 |
|||
Što djeca misle o našem radnom vremenu :o(
Yebem ti posel, da ti Yebem
Jadna Leona, jadan Miro, ne znam koga mi je bilo više žao večeras…Jer se malička s naše terase zagledala u tuđe prozore i rekla: „Sve mamice su doma, i svi tatice s doma, samo moj jadan tata mora još uvijek raditi“ - i tužno, tužno uzdahne…srce mi se kidalo
A kad je tata došao doma nije ga puštala iz ruku i rekla mu je : Tata, reci svim šefu da te mora pustiti doma svojoj Leoni da s njom gledaš Scooby-dooa
Ajme...
Srce malo
to i ja nažalost često kažem (ovu prvu rečenicu)
Ah, kako da te utješim...
Skida MM večeras veš sa štrika i slaže na hrpu a pita ga Sven: Tata, opet ideš na put?
Mi smo dodatno s tim opterećeni jer smo krenuli u vrtić....svakodnevno slušam..."mama, nemoj ići raditi...ne želim se odvajati od tebe ni malo, nemoj me ostaviti"... A baš nam se sve nagužvalo, MM radi skoro svako popodne, dođe doma, nešto pojede i nazad, a Hana poluplačnim glasom ..."Tata molim te nemoj opet ići raditi, ostani sa mnom, igraj se".
I tako svaki dan unazad dva tjedna...meni ujutro i navečer, a za njim popodne
Često mi dođe da samo ostanem doma kao što je to moja mama učinila za mene kad sam ja bila mala, a onda se sjetim da poslije nije mogla naći posao sve dok ja nisam krenula u 4. razred i da je bila nezadovoljna :/.
oh
uvijek se pitam zasto je to tako ustrojeno - zasto?
baby unfriendly drustva
vozimo se mi u autu i J. krene nabrajati gdje ko živi, pa deda , baka, ovaj, onaj.
I na kraju: u našoj zgradi živi mama i Jakov,a tata živi na poslu.....
mi smo ga tako ustrojili.Arkana10 prvotno napisa
oh
uvijek se pitam zasto je to tako ustrojeno - zasto?
baby unfriendly drustva
svi gradani ove zemlje ili planete.
nije tako ustrojeno palo s neba.
A joj ...
Na temu 'mi smo' - jesmo, i te kako jesmo krivi, svi redom, jer smo papci, ja prva
:/
i nika u zadnje vrijeme cesto place kad tata mora u nocnu!!
Što se tiče ovoga "Sami smo si krivi" - ja si mislim ovak.
Mi nismo krivi zato što ovako živimo jer smo takvo stanje zatekli i ne mreš mijenjat nekaj u kaj si tek ušao. Ali još je puno radnih i plodnih godina pred nama, zrelih godina kad više nema izvlačenja da si mlad, da te nitko ne shvaća ozbiljno, da ovo da ono i imamo priliku u desetljećima pred nama izboriti se da našoj djeci bude bolje, da mi njima u nasljedstvo ostavimo bolje prilike negu su nama naši starci ostavili.
Ako svoju sudbinu i ne uspijemo promijeniti, ako naša djeca pate kad su mala, trebamo napravit sve što možemo za budućnost, da im pripremimo teren, izborimo se za bolje uvjete da barem ne budu u istom dreku ko mi kad budu veliki i imali svoju djecu
I tu ne mislim samo na institucionalnu borbu, već na jedostavno traženje svojih ljudskih prava na poslu, ako znaš da ta prava imaš.
Što nas se više bude usudilo tražiti svoja prava, poslodavci će nas prije počet respektirati.
Npr. ja sam sa šeficom dogovorila da dolazim ranije na posao, kako bi mogla ranije otići po Leonu u vrtić. Tepam si da sam savjestan radnik i uvijek zaista dolazim ranije iako me nitko ne provjerava. Vrlo često ne idem ni na pauzu, ako treba nešto hitno rješavati, a svako malo treba. Ali zato gasim komp u pola četiri i nema boga koji bi me zadržao na poslu nakon toga. Baš je jučer bilo nezgodno, jer me šefica kao još trebala, ali sam ja rekla da mi je jako žao, no moram po dijete. Prvo se malo namrštila, a onda rekla: Ma, dobro, pa možemo to i sutra! Pa naravno da možemo! Prema mom iskustvu, barem u mom poslu, za ogroman postotak tzv. hitnih stvari zaista se niš ne dogodi ako ih obaviš sutra u 8 ujutro umjesto danas u 5 popodne.
Vidjela sam doduše da joj se iza čela formira rečenica da sam ja Ona-na-koju-neće-moći-uvijek-računati, ali znate kaj? Ne smeta me to niš posebno. Kad bi se mogla klonirati da me ima na pet mjesta odjednom, vrlo rado bi bila ona na koju mogu svi računati istovremeno, ali kad sam u položaju da moram birati - radije biram sretno dijete koje se preporodilo otkad ne mora ostajati u dežurstvu i radije biram da moje malo zlato može uvijek računati sa mnom
To eventualno, no ne mora biti tako, znači pa-pa karijera, to znači vječni posao "katice za sve", niš od povišice i da ne nabrajam, ali nikad neću zažaliti jer sretan osmjeh mog zlata je plaća kakvu mi nitko drugi ne mre dat
Naravno, ako si samohrana majk/otac i radiš za bezdušnog gazdu koji dijeli otkaze šakom i kapom, da si vjerojatno ne možeš dozvoliti da ne plešeš kako on svira, ali ma nas puno koji radimo u "ljudskijim" okolnostima, a strah nas je posljedica ako stavimo dijete na prvo mjesto. A onda ispadne da je jedina posljedica namrgođen šef i eventualan zastoj u karijeri. meni osobno je to "žrtva" koju mogu podnijeti laka srca.
Dok je npr. moja dobra frendica sva u poslu i misli da to ne smeta njenom djetetu jer je ona sretna i ispunjena. i to je isto ok. Ali moralo bi biti ok i jedno i drugo, a ne da se izgaranje za poslom slavi kao super stvar, a izgaranje za djecu - lijenošću i nepouzdanošću :/
Što je sva ova moja tirada značila?
Pa, prije, dok nisam imala dijete, ostajala sam i po 14 sati na poslu (čak i trudna, eee, budale :/ ). Kad mi dijete poraste toliko da jedva čeka da me ne vidionda ću opet potegnuti jače, ali sad jedostavno ne mogu, neću ostavljati dijete na cjedilu i kad trebam i kad ne trebam. Ja radim svoj posao, savjesno i bez zabušavanja puno radno vrijeme, ali ne izgaram za njega preko radnog vremena jer mi nije prvi na listi prioriteta. I uopće se ne osjećam zbog toga lošim radnikom.
Za svoje dijete želim da živi u svijetu u kojem će moći mijenjati mjesta na listi najvažnijih stvari. Želim joj da stavi posao na prvo mjesto u onom razdoblju života kad želi i može, ali da najnormalnije stavi dijete na prvo mjesto onda kad za to dođe vrijeme i da nitko ne pravi face zbog toga, već da se to samo po sebi razumije
Na nama je da poguramo takve promjene, svatko nek pridonese koliko može i uspjet ćemo
kloklo
bas sam te lijepo inspirirala
i neka se tako kao ti postavi i tvoj tm i ostale mame i tate, pa da vidis kako ce se svijet poceti mijenjati.
i leonica ce se veseliti.
Kloklo, seni
kloklo, baš te onako iz želuca razumijem
i puno bi toga iz tvog posta mogla potpisati, da sad ne izdvajam
KloKlo
Kloklo, potpisujem skroz.
A mali kaže zašto si tek sad došla? Ili zašto je tata bio brži od tebe? a trenutno ga uzimamo u 3 iz vrtića, jer je tek krenuo. a šta je jadan mislio kad sam dolazila doma u 5:45 dok ga je čuvala teta?
Kloklo, potpisujem skroz.
A mali kaže zašto si tek sad došla? Ili zašto je tata bio brži od tebe? a trenutno ga uzimamo u 3 iz vrtića, jer je tek krenuo. a šta je jadan mislio kad sam dolazila doma u 5:45 dok ga je čuvala teta?
Ne prodje dan, a vikendom gotovo ni sat, a da nas mali ne pita:
Tata / mama, a zasto ti moras ici na posao
A kad je navecer nervozan, mi ga pitamo zasto je nervozan, a on nam odgovara:
Zato sto sam zalostan jer tata i mama moraju ici na posao
Vrlo cesto skuzimo da su neke njegove promjene u ponasanju rezultat toga da mu nedostajemo... :/
baš jutros sam prolazila kroz 'nemoj bar ti mama ići raditi' (mm na terenu već mjesecima - mislim da misli da nas je ostavio)
ah bolna tema. i mene moja cura svako jutro kad otvori oci pita: A jel mama i danas ides raditi. vidim, to kao da je praraslo u neki "strah" vec. Ovo "strah" stavljam pod navodnike jer nije to onaj klasican strah, dovoljno je velika, lijepo je prihvatila vrtic i sve to ali ovo jutrasnje pitanje je mislim odraz ipak neke nesigurnosti kad cu ju ostaviti a kad necu, vise ni sama jadna nije sugurna. I cesto me pita zasto idem raditi. ja kazem da zaradim novceke. onda ona pita a zasto da zaradim novceke. ja kazem zato sto sa novcima kupujemo hranu, odjecu itd. I tu radim zapravo ono sto mrzim, dajem novcu preveliki znacaj. A ne znam kako da to izbjegnem. Ne zelim izmisljat neke bezvezarije zasto radim, zelim reci istinu, a sve se vrti oko novaca.
Kako vi odgovarate na takva pitanja, sta kazete, dali objasnjavate u detalje ili kratko odgovarate. MOja je sad u fazi "zasto" i nakon jednog odgovora slijedi jos barem 5 puta a zasto.
a moj kaže "idem i ja s tobom na posao da i ja zaradim..."
treba im spominjati novac, i da ne pada s neba, ali možda nije loše dodati još poneki razlog zašto radimo...
čini mi se da mojem ima smisla i kad mu kažem da djeca idu u vrtić da se mogu skupa igrati, jer ne možemo doma pozvati 20 klinaca, a samom mu je naravno dosadno cijeli dan.
Razlozi koje mu ja spominjem su:
novac, mora se, i zelim raditi.
Ja doista ne bih zeljela ne raditi.
Mozda samo smanjit radno vrijeme, ali ne - ne raditi.
Znam da mu to sada nema logike, ali nadam se da cemo to prebroditi sto lakse
I moja plače za tatom svako jutro, čvrsto ga zagrli i ne da mu ići raditi. Što je najgore radi po cijeli dan i vide se pola sata navečer. Fali i njoj i meni, ali takav mu je posao, šta je tu je!
I moja se tako igra. Odabere neku zgradu, koju zove kuca i onda kaze idem ja tu raditi da zaradim novceke. Onda malo skakuce na mjestu i kaze zaradila sam, sva sretna. I to ju jako zabavlja. MOram priznati mene nekako ne veseli sto se tako igra. Svjesna sam i ja da im moramo reci da novci ne padaju s neba, ali nekako mi je to rano. Ili ja mozda zivim u oblacima pa ju pretjerano nastojim zastiti od svega. Ne znam.... Zato i hocu cuti vasa misljenjaa moj kaže "idem i ja s tobom na posao da i ja zaradim..."
Ne zelim da dobije dojam da ako imas novaca mozes sve i da se svijet vrti oko novaca.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom