...da vas pitam: jeli govorite s vašom djecom osim po književnom hrvatskom- i po narječju svpga kraja?..-mi DA..-s Karlitom pričamo malo hrvatski a malo po "labinjonski"......-ipak želimo da mu damo i to. Vi?
 |
|||
|
|
|||
Učenje govora
...da vas pitam: jeli govorite s vašom djecom osim po književnom hrvatskom- i po narječju svpga kraja?..-mi DA..-s Karlitom pričamo malo hrvatski a malo po "labinjonski"......-ipak želimo da mu damo i to. Vi?
S Nikom razgovaramo normalno,po zagrebacki, kad nesto "krivo" kaze, tj. ako pobrka slova u riječi, ne ispravljamo je vec samo ponovimo to isto točno. Ona onda pokusa isto. Uglavnom kajka sto me u biti iznenadilo u pocetku, al kaj kad svi doma kajkamo, a kak zivimo s mojima, mama cesto po medjimurski ubacuje svoj sleng, onda pokupi i njeno
I mi malo književni, malo međimurski, malo engleski (to ja nekad bubnem)
pa s djetetom govorim onako kao i inače- zagrebački. malo i engleski.
Re: Učenje govora
off topic - imala sam dvije labinjonke u razredu, kad su međusobno razgovarale, kao da su govorile kineski...LeeLoo prvotno napisa
...da vas pitam: jeli govorite s vašom djecom osim po književnom hrvatskom- i po narječju svpga kraja?..-mi DA..-s Karlitom pričamo malo hrvatski a malo po "labinjonski"......-ipak želimo da mu damo i to. Vi?
definitivno uči dijete govoriti po svoju, književno će naučiti...
S Andrejem govorimo kao i inače, ali imamo dosta "književni" izgovor (dril iz roditeljskog doma od mame profesorice hrvatskog)
Ipak, primijetila sam da Andrej koristi neke neobične rečenične konstrukcije (pita: "što to je?" i sl.), koje bih mogla pripisati kajkavštini koje nisam ni svjesna.
(o češkom naglasku neću ovaj put... nemam pojma gdje ga je pokupio, ali pomalo mu se već i gubi)
Tanja, glede "češkog" naglaska...u toj dobi, mislim da skoro svi klinci pokupe češki....
ja ću samo reći da kako se razvijao Lovrin govor, shvatila sam kako je nastao koji jezik....malo japanski, malo kineski, pa francuski, pa njemački, engleski, pa neposredno prije hrvatskog eto i češkog....
i da, i mi sa Lovro pričamo i školski i purgerski (i frajerski)..a moji nećaci kojima je mama splićanka..šogi ih je (zajedno sa svojima) uvijek učila onak po dalmatinski..pa kad su se vratili nakon 3 mjeseca boravka u zg, obično bi im se proširio vokabular i mi ih nismo apsolutno ništa mogli razmijeti..špagetini, brokvice, itd itd..no onda smo se navikli, ali su imali problem u vrtiću sa drugim klincima. Sada su super, vladaju i dalmatinskom i puregerskom pričom...
...a jednom je bila na TV emisija kako je neki čovjek čini mi se u SADu učio svoje djete i engleski i,pazite ovo,-klingonski ( neki fan tog jezika,čak postoji i klub obožavatelja tamo...
neš' ti!
moj sin kaže baj i ori(sori)
inače se trudimo govoriti u punim rečenicama i razgovjetno, uglavnom hrvatski književni + kaj i poneki šrafciger
ja mislim da je najbitnije da se može sa svima sporazumjeti, književni hrvatski stigne savladat do eventualnog faxiranja
Ja ne govorim hrvatski ali mogu odgovoriti na temu. Meni nije bitan akcenat ali mi je zato jako bitno pravilno sklapanje rechenica i gramatichki tacni izrazi (tipa "sve vreme" a ne "svo/celo vreme"). Ja sam, za razliku od nasheg tate, jaaaako nachitana osoba, akcentujem shodno kraju u kome zhivim ali gramatichki ispravno govorim tako da sve to nesvesno prebacujem i na svoju decu.
E sad, shto se knizhevnih i purgerskih izraza tiche u kraju u kome sam udata ima dosta glupavih izraza ali se trudim da ih ravnopravno koristimo u kuci. Ja ih ne govorim ali im "prevodim" tako da za mnoge rechi znaju i pravilan a i lokalni izraz. I iako su moji josh uvek u pochetnoj fazi uchenja govora (imaju dobar fond rechi ali su im rechenice josh uvek subjekat+glagol, eventualno + objekat) vidim da ovo moje pali.
A akcenat im nikada necu nabacivati iako postoji 100%-tna verovatnoca da ce ih jednog dana kada odu na studije u Beograd "pravi" beogradjani zezati zbog njega. Na vreme cu ih nauchiti da je bitno da se ljudi razumeju a ne na kom slogu akcentuju rechi i da je to stvar koja uopshte ne treba da ih pogadja.
Pa uzmite samo ljude sa engleskog govornog podruchja (navodim samo njih jer pored maternjeg govorium jedino engleski pa sam upucena u tematiku) kojima je dovoljno da te razumeju a sad da li cesh ti pravilno sklopiti red rechi u rechenici, da li cesh u brzini zaboraviti da umesto A kazhes AN ispred samoglasnika ili cesh promashiti vreme njima nije bitno. Mozhesh i da im crtash, nogama i rukama pokazujesh niko te nece popreko pogledati. Pa mi smo jednom u Solunu trazhili nashe groblje i dvojici solunaca se ispred nosa upucavali i bacali na trotoar, pravili krstove od slamchica samo da bi im objasnili shta trazhimo jer ne govore ni srpski ni engleski
Moj Luka ima sad već 25 mjeseci. Dugo on već nešto priča (sa šest mjeseci je već bio brbljav, samo ga od 18.mjeseca i mi konkretno razumijemo). Sad već zna reći oko 20 riječi i kuži sve živo što mu kažemo. Rečenice slaže od 2-3 riječi tipa "mama pa-pa " kad idem na posao. Da ne spominjem da mu stalno nešto pjevamo. Sad zna sjediti na ljuljački (u svojoj sobi) i pjeva cijelu melodiju od "Ja sam mala ruža" i "Bila mama Kukunka". Voli i "Mi smo prikaze" od Ede, ali naravno bez riječi. Ja se uopće neću sekirati kad mi kažu da dijete od 25 mjeseci mora znati ovoliko ili onoliko riječi. Moje dijete će u muzičare! :D
samo ti njega uci lijepi nas labinjonski... kakav ce bit labinjan ako to nezna???
tamo pred skolu ces malo pripaziti da malo vise govorite knjizevni i to je to
Mi govorimo doma književni. Kada bi svako od nas pričao po svome dijete bi mešalo sve dijalekte pa to stvarno nema smisla.
Mislim da dijete treba prvo usvojiti čisti književni - bez tepanja i bez dijalekata. To sve stigne naučiti i kasnije.
Znate kako se kaže - književni s pravilnim izgovorom najteže se ući a najlakše zaboravlja
govorili ste književni i prije ili ciljano radi djece?
ne kužim baš ovo "književni s pravilnim izgovorom najteže se uči a najlakše zaboravlja". ja savršeno dobro znam govoriti i pisati književnim jezikom kad situacija zahtijeva, ali u neformalnoj komunikaciji se time ne opterećujem. išla sam u školu dovoljno dugo da ga naučim.
bez tepanja, naravno jer tako brže uče, ako ima tepaš tepat će do besvjesti
ali čisti književni jezik nitko ne govori u neformalnoj komunikaciji. možeš se trudit, al ne bu uspjelo, samo će jako ličit na književni. pitaj kroatiste da elaboriraju, ja se više ne sjećam
mislim da je najvažnije da se dijete zna izraziti, u smislu da zna izraziti sebe. bitno je da se s njime puno razgovara, a ne na kojem jeziku
Govorim s njima kao i sa ostalima...Knjizevni jezik ce savladati citanjem.
Zamisli mene kako mu umjesto "Pošo medo u šumicu...." kažem PošAo medo...
Čisti književni sam mislila u smislu - paziti na naglasak i koristiti pravilne izraze. Naravno da nemožeš uvijek paziti i da ti ponekad izleti ali nastojim birati književne izraze. I prije sam se trudila ne kajkati i sl. - doduše puno više sam imala psovki u jeziku (npr sra... mi je bila česta poštapalica) no sada stvarno pazim što i kako govorim pred djetetom (ne tupim ju i ne ispravljam samo pazim na vlastiti govor).
Nas je u kući 4 generacije od Dalmacije, Zagreba do Slavonije pa to baš i nije zgodno kad se sve miješa. I još k tome napravili kuću u Turopoljskom kraju :shock:
Priće, brojalice, pjesmice i sve ostalo čitamo i pjevamo kako su osmišljene - to što ponekad koristimo takve izraze sigurno neće naškoditi djetetu.
Mislim da je ipak najbolje da temelje dijete dobije u kući a školi svaka čast ali samo kao nadogradnja.
Jedino do cega mi je jako stalo je da skonta razliku č i ć......to me nervira do bola kad se ne poštuje....ne znam zašto me nervira
mijesano,svasta cuje...
zanimljivo da koristi rijec koju joj je lakse za izgovoriti,
recimo nece reci lopta nego ball,prilicno fuflja, mijenja teze slogove sa f,
slon je fon i sl. te uporno ponavlja svoje, nase ispravke ignorira...
..a nama je slon- "kon!"mijesano,svasta cuje...
zanimljivo da koristi rijec koju joj je lakse za izgovoriti,
recimo nece reci lopta nego ball,prilicno fuflja, mijenja teze slogove sa f,
slon je fon i sl. te uporno ponavlja svoje, nase ispravke ignorira...
... a nama je bio: "ton"..a nama je slon- "kon!"mijesano,svasta cuje...
zanimljivo da koristi rijec koju joj je lakse za izgovoriti,
recimo nece reci lopta nego ball,prilicno fuflja, mijenja teze slogove sa f,
slon je fon i sl. te uporno ponavlja svoje, nase ispravke ignorira...
Sad je normalno, "slon".
A pupak je - "pukat"
Evo tražim mjesto gdje bih napisala što mene muči.
Mi doma (ja i moji roditelji 8) ), MM je iz drugog mjesta, pričamo onako kako smo naučili, a to je recimo književno, bez nekog posebnog naglaska, dijalekta. E sad, MM i njegovi roditelji su sa otoka i imaju neki svoj naglasak.
Hoću reči, ne pričaju oni baš jako različito od mene, nego me nerviraju neke riječi koje krivo naglašavaju. Ne želim da moje dijete tako govori - mada je već pokupila. Ne mogu si pomoći, jako me bodu u uho. MM kažem kad nešto krivo naglasi pa se ljuti, a čak sam i njegovima 2-3 puta skrenula pažnju.
Ne znam kako da se postavim, kažem, ne želim da ona tako govori, to jednostavno ne mogu slušati. A oni su uporni.
Imam jedan primjer koji nije vezan za naglasak: OBUČI CIPELE. Cipele se ne oblače nego obuvaju. (znam da dosta ljudi tako kaže, nemojte me krivo shvatiti, mene smeta 8) )
sad govorimo samo i isključivo u dijalektu. i naglasku.
kad je mala počela govorit ja sam joj govorila književno neke riči: cvijet, svijet, pjevati....i počne moja govorit: cvet, svet, pevati.
a neš, ne.
ajde, brzo smo joj to izbili iz glave i sad je cvit, svit, pivat.....
imat će kad naučit književni.
sad priča kombinirano:splitsko-hercegovački
Mi već znamo dubrovački,dalmatinski,purgerski i engleski.
Ja i dalje pričam po svom pa nauči moje riječi i nipošto se ne trudim prebaciti na zagrebački a u jaslicama nauči i pokoju zagrebačku.
Neki dan maše susjedi i kaže BOK,ha,eto nama prvi purger u familiji.
Inače na faksu nas je prof. Škarić učio da treba poznavati književno ali uvijek govoriti i učiti svoj dijalekt i nipošto ga se sramiti.
Jedino do cega mi je jako stalo je da skonta razliku č i ć......to me nervira do bola kad se ne poštuje....ne znam zašto me nervira
Ima 18 mj.
Govorimo dosta čakavštine, pogotovo kad je tema lokalna, pa tako i s njom.
Čitamo dosta I. B. Mažuranić - tada govorimo najhrvatskiji hrvatski na svijetu.
Mi pričamo zagrebački. Ukoliko nešto krivi kaže mi ponovimo točno ne forsiramo ga i on sa vremenom nauči pravilno reči.
Jučer smo se igrali na balkonu, kao sadili cvijeće. Kaže maleni meni: Mama i Tin delaju, a tata radi. (tata na poslu) Čovjek upotrebljava sve što negdje čuje.
Nervira me kad ja kažem: idu, a on ponovi: ideju. Pa ja opet: idu, a on: ideju. I to je negdje pokupio pa me "ispravlja".
Mislim da je ovo faza i da će se ispraviti vremenom. Boris jako lepo govori i ne meša takve stvari dok je Matija stvarno bio problem jedno vreme. Ali kako vreme odmiče i kako, pored brata, mene i vrtićkih drugara, lapira da smao on koristi 'ideju' umesto 'idu' ( ima još primera)polako kapira pa se ispravlja i sam. Tek ponekad mu izleti.
Mene više nervira što u 90% slučajeva za sebe govori u ženskom rodu pa tu gnjavim i gnjavim i gnjavim...
Uf, svašta sam ovdje pročitala i mogla bih sad napisati knjigu, ali potrudit ću se biti kratka. Smatram da neki imaju prevelika očekivanja od svoje djece i da inzistirajući na "pravilnome" govoru, što god da to znači, riskiraju da izgube određenu toplinu u svojemu odnosu s djecom. Sa standardnim je jezikom isto kao sa stranim - ako vam roditelji nisu bili vrlo osviješteni jezikoslovci ili iz starije generacije televizijskih spikera, teško da itko od nas govori standardnim hrvatskim jezikom u svakodnevnoj komunikaciji (to je ono što mislite kad kažete književni jezik). Standardni je hrvatski jezik umjetna tvorevina nastala na temelju štokavskih govora, ali nije istovjetna ni jednome od njih. To znači da svi mi govorimo nekim od (štokavskih) govora, odnosno kajkavskim ili čakavskim narječjem. Naravno da je poznavanje hrvatskoga standarda važno, jer je spona koja omogućava komunilaciju ljudi iz različitih krajeva, koji se možda inače ne bi razumjeli, ali s druge strane, standard ne bi pod svaku cijenu trebao izgurati naše mjesne govore. Roditelji bi s djecom trebali razgovarati na jeziku koji im je najbliži, u kojem se sami najbolje osjećaju, u kojem neće odvagivati svaku riječ i svaki oblik. A djeca strukture materinskoga jezika usvajaju do 10. godine! To znači da ne ne može od četverogodišnjeka, pa ni sedmogodišnjaka očekivati savršeno poznavanje gramatike (u govoru), jezičnih nijansi i sl. To će svladavati postepoeno i tu mu, naravno, dobri uzori mogu pomoći. Ali nerealna očekivanja i prerano inzistiranje ne vode nužno do uspjeha kakav se obično očekuje.
Osim toga, narječja i govori bogatstvo su hrvatskoga jezika i zašto ih se sramiti. Želimo da nam djeca budu višejezična, a s druge strane ih sputavamo u govoru. I poznavanje narječja znači višejezičnost, ne samo znanje engleskoga ili njemačkoga. Potiče na razumijevanje i toleranciju prema drugim ljudima i sredinama.
Neću dalje. Samo ću vam preporučiti izvrsnu knjigu naše vrhunske stručnjakinje u ovome području: Prebeg-Vilke, Mirjana. (1991). Vaše dijete i jezik - materinski, drugi i strani jezik. Za roditelje. Školska knjiga dd, Zagreb
Nema šanse da pričam s djetetom književni
Jedan kolega koji se doselio u Vž iz Zg je već poludio kad su ga svi ljudi pitali otkud je on došao, samo zato jer književni govori pa se odmah skužilo da nije domaći.
Meni je to govor kojim se služim samo u formalnim situacijama i mislim da nema potrebe da bude drukčije.
Nemamo tih problema,pričamo kod kuće isključivo književni jer živimo u štokavskom kraju,i otkad znam za sebe govorim kao spiker na tv-u i zaista mi je bitan naš jezik općenito,i nadam se da će i moje dijete ovako govoriti....
I da...nekad uopće ne razumijem šta poneki forumaši pišu,jednostavno ne znam sva druga narječja,pogotovo čakavski ali i kajkavski
Tako je, Siruis Black, jer uporaba standardnoga govora u svakoj situaciji znači da ste stali na distancu sa svojim sugovornicima. Jezik treba prilagoditi situaciji i ljudima s kojima razgovaramo. Sigurno je većina nas doživjela da nas ljudi ljepše gledaju kad govorimo njihov jezik - obično strani, ali isto se odnosi i na dijalekte. To ne znači da moramo moći govoriti sve, ali nas to definitivno približava sugovornicima kada je to moguće. Standardni je jezik sam po sebi formalan, a svakodnevna komunikacija treba biti opušten(ij)a.
NE znam baš govorimo li MM i ja književno. Štokavština- da, ali živimo u Zagrebu a u njemu nismo rođeni i kad moje dijete u parku progovori- definitivno se čuje i njenom naglasku otkud su joj mama i tata. I volim to. Sad ide u vrtić- tek mjesec dana i već čujem promjenu naglaska u nekim riječima- ne ispravljamo je, ali mi je smiješno!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom