mislim da je navika spavanja kod djece stvar (dobrog) odgoja..ne može se uvijek povlađivati djeci nego se mora presjeći i napraviti ono što je za njih najbolje..
suglasna potpuno. iz nekih (po meni opravdanih) razloga ovdje sam mojoj maloj povladjivala, i tako je kao jednogodisnja beba znala sama zaspivati, a sad kao trogodisnja nema sanse. stvarno je SAMO do roditelja (ovo govorim samo za uspavljivanje, onaj drugi problem, spavanja po noci nisam imala)

nakon što smo se istuširali i pomazili čitamo 'njigice' kak ona to zove, ona ih bira i ima pravo na četiri..nekad žica još i onda čitamo još, ali ne do beskraja..onda je odnesem u krevetić, ugasim svjetlo i onda ona počne..neće spavati, hoće vode, hoće ovog medu, onog medu..sve se odigrava u mraku, ja donesem vode, dodatnog medu itd., ali tu već počinje njena manipulacija..onda ili šutim ili joj tihim glasom ponavljam, sad idemo spavati, dosta je bilo, moramo spavati..ne upali odmah, naravno, ali kad osjeti da nećeš popustiti smiri se i spava
tocno tako. pa onda opet uspijem ju navici (recimo kad smo bili na moru), da sama zaspiva /uz citanje knjige prije toga/, al evo sad u zimi opet sam popustila. znam da je moja greska i moja nedosljednost u pitanju. mene to vise izmori nego ju, kad legnem pored nje, dodje mi da prije zaspim od nje, koliko sam umorna

a moram primjetiti da kad sama zaspiva, brze zaspi, nego kad sam ja pored nje.

ne gledaš ništa na televiziji što ti se gleda a počinje kad djecu treba stavit na spavanje...
postoji videorekorder. sve sto me zanima od 20h do 22'30h sniminim i pogledam (u ubrzanom modusu, bez reklama) kasnije