Moje duboko poštovanje...

[white_musk]

...svakoj mami koja je učinila jedan ovakav, pun ljubavi, gest!

Već dugoo vremena hoću ovo da napišem i evo sad misli pretačem u riječi...

Znam, da vama ne trebaju čestitke i hvalospjevi, ali ja vam se stavrno divim i stavrno vi dirate moje srce na jedan novi, jako lijep način.

Vi ste majke, koje ste pružile zagrljaj praznim rukicama,
koje ste napunile ljubavlju prazne okice,
koje ste dale toplotu usamljenom srcu,
koje ste rodile već rođeno
i koje volite svim srcem i koje ljubite dušom.

Svaki vaš post u meni pokrene lavinu osjećaja i rijetko prođe bez suza...

Sve ste mi divne i ne želim pravit nikakvu razliku,ali neke mame su me posebno dirnule svojom majčinskom ljubavlju(možda zato što sam s njima tj. njihovim postovima više u kontaktu:

Zdenka koja (o)diše M. ljubavlju i ljubavlju prema M.,
Čokolada koja svojom ljubavlju održava svoju ptičicu u letu
i onda moja preslatka LeeLoo i njen Karlo za čiju ljubav još nisu izmišljene riječi...

Opet , znam, da vam ovo ne trebam reći,

Ali

HVALA BOGU ŠTO JE STVORIO MAJKE POPUT VAS!

sa iskrenim poštovanjem i puno ljubavi

vaša white_musk

[Amalthea]

[Zdenka2]

Hvala ti na lijepim riječima white musk, ali mi smo mame kao i sve druge. Ja osjećam da smo mi te koje trebamo biti zahvalne, jer smo dobile svoju djecu. Ali, ipak, hvala ti.

[LeeLoo]

...smrc...skoro me rasplaka...trnci me prolaze.-hvala.

[white_musk]

čoksa, molim te editiraj M. ime

[Andora]

majke dostojne najvećeg poštovanja!

[davorka]

White musk, super si to sročila. I ja se divim ovim mamama, ne zato što mislim da su to bolje mame nego mi ostale nego zato što su toliko usrećile neko malo biće željno ljubavi, koje sada ima obitelj, ljubav, topli zagrljaj i sve ono što mu je toliko potrebno i još puno, puno više od toga.
Čitam vas, super ste i šaljem vam veliki virtualni zagrljaj.

[Anett]

Također sam odavno htjela izraziti poštovanje i svim mamama, ali posebno dvije: Zdenka2 i Čokolada. Sigurna sam da su Vaša djeca sretna s Vama jednako kao i Vi s njima. Vas dvije ste trajni uzor i inspiracija svima (pri tome uopće ne mislim samo na majke posvojene djece). Javljajte nam se i dalje. Vidim da i drugi uživaju u Vašim postovima.

[buby]

[Metvica]

a vidite, ja osjećam neku nelagodu na takve reakcije

kad prijateljima i znancima spomenem da smo u procesu usvajanja, uvijek me osupne reakcija kojom se ističe naša plemenitost
znam da misle najbolje, ali vjerojatno ne znaju da nas ima više nego djece za usvajanje - prema tome, nismo "spasitelji" djece

ja se naime smatram vrlo sebičnom - usvajam dijete jer ga želim, a nemam
meni je plemenitost kad imaš djecu i želiš usvojiti, i to onu koju nitko neće (stariju, bolesnu, s mentalnim oštećenjima...)
ja to nisam

[ina33]

Potpisujem Metvicu i Zdenku2.

[Anett]

Metvice, potpuno te razumijem. I mi intenzivno razmišljemo o posvojenju i to zbog istog razloga. Da imamo vlastito dijete vjerojatno to ne bi učinili. Ne da bi nam to bilo odbojno ali bi život otišao u drugom smjeru. Dosta sam o tome razmišljala i osjećam se malo sebično, ali to ne mijenja činjenicu da je splet nečijih životnih okolnosti doveo do toga da se usrećivanjem njegovog usreći još nečiji život. Pogotovo kad se dobije mama kao Zdenka2 i Čokolada.

[white_musk]

ja sam pretpostavljala da vi ne želite javne pohvale i to sam i spomenulča u svom prvom postu i to nije smjer u kojem želim da ide ovaj moj iskaz naklonosti, jer on to nije.
On je samo izraz duboke ljubavi prema roditeljima popout vas.

[Angelina Bell]

[ina33]

Ali, naravno da razumijem i perspektivu WM, međutim, WM, svi mi koji se nadamo posvojenju smo tu jer mi želimo djecu, a isto je i meni malo čudno kad me percipiraju 'ko spasitelja ili turbo plemenitu osobu jer to stvarno nisam - sasvim sam prosječna po tom pitanju. WM, probaj analogno u svojoj glavi izrežirat situaciju da npr. tebi netko nakon poroda dođe i kaže da ti se divi na tom plemenitom činu... Mislim da bi se isto malo čudila ... Vjerojatno je u ovaj tvoj post u biti utkano suosjećanje što se nekim ljudima teško ostvaruje željeno roditeljstvo pa se bave MPO-om godinama, pa onda čekaju na posvojenje itd. I, još važnije, suosjećanje prema ostavljenoj dječici. I veselje kad onda dođe do susreta roditelja i djeteta i hepi enda. I to mi je razumljivo i normalno i na tome ti hvala

[white_musk]

You got it

[Metvica]

ali to ne mijenja činjenicu da je splet nečijih životnih okolnosti doveo do toga da se usrećivanjem njegovog usreći još nečiji život.

u pravu si

a sam pretpostavljala da vi ne želite javne pohvale i to sam i spomenulča u svom prvom postu i to nije smjer u kojem želim da ide ovaj moj iskaz naklonosti, jer on to nije. On je samo izraz duboke ljubavi prema roditeljima popout vas.

propustila sam spomenuti da te nisam pogrešno shvatila, samo sam htjela dodati još jednu dimenziju

[ina33]

Nastavno na reakciju okoline na potencijalno posvojenje, ona je u našem slučaju dvojaka - u manjem broju strah i zabrinutost i jeste li sigurni reakcije jer dosta ljudi (ugl. starijih) to povezuje s potencijalnim problemima, a u većem broju, a pogotovo u krugu naših vršnjaka prijatelja popraćena time da je to divan čin i sl. Mislim da je to isto malo miks emocija da je našim prijateljima žao napuštene dječice i nas i da nas stvarno vole, ali time i malo idealiziraju... Ja svaki put odreagiram isto, kao sad, i objasnim da to nema veze s plemenitošću... Ma, znate, ono, s tim teretom plementiosti se ja osjetim kao onaj glumac iz Monty Pythonovog filma "The Life of Brian", ona scena kad se on probudi i izađe na balkon, a dolje skupina sljedbenika... Mislim, lijepo je to, al' to stvarno nisam ja

[ammarena]

Mislim da posvajanje itekako ima veze s plemenitošću, koju ima samo mali broj ljudi.

Budimo realni, veliki broj ljudi oko nas može, a ne želi imati djecu, a svoj stav obrazlaži činjenicom da bi time izgubili veliki dio slobode, dobili hrpu novih obaveza, gnjavaža i sl. , a što je sve zaista točno. Naravno, to je njihov izbor i njihova odluka, ali isto tako to je izbor temeljen na činjenici da neki ljudi sebe vole daleko više od drugih.. a to se zove sebičnost.

S druge strane, manji broj ljudi želi, a ne može dobiti djecu, (cca 10-15 % populacije), te godinama prolaze različite bolne i po svoje zdravlje opasne tretmane, uz česte omalaovažavajuće poglede i primjedbe okoline, koja nemogućnost rađanja još uvijek doživljava negativno i omalovažavajuće.
I nakon svih nada i silnih razočerenja višegodišnjim medicinskim tretmanima, isti ti ljudi imaju snage i volje krenuti u novu borbu, godinama savladavati sve biroktaske prepreke, začuđene poglede nekih članova obitelji i velikog dijela okoline koja se "silno brine o genetici", i unatoč svemu uporno tražiti i u konačnici dobiti svoju djecu...

Ipak, zanimljivo je da ova sjajna i plemenita skupina ljudi, za razliku od onih koji sasvim otvoreno kažu da ne žele djecu zbog narušavanja komoditeta, ponekad doživljava sebe sebičnim i to samo i jedino zato što su prije svega oni željeli i na sreću dobili posvojenjem zdravu djecu.

Ako svi biološki zdravi raditelji rade sve što je u njihovoj moći da uz pomoć medicine rode zdravu djecu, te ako svi biološki roditelji kod kojih je nužna i moguća medicinski potpomognuta oplodnja jednako tako poduzimaju sve da im se roda zdrava djeca, zašto bi se posvojitelje koji ŽELE ISTO, doživljavalo sebičnjacima, odnosno samo spasiteljima napuštene djece iz to svoji sebičnih ponuda.
Na žalost, veliki broj ljudi upravo tako razmišlja.

[ina33]

Ja za sebe osobno ne mislim ni da sam specijalno sebična, ni specijalno plemenita, mislim da sam normalna i OK (nadam se da i drugi tako misle ). A ovo da ima puno ljudi koji ne žele djecu... Ne znam, možda su na potpomognutoj, ali okolini šute o tome. Evo ja dosad nisam srela nikoga tko se izjasnio da u svom životu ne želi djecu, ima ih samo koji ih ne žele još. Želja za djecom je po meni normalna ljudska želja i većina ljudi je osjeti. A za puno ljudi koji su prema van govorili da ne žele djecu se poslije ispostavilo da im je to obrambeni stav jer ne žele svima govoriti o svom problemu, jedino se otvore nama kad npr. skuže da smo i mi s problemom (to mi se čak i dogodilo u uskom krugu prijatelja), čak ni meni koja sam u istim problemima. Takav je npr. MM - tko mu nije blizak (a u tu kategoriju on trpa većinu ljudi) govori "ima vremena" itd. (a 37 nam je ). Tako da sve treba "cum grano salis".

[Zdenka2]

White musk je dobra i osjećajna osoba i svojim postom nam je htjela staviti do znanja da nas prati i da nas smatra dobrim roditeljima. Drago mi je i to da smo na ovom forumu prepoznatljiva i dobrodošla skupina.

Istina je da posvojitelji ne vole da ih se "veliča" kao neke izvanredne i posebno plemenite ljude. Nije da se mi ne suočavamo s nekim specifičnim situacijama i problemima, ali to nam nije u prvom planu. Svi mi smo krenuli u posvojenje ne samo zbog djeteta nego i zbog sebe, jer smo htjeli postati roditelji. Tu smo isti kao i svi drugi. Svaki puta kada bi meni netko počeo govoriti o mojoj plemenitosti i tome kako sam usrećila M. ja sam odgovarala da ne znam tko je tu kome više pomogao i tko je koga više usrećio. Ja ne mislim da meni M. treba biti zahvalan, naprotiv, ja sam njemu zahvalna što me je usrećio više nego bilo tko i bilo što u mom životu i što mi je omogućio da se zaokružim kao osoba. Jedan primjer reakcije okoline: kad je jedna moja susjeda saznala da ćemo mi posvojiti dijete počela se puno bolje nego prije odnositi prema meni. Svaki put bi briznula u plač kad bi me vidjela, puna oduševljenja za naš "plemeniti čin". Meni je to smetalo, pa sam joj jednom objasnila situaciju da potencijalnih posvojitelja ima mnogo više nego djece i da smo mi zahvalni što su u dotičnom centru izabrali upravo nas, između svih tih parova. Ona je odgovorila iznenađeno: "Pa, to onda znači da ste vi imali sreće!" A ja sam rekla: "Pa, mi smo u svakom slučaju imali sreće, bez obzira na "zakon tržišta". Htjeli smo dijete i dobili smo ga." I to je to. To je sve.

[čokolada]

Z.
potpis, što drugo, kad tako lijepo uobličiš sve ono što bih ponekad htjela reći.

W_M

[Zdenka2]

Z.
potpis, što drugo, kad tako lijepo uobličiš sve ono što bih ponekad htjela reći.

W_M

Ma, to je samo zato jer ja živim pred računalom, pa uvijek uletim.

[magda_]

Ipak ima ljudi koji ne žele djecu, ja sada mislim na one koji ih ne mogu roditi, ali IPAK ne bi se oni nikad odlucili na usvajanje. Ja ih znam nekoliko.
Da li će se to zvati plemenitost, sebičnost ili nekako drugačije, ipak je to nesto posebno. Nije svako spreman usvojiti dijete, bez obzira što silno želi imati ga/roditi ga.
Odmah da kažem, ja bih ne sutra, nego večeras

[Anett]

Magda

[Zdenka2]

Ipak ima ljudi koji ne žele djecu, ja sada mislim na one koji ih ne mogu roditi, ali IPAK ne bi se oni nikad odlucili na usvajanje. Ja ih znam nekoliko.
Da li će se to zvati plemenitost, sebičnost ili nekako drugačije, ipak je to nesto posebno. Nije svako spreman usvojiti dijete, bez obzira što silno želi imati ga/roditi ga.
Odmah da kažem, ja bih ne sutra, nego večeras

To je istina. Sjetimo se samo izjava našeg, kako je Čokolada zgodno napisala, vječnog kandidata za premijera, koje su previše degutantne da bih ih ovdje ponavljala, ali ih neću nikad zaboraviti. Stvarno ima ljudi koji zaziru od djece koja ne nose njihov biološki materijal - mislim da su takvi ljudi i inače skučeni. Ono što sam ja htjela reći je da mi posvojitelji ne prilazimo posvojenju kao nekakvom svom plemenitom činu nego osjećamo da smo mi sretnici. O tome smo dosta razgovarali u Školi za posvojitelje i ljudi su rekli da pretjerane pohvale na svoj račun zapravo teško doživljavaju, zato što se ne osjećaju kao sveci, a najviše zato što to doživljavaju kao omalovažavanje vlastite djece - kao da je roditeljstvo našoj djeci neka vrste žrtve. I mnogi su iskreno rekli da svoj odabir zapravo ne doživljavaju kao plemenit nego kao, uvjetno rečeno, sebičan, jer su u to ušli zbog sebe, zato da bi sebi omogućili roditeljstvo. Ja za sebe mogu reći da sam samo htjela biti mama, ništa više ni manje.

Mi smo isti kao i drugi roditelji i naša djeca su kao i druga djeca. Možda smo u statističkom smislu malo bolji, jer smo mi jako teško došli do svoje djece i ona su u specifičnoj situaciji, pa mi o odgoju mnogo više razmišljamo nego neki prosječni roditelji. Ali, na ovom forumu ima jako mnogo roditelja koji su u tome isti kao mi.

[Metvica]

Ipak ima ljudi koji ne žele djecu, ja sada mislim na one koji ih ne mogu roditi, ali IPAK ne bi se oni nikad odlucili na usvajanje. Ja ih znam nekoliko.
Da li će se to zvati plemenitost, sebičnost ili nekako drugačije, ipak je to nesto posebno. Nije svako spreman usvojiti dijete, bez obzira što silno želi imati ga/roditi ga.

Pomalo se bojim da ću ispasti vječita opozicija na forumu, no važno mi je istaknuti da mislim da svaki par zna za sebe najbolje što je prava odluka za njih.
Nije mi jasno Magdo koji je tvoj stav o tima koji ne mogu roditi a ne žele usvojiti. Pa zato ne impliciram da ti misliš drugačije od mene, već samo iznosim svoj stav.

Meni je važno pružiti im podršku za njihovu odluku, kakva god bila i koliko god mi možda bila strana ili nerazumljiva. Kao što nekome može biti moja.
Mnogi parovi trebaju vremena pa u fazu usvajanja dođu tek kasnije, neki nemaju formalne uvjete, neki nemaju snage paralelno furati obje priče, a neki se nikada na to ne odluče. I super je da je tako. Jer to znači da su donijeli odluku koja je najbolja za njih.

Vlastito iskustvo me je naučilo da više suosjećam a manje procjenjujem, pa svakom paru želim pružiti duboko poštovanje za ono što proživljavaju i dati im bezrezervnu podršku da sami dođu do odluke koja je u skladu s njima.
Kao što mnogi ne razumiju zašto IVF nije opcija za mene, ne moram ni ja razumjeti zašto usvajanje nije opcija za nekoga drugoga. Ali je važno da to poštujemo. Svima nam je dovoljno teško u ovome i bez etiketiranja od strane okoline.

[ammarena]

Istina je da posvojitelji ne vole da ih se "veliča" kao neke izvanredne i posebno plemenite ljude. Nije da se mi ne suočavamo s nekim specifičnim situacijama i problemima, ali to nam nije u prvom planu. Svi mi smo krenuli u posvojenje ne samo zbog djeteta nego i zbog sebe, jer smo htjeli postati roditelji. Tu smo isti kao i svi drugi.

Sve što si rekla je točno, međutim pokušaj na čas razumjeti da postoje ljudi koji imaju različita iskustva od tebe i da samim time prema posvojiteljima imaju u najmanju ruku duboko poštovanje, koje možemo nazvati veličanjem, posebnom plemenitošću i sl.

Isto proizilazi iz jedne banalne činjenice da posvojitelji u želji da dobiju dijete godinama prolaze mučne trenutke i unatoč tome idu dalje i čine sve da bi postigli cilj, što je ne samo vrijedno divljenja već jako puno govori i o njima samima.
Naravno , uz faktor sreće, ali taj faktor postoji i identičan je i kod bioloških roditelja sa ili bez MPO, međutim isti ne prolaze niti mali dio priče koju posvojitelji moraju proći, već roditeljstvo, ako ga žele, prepuštaju samo faktoru sreće.
Zato što je sve dalje gnjavaža, koju možemo staviti u celofan navodnog straha od genetike, osude okoline i sl, a u suštini se radi samo o komociji. I tu je razlika koja zaslužuje divljenje.

[magda_]

Pomalo se bojim da ću ispasti vječita opozicija na forumu

Ovo sam pomislila i prije nego si rekla

Moj stav o onima što ne mogu roditi a ne žele usvojiti je nevažan, hoću samo reći da takvi slučajevi usvajanje čine posebnim činom, ne nečim uobičajenim (kao što je roditi dijete npr.), kako neko hoće reći. Ne ide svako automatski na usvajanje, ako ne upali priroda ili PO. U svakom slučaju I JA poštujem svačiju odluku. Ne mislim da svako u tom slučaju treba ići na usvajanje, neka svako odlučiu za sebe šta je za njeg bolje i ja to poštujem.

Ja uopće ne procjenjujem, ali za mene je JOŠ JEDNOM usvajanje nešto posebno, nešto divno, nesvakidašnje, (bojim se reći još divnih riječi, jer se uvijek neko zakači za neku riječ/sitnicu i onda nastane aman jarabi rasprava) I u tom smislu podržavam white_musk.

Ne kažem da je potrebno divljenje, da ovo da ono, ali mislim da white htjela izraziti ono što svi mi osjećamo kada čitamo na ovom podforumu, a to je neki poseban osjećaj...
No nakon ovih analiza svake riječi, čovjek se ne smije usuditi nništa ni reći.

Ama vraga mu, posebne ste cure koje ste usvojile, volim vas, čitam vas, upijam vaše riječi, iskustva.... Legende ste!!! Ljubim vas i vasu djecu!!!

Ja svim srcem želim DIJETE, sada pokušavam ivf-om, a nakon toga, ako ne uspije, idemo na usvajanje (da usrećimo i sebe i nekog leptirića) i za mene je to nešto fakat posebno.

p.s. pišem u žurbi i isprekidanih misli...

[ina33]

Metvice, . To su upravo i moja razmišljanja. Svatko za sebe najbolje zna, svačiji je put drugačiji i jako puno ovisi o stvarima koje je čovjek prošao i o spletu okolnosti, sreći itd. Nema svatko ni istu snagu, što ga ne čini ni boljim, ni lošijim, nego jednostavno drugačijim.

[ina33]

A ja se, recimo, koji put bojim da kad i ako dođem do djeteta ono nekako ne osjeti svu moju brigu u negativnom smislu, tj. da mu ne prenesem tisuću i jedan strah, da se na kraju ne budem pretjerano brinula oko svega. Ja sam isto i sama iz prebrižne obitelji i moram se koji put boriti protiv tog naslijeđa. A valjda se čovjek prilagodi i bude mu nakon nekog vremena normalno gledat to malo čudo pored sebe, u biti, tome se nadam.

[Metvica]

evo časna riječ, neću se više kačiti za svaku riječ (barem ne danas ili možda za svaku drugu )
imam valjda neku potrebu braniti različitosti, pa skačem na najmanji nagovještaj suprotnog

šta je "aman jarabi" ?! obožavam narodne izraze :D a "klaić" ništa ne nudi
javljaj hitno! umirem od znatiželje!

[Metvica]

Ina draga,
već dugo ne mogu niti zamisliti trudnoću u kojoj opušteno uživam :/
o djetetu da ne govorim...
no vjerujem da i kao ljudi i kao roditelji rastemo i razvijamo se svakog dana
pa ima onda valjda šanse i za nas

[Metvica]

evo časna riječ, neću se više kačiti za svaku riječ

šta je "aman jarabi" ?!

kako sam samo uspjela u istoj poruci prekršiti riječ?!

[Zdenka2]

Ma jasno je kao dan da su sve riječi pohvale upućene na ovom topiku pune dobrih namjera i na neki način osobne - poznajemo se barem virtualno. Ono o čemu smo mi pisali tiče se zapravo nekih drugih situacija u koje mi i naša djeca u životu dolazimo, kada neki ljudi prema njima reagiraju kao prema manje vrijednima.

Htjela bih još nešto dodati svom odgovoru na Magdin post - on se je odnosio na jednu, zapravo usku skupinu ljudi koji pokazuju neku vrstu zazora, da ne kažem neku goru riječ, prema posvojenoj djeci i smatraju ih manje vrijednima. Npr. R. Č. koji je izjavio da se na posvojenje nije odlučio jer je sve stvar genetike i on se ne želi brinuti za tuđe gene. Moj post se nije odnosio na parove koji žele biološku djecu, odlučuju se na MPO, uglavnom na one koje je opisala Metvica. Ja isto tako poštujem svačiju odluku i ne mislim da se parovi koji ne mogu imati biološku djecu nužno moraju odlučiti na posvojenje.

ja sam ponosna sto vas poznajem, makar virtualno, a posebno sam ponosna sto poznajem LeeLoo jer je tu u mojoj neposrednoj blizini i prva osoba koju ja poznajem zapravo koja je napravila ovako divnu gestu... i koliko god vi mislile da ste sebicne jer ste usvajale djecu zato jer nemate biolosku ja mislim da je to predivna gesta koja pokazuje koliko je ljudskosti u vama....


ja vas sve volim i pratim i placem od srece kad svaki mali andjeo nadje svoje nove roditelje, bez obzira dal je taj andjeo tek rodjen ili ima dve pet ili deset godina....

[ammarena]

[Ma jasno je kao dan da su sve riječi pohvale upućene na ovom topiku pune dobrih namjera i na neki način osobne

Dati svoj osobni stav o posvojenju, naravno da podrazumjeva i poštivanje drugačijih odluka.

Međutim, bez komparacije različitih parova i njihovih različitih odluka vezanih uz roditeljstvo, nije moguće niti imati stav niti ga obrazložiti, a posebno za ljude koji nisu posvojitelji i jedino im preostaje izvlačiti zaključke i formirati stav o tome na temelju posvojitelja koje poznaju više ili manje.

Kako mislim da je mišljenje "neposvojitelja" po prirodi stvari o posvojenju ipak malo objektivnije, ne radi se ovdje samo o dobrim namjerama, već o činjenici da je posvojenje zaslužuje posebno poštovanje.

[magda_]

evo časna riječ, neću se više kačiti za svaku riječ

šta je "aman jarabi" ?!

kako sam samo uspjela u istoj poruci prekršiti riječ?!

aman jarabi - uf... kako to objasniti... to je narodni izraz u BiH, izraz kojim se pojačava značenje neke druge riječi (u ovom slucaju = velika rasprava, a koja to u isto vrijeme nije), uglavnom u bošnjačkom narodu, a potekao iz arapskog jezika. "Aman" ne znam da ima neko značenje, a "jarabi" (ar.j. "Ja Rabbi!") znači "O moj Gospodaru!!"

Npr. pređem ja pješice 5 metara i kažem: "Uf što se umorih"
Neko bi rekao: Aman jarabi što si se umorila (tj. haj, matere ti, ne foliraj)

Ne znam da li sam uspjela :/

[čokolada]

Moram nešto napisati: interesantan mi je ovaj rukavac u koji je rasprava na tren skrenula, tj. ovaj dio o parovima koji i desetak godina liječe neplodnost, a tek onda se odluče (ili ne) na posvajanje. Naime, iz ne znam kojeg razloga mnogi misle da je posvojenje užasno komplicirana, nemoguća misija koja traje tko zna koliko godina, za koju sigurno treba puno veza, poznanstava, novaca ... ukratko - teško je ostvarivo. A s druge strane ti isti prolaze višegodišnje bolne, skupe i vrlo neizvjesne tretmane pokušavajući ostvariti trudnoću na bilo koji način. Da me ne bi netko slučajno krivo shvatio, ne pada mi na pamet osuđivati bilo čije odluke!!! Samo prenosim vlastito razmišljanje: i za moj slučaj neplodnosti postojala su možda medicinska rješenja, ali me je užas hvatao od dugotrajnosti postupka, od silnih troškova za koje sam znala da si ih ne mogu priuštiti, od narušavanja vlastitog zdravlja, od manjka vremena za sve te tretmane i što je najvažnije - sve to s vrlo neizvjesnim ishodom!
Opcija posvojenja činila mi se puno jednostavnija, bezbolnija, ako hoćete i sigurnija. Pa ja sam otpočetka bila 100% uvjerena da ćemo dobiti dijete u nekom razumnom roku, zaista niti jedne jedine sekunde nisam pomislila da se to neće dogoditi.
Eto, to je mali razlog zašto se ne osjećam herojski, veliko ili ne znam kako. Posvojenje je za mene bila samo jedna od rješenja kako postati mama...jednostavno, i bez velikih misli i analiza.

[ina33]

Nedavno sam čitala u novinama da posvojenje u prosjeku traje oko 2 godine, ali sam upoznala potencijalne posvojitelje kod kojih traje i dulje . Naravno, upoznala sam i čitala na forumu i za slučajeve kod kojih traje i kraće . Svi ljudi koje sam upoznala su po meni dragi i normalni i super... Jedan par je prošao par razgovora u užem krugu i nisu se za njih odlučili, ne mogu ne suosjećati s njima. I opet, nedavno je u Večernjaku pisalo da tipa od 400 zahtjeva za obradom 97 nije zadovoljilo , to mi se čini jako puno... Ja još nisam prošla obradu pa se mislim, kako nisu prošli, u čemu je bio feler...

[čokolada]

Nisu zadovoljili jer imaju 42 godine i traže dijete do 12 mjeseci. Curicu. Ili imaju manje godina , ali bi isključivo novorođenče. Koje od prabake naovamo nije imalo tumora u obitelji. Ili budu jednom pozvani za dijete unutar njihovog kriterija, pa odbiju uz neuvjerljivo obrazloženje (mi smo oboje plavi, a dijete crnokoso)i tako "postanu" nepodobni...neki se možda pokažu lošima na testu ličnosti...sto je razloga.
Razmisli - na čekanju je oko 400 (podobnih) parova, neka 100 ima nerazumne kriterije, neka 70 ima "rubne" godine...a godišnje se posvoji oko 100 djece. Nije tako loš prosjek .
I slažem se, trebaš imati i malo sreće.

[Zdenka2]

Nisu zadovoljili jer imaju 42 godine i traže dijete do 12 mjeseci. Curicu. Ili imaju manje godina , ali bi isključivo novorođenče. Koje od prabake naovamo nije imalo tumora u obitelji. Ili budu jednom pozvani za dijete unutar njihovog kriterija, pa odbiju uz neuvjerljivo obrazloženje (mi smo oboje plavi, a dijete crnokoso)i tako "postanu" nepodobni...neki se možda pokažu lošima na testu ličnosti...sto je razloga.
Razmisli - na čekanju je oko 400 (podobnih) parova, neka 100 ima nerazumne kriterije, neka 70 ima "rubne" godine...a godišnje se posvoji oko 100 djece. Nije tako loš prosjek .
I slažem se, trebaš imati i malo sreće.

Potpisujem i dodajem da ima parova koji uđu u obradu, a zapravo ne znaju točno što žele. Bi ne bi. Ako uopće ima tako visok postotak onih koji nisu zadovoljili (u što zbilja ne vjerujem) onda je to po mom mišljenju kombinacija između nesigurne motivacije i nerealnih očekivanja koja spominje Čokolada. Bit ću slobodna pa ću reći ovo: nedavno je na TV bio prilog o jednom paru koji čeka na posvojenje već poprilično dugo. Slučajno, moj M. je to gledao. On je zabezeknuto slušao te ljude i onda se okrenuo prema meni i sa doslovno užasnutom facom me je pitao: Mama, pa zar bi neko dijete moralo ići k ovoj ženi? Dakle, ako kuži šestogodišnje dijete onda kuže i psiholozi po centrima.

[Metvica]

Magdo, hvala!
jel naglasak jaRAbi?

[magda_]

ne, naglasak je JAAAArabi (JA dugo, RABI kratko)
Hej dodi na kaficu u Sa, pa ces cuti

[sanja74]

Obitelji nastale posvojenjem ISTE su kao i sve druge. A mi mame kao ostale - zaljubljene u svoju djecu. Biološko porijeklo tu stvarno ne igra ulogu.

MM i ja se svaki dan ponovo divimo našem djetetu.. i ne možemo ni zamisliti da bi naše biološko bilo ljepše, pametnije, savršenije od posvojenog.

Nismo odustali od "potrage" za još barem jednim djetetom, bez obzira na koji način ono ušlo u našu obitelj. Iskreno, čak bi radije da se to desi posvojenjem.. ali obzirom na broj potencijalnih posvojitelja i djece koja se mogu posvojiti, to je dug put. Dogovorili smo da ćemo krajem godine krenuti njime. Često je dovoljno samo "otvoriti vrata" da netko novi uđe u naš život.


ZNAM da zvuči isprazno, ali mi K. svaki dan volimo sve više.. koliko god se to dan ranije činilo nemogućim. Oduvijek sam znala da želim biti mama - al da je to ovako lijepo nisam mogla ni sanjati..

[malezija]

Sanja

[white_musk]

šta je "aman jarabi" ?!

sastoji se od "aman"-koji je kod vas "ajme" i


Ja Rabbi= Gospode Bože,

[Tiwi]

Sanja

Poželjela sam nešto vam reći, jer stvarno ima divnih ljudi. Evo jednog primjera (od prije puuuno godina).
Čovjek kojeg poznajem je iz dječaka izrastao u momka i otišao u vojsku. Njegova 10-ak godina mlađa sestra je bila silno tužna, jer je ostala sama. Nije baš bilo mogućnosti da opet dobije seku ili bracu pa su roditelji u jednom gradu u Hrvatskoj odlučili posvojiti djevojčicu približne starosti, koju je majka ostavla, a za oca se nikad nije ni znalo. Sve je bilo super, međutim djevojčica je u tom domu imala još dva brata, od kojih je jedan bio gluh. Bez obzira na sve, ti divni ljudi su odmah odlučili da ne mogu i ne žele razdvajati djecu i uzeli su svo troje. Danas posvojena djevojčica ima svoju djecu, svi su izrasli u prekrasne ljude, a divna žena koja ih je odgajala od nedavno nas gleda s neba. Često je se sjetim i mislim zaista da je bila plemenita.

Svi ste vi divni i plemeniti ljudi.

[sandra111]

U svim ljudskim odnosima, pa tako, a možda ponajviše, u roditeljstvu, najvažnija je ljubav i, upotrijebit ću tehnički izraz, transfer ljubavi prema tom malom biću, koju ono uzvraća vama uvećano milijun puta. A sve ostalo, svi ti geni, ljepote, crna kosa, plava kosa, inteligencija, mislim stvarno, zašto je to ljudima toliko važno?! Ako voliš, onda voliš dijete bez obzira "otkud" došlo. Ljubav biološkog rodtelja prema svojem biološkom djetetu, ako počiva samo na činjenici da nosi njegove/njezine gene itd. je malo previše sebična, za moj pojam (ali prihvaćam i stav takvih ljudi). Ja svoje dijete, koje sam donijela na svijet, ne bez problema, volim ne zato što je moje, već zato što izvlači ono najbolje iz mene. Više se doista ne sjećam tako dobro ni trudnoće, ni poroda, pa mi čak i onaj prekrasan trenutak kad se prvi put pomaknuo u trbuhu pomalo blijedi, ali mi je zato svaki trenutak s tim djetetom čudesan, on je sada i tu. I doista vjerujem da bih se isto osjećala da je na njegovom mjestu dijete s nečijim tuđim genima. Pa nisu ni moji baš najsavršeniji, kad ćemo o tome.

[CVUKUT]

Potpuno se slažem da su mame posvojene dece iste kao i biološke, da im ne treba odavati nikakvo specijalno priznanje jer to čine prvenstveno zbog sebe, a u svoju decu su zaljubljene do ušiju i misle da su najlepša najpametnija i Bogom data.
Ja sam se, npr. u svojstvu volontera godinu dana bavila jednim dečakom;naučila sam ga da se ne plaši vetra, da dotakne cveće, da sedi na travi bez straha, da izgradi svoju ličnost , izrazi sopstvene prohteve,...naučila sam ga šta znači kad mu kažem "volim te". Za mene je bio najlepši, najsleđi i najpametniji dečak na svetu. Dok sam sa njim šetala, nažalost , samo po dvorištu doma, činilo mi se da ću uzleteti od sreće i ponosa. Mesecima sam osećala radoznale poglede na nama a onda se jedna žena konačno usudila da me pita kad ću ga vratiti doma, misleći da je mali moj. Da ste joj samo videle zaprepašćeno lice kad je čula ko sam ali da bih ga rado uzela.
-Auh!Izvinite, mislila sam da ste mu mama!
-Nemojte se izvinjavati, meni bi bila čast da budem njegova mama.
Znate u čemu je bio štos, dečak je bio invalid, nije imao nogu, imao je deformitet šake i govorni poremećaj. Njegova biološka majka mu je dala život i stidela ga se i ostavila,a ja sam mu udahnula sreću i bila ponosna na njega. Nažalost, morala sam da ga se "odreknem" jer mu moji materijalni uslovi ne bi bili dovoljni za normalno funkcionisanje u životu (ovo je ipak Balkan), a Skandinavija, gde je otišao na posvojenje za kratko vreme mu je pružila sve raspoložive mogućnosti i pomagala.
Ja inače imam dve curice koje su bile spremne da ga prihvate. Svako dete se voli na svoj način i ne mislim da se neko voli manje neko više, pa vam zato velim ljubav prema njemu se ni malo ne razlikuje od ove prema njima dvema.
U ž a s n o !!!! mi smetaju komentari ljudi koji usvojenje deteta stavljaju ispred imena i prezimena roditelja koji su to učinili i još začine i"dobrodušnom" izjavom: "voli je ko da je rodila".