je to moglo proći. Stariji bi znao protestirati, ali to bi trajalo pola minute, i sam bi prestao, ne zaspao, nego bi se smirio.. E sad, netko to može nazvati zanemarivanjem njegovih potreba, ali koliko čitam na ovom forumu, mnogim bebama treba vježbe i vremena da se naviknu na nošenje u marami, ali mame ne odustaju jer smatraju da je to za njih dobrom. Činjenicu da beba u tom trenutku zaplače ne drže dovoljnim razlogom da odustanu od marame, i po mom mišljenju, u pravu su.
Mislim da je slično i sa spavanjem: moraš biti siguran da je to dobro za tvoje dijete. Onda ono osjeti tvoju sigurnost, i zna da radiš nešto što je za njega dobro.
Ali, kao što je rekla Zdenka, to traži i disciplinu od strane roditelja: ne ostaješ duže u šetnji ljeti, a baš ti je dobro, ne gledaš ništa na televiziji što ti se gleda a počinje kad djecu treba stavit na spavanje...
Kad je stariji sin malo odrastao, bilo je momenata kad je pokušavao otezati odlazak na spavanje. Međutim, ja sam sasvim sigurna da to nije zbog nedostatka pažnje, već jednostavno zato što mu je lijepo s nama, jer pažnje i ljubavi ima beskonačno. I zato sam to tretirala kao želju, a ne kao potrebu. A svaku želju nije nužno ispuniti.