Imamo kuću, nemamo stan. Iz podnožja našeg brda (ponad Gajnica) čujemo grad, noću se čuje vlak, jureći motor, alarm nečijeg auta, danju se grad čuje kao veliko, ogromno "zujalo" (nekako se svi zvukovi stope u ovaj jedan). Ako danju osluškujem, blizu čujem ptice (i to u tolikom broju vrsta, kakve se viđaju samo na slikama, i zato je divno što moje dijete tu raste ), pse, mačke, udaljene susjede kao nešto kuckaju, bruse, slažu.
Kuća me, priznajem, noću ponekad i preplaši, osim onih poznatih zvukova, frižider, perilica i plinski bojler.
Znam da beskrajno uživamo u ovoj oazi (iako sumnjam da uskoro neće u bližem susjedstvu niknuti neka urbana vila i obrisati nam sve te divne zvukove).